REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3728/2019-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić Matić članice vijeća u pravnoj stvari I. tužitelja AE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], II. tužiteljice BE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i III. tužitelja KE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Ivici Ureku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Trg bana J. Jelačića 13, OIB 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o reviziji I.-III. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8593/16-2 od 3. svibnja 2017., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-8593/16-5 od 5. studenog 2019., a kojim odlukama je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-650/15 od 29. lipnja 2016., u sjednici održanoj 14. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija I.-III. tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom tužitelji su odbijeni s tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa 115.075,76 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose pobliže određene izrekom i zahtjevom za naknadu parničnog troška (stavak I izreke), te je ujedno tužiteljima naloženo i naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 1.950,00 kn (stavak II izreke).

2. Presudom suda drugog stupnja ispravljenom rješenjem o ispravku, potvrđena je prvostupanjska odluka.

3. Tužitelji su izjavili reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13,28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da istu podnose zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troška tužiteljima.

4. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio istu odbiti kao neosnovanu, ujedno potražujući trošak sastava odgovora na reviziju.

5. U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju tužitelji ukazuju revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Nadalje, suprotno tvrdnji revidenata, drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP na koje se ukazuje revizijom.

6.1. Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojeg je revidenti podnose reviziju.

7. Predmet spora je zahtjev I.-III. tužitelja, zakonskih nasljednika iza pok. IE, za naknadu nenovčane imovinske štete na ime pružene mu tuđe pomoći u razdoblju od 29. listopada 1990. do 5. siječnja 2007. zbog posljedica štetnog događaja od 10. rujna 1990., na temelju police proširenog osiguravajućeg pokrića-tzv. „B“ kombinacije.

8. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev na temelju utvrđenja, a po provedenom medicinskom vještačenju, da sada pok. predniku tužitelja zbog posljedica ozljeđivanja u predmetnoj prometnoj nezgodi nije bila potrebna tuđa pomoć u zbrinjavanju svakodnevnih osobnih potreba.

9. Sud drugog stupnja potvrdio je prvostupanjsku presudu, navodeći da istu prihvaća, ali ne iz razloga koji su navedeni u prvostupanjskoj odluci. Naime, drugostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev smatrajući da sklapanjem ugovora o proširenom osiguranju osobe koje se prema tada važećim propisima nisu smatrale trećim osoba nemaju pravo na naknadu štete preko iznosa osigurane svote.

9.1. Sud drugog stupnja pritom obrazlaže da je osiguranje kojim je osiguravajuće pokriće prošireno na osobe koje se u smislu odredbe čl. 21. Zakona o osiguranju imovine i osoba („Narodne novine“, broj 53/77 i 10/85) ne smatraju trećim osobama, ugovoreno dobrovoljno osiguranje pa se prava i obveze koje nastaju iz takvog osiguranja prosuđuju u okviru police osiguranja od 5.04.1990. -na listu 5 spisa) i Pravila za osiguranje od automobilske odgovornosti tuženika (list 186-190), kojima nije bila predviđena mogućnost revalorizacije svote osiguranja.

9.2. Nadalje, sud drugog stupnja navodi da je odredbom čl. 17. st. 5. Pravila tuženika propisano da je svota za prošireno osiguravajuće pokriće samostalna i neovisna o svoti osiguranja za temeljno osiguranje, a njena je visina utvrđena svotom osiguranja u polici. Stoga, prema stavu drugostupanjskog suda, svota osiguranja, koja je određena policom na listu 5 spisa u iznosu od 120.000 tadašnjih dinara, a koja je s danom 1. siječnja 1992. pretvorena u 120.000,00 HRD (120,00 kn) jest upravo svota osiguranja za prošireno osiguravajuće pokriće.

9.3. Pri tome sud drugog stupnja izražava shvaćanje da nema mogućnosti revalorizacije ugovorene svote osiguranja kod B kombinacije temeljem pravila osiguranja koja su se primjenjivala od 1. siječnja 1986., a to stoga što je tek uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti koja su u primjeni od 1. travnja 1992. godine, čl. 1. st. 4. predviđena mogućnost revalorizacije svote osiguranja, koja odredba se u smislu čl. 14. st. 8. Općih uvjeta primjenjuje i na prošireno osiguranje, što ima za posljedicu nemogućnost da se naknada štete odredi preko iznosa ugovorenog u polici osiguranja, a što u konkretnom slučaju iznosi 120,00 kn.

9.4. Stoga, polazeći od navedenog pravnog shvaćanja i činjenice da je tuženik u dosadašnjem tijeku postupka isplatio pok. predniku tužitelja temeljem presude prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-718/91 od 25. studenoga 1991. svotu od 29.491,50 HRD, sada 29,49 kn, temeljem presude istog suda poslovni broj Pn-6973/93 dana 13. travnja 1995. iznos od 5.200,00 kn te temeljem presude Županijskog suda poslovni broj Gž-4777/95 od 28. studenoga 1995. iznos od 9.800,00 kn, zaključak je suda drugog stupnja da je tuženik pok. predniku tužitelja naknadio štetu i u višem iznosu od onog na koji je bio obvezan sukladno sklopljenom ugovoru o osiguranju s proširenim pokrićem („B“ kombinacija), u okviru ugovorene svote osiguranja te da su stoga neodlučni žalbeni prigovori tužitelja koji se tiču osnove pa i visine utužene naknade nenovčane imovinske štete s osnova pružene tuđe pomoći njihovom predniku.

10. Pravilna je ocjena suda drugog stupnja da osiguratelj kod tzv. proširenog osiguranja pokrića (tzv. B kombinacija) ne odgovara na isti način kao i kod obveznog osiguranja odnosno da tužitelji ne bi imali pravo na naknadu štete i preko iznosa osigurane svote (120,00 kn).

11. Naime, izraženo pravno shvaćanje suda drugog stupnja podudarno je sa shvaćanjem revizijskog suda izloženog u brojnim odlukama, tako npr. i u odluci broj Rev-x 577/2016-2 od 4. srpnja 2017. iz koje proizlazi da je prema Pravilima tužene za osiguranje od automobilske odgovornosti, koja su važila u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o osiguranju i nastanka osiguranog slučaja, osiguratelj u obvezi naknaditi štetu iz proširenog osiguranja do iznosa ugovorene svote osiguranja. Ta svota je samostalna i neovisna o svoti osiguranja iz temeljnog osiguranja (članak 17. stavak 5. Pravila) pa se prava i obveze koje nastaju iz takvog osiguranja prosuđuju u okviru police osiguranja i osiguravateljevih pravila osiguranja kao sastavnog dijela ugovora.

11.1. Slijedom toga, protivno pravnom shvaćanju revidenta, tuženikova Pravila ne predviđaju mogućnost revalorizacije ugovorene svote osiguranja.

11.2. Tek donošenjem Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti tuženika koji se primjenjuju od 1. travnja 1992. (a kako je to pravilno naveo i drugostupanjski sud) propisano je da se svota pokrića po „B“ osiguranju revalorizira na isti način kao i za obvezno osiguranje, dok se prema Pravilima za osiguranje koja su vrijedila do 1. travnja 1992. svota osiguranja kod tzv. proširene „B“ kombinacije osiguranja nije revalorizirala.

11.3. Prema tome u konkretnom slučaju, isplaćenim iznosima prema spomenutim pravomoćnim presudama nedvojbeno je iscrpljena (premašena) svota osiguranja.

12. Zbog iznijetih razloga, suprotno tvrdnji I.-III. tužitelja, tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava te je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

13. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u ovom postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 14. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek