REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5628/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Boris Šolaja, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika AA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, radi utvrđenja bračne stečevine i prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županjskog suda u Osijeku poslovni broj Gž Ob-60/2025-2 od 24. lipnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P Ob-103/2021-36 od 3. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što mu je, prema njegovu mišljenju, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustav) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017, dalje: Konvencija).
2. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije djelomično je neosnovan, a djelomično nedopušten.
4.1. Pitanja koja je tuženik u reviziji postavio, koja glase:
„1. Da li je posjed upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika nepošten (nesavjestan), samo i jedino iz razloga jer je takav posjednik tijekom posjedovanja znao ili mogao znati da da bi treća osoba mogla polagati vlasnička prava, a u situaciji kada ta treća osoba dulji niz godina (više od deset) na istoj stvari ne osporava vlasništvo niti posjed upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika i potpuno je pasivna i nezainteresirana za ikakva vlasnička ovlaštenja na istoj stvari?
2. Da li pravomoćna sudska odluka (rješenje o nasljeđivanju) na temelju koje je i upisano pravo vlasništva u zemljišnim knjigama, daje takvom upisanom zemljišnoknjižnom vlasniku zakonit istinit i pošten posjed odnosno da li se takvo stečeno pravo vlasništva i vlasničkog posjeda može osnovano osporiti sa vlasničkim prigovorom treće osobe koja dulje od deset godina nije prigovarala vlasničkim ovlaštenjima upisanog vlasnika i posjednika nekretnine?
3. Da li bračni drug koji ulaže u posebnu imovinu drugog bračnog druga ima pravo na stvarnopravni zahtjev u odnosu na tu imovinu, u situaciji kada opseg uloženih vrijednosti i izvedenih radova iznosi oko 10 posto u odnosu na vrijednost cijele nekretnine ili u takvoj situaciji bračni drug može zahtijevati samo naknadu vrijednost uloženog?
4. Da li je drugostupanjski sud dužan, kada potvrđuje prvostupanjsku presudu na temelju čl. 380. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku dužan u drugostupanjskoj odluci navesti jasne, uvjerljive i razumljive razloge o odlučnim činjenicama tako da se može ispitati koje je činjenice sud utvrdio i cijenio, koje je našao utvrđenim i kojim dokazima, i zbog kojih razloga je stvorio određeni zaključak i takvog uzeo relevantnim za odluku u predmetu spora?“
nisu važna pravna pitanja u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP.
4.2. Što se prva tri citirana pitanja tiče, ona nisu važna pravna pitanja jer odgovor na njih ovisi o okolnostima svakoga konkretnog slučaja. Zato se ni pravna shvaćanja iz odluka ovoga suda na koje se tuženik poziva u opravdanju razloga važnosti tih pitanja ne mogu automatski primijeniti na citirana pitanja.
4.3. Što se pak četvrtoga citiranog pitanja tiče, za naglasiti je da iz članka 385.a stavka 1. ZPP proizlazi da se pravno pitanje mora odnositi na neko pitanje koje su nižestupanjski sudovi u postupku razmatrali. U drugostupanjskoj presudi nije izraženo shvaćanje o tome treba li u drugostupanjski sud u odluci povodom žalbe protiv prvostupanjske presude „navesti jasne, uvjerljive i razumljive razloge o odlučnim činjenicama tako da se može ispitati koje je činjenice sud utvrdio i cijenio, koje je našao utvrđenim i kojim dokazima, i zbog kojih razloga je stvorio određeni zaključak i takvog uzeo relevantnim za odluku u predmetu spora“ pa ni ovo pitanje nije važno pravno pitanje u smislu navedene zakonske odredbe.
4.4. Zato je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.
5.1. Nižestupanjske su odluke jasno i neproturječno obrazložene, a tuženik uz prijedlog nije dostavio žalbu protiv prvostupanjske presude kako bi dokazao da je u njoj iznio žalbene razloge i navode na koje je drugostupanjski sud propusti odgovoriti, što je osnova za tvrdnju o povredi prava na pravično suđenje u vidu obrazložene sudske odluke. Drugostupanjski je sud pak odgovorio na sve odlučne žalbene navode za koje je sam u obrazloženju drugostupanjske presude naveo da ih je tuženik u žalbi iznio. Tako tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno Ustavno i Konvencijsko pravo na pravično suđenje.
5.2. Zato je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.
Zagreb, 14. siječnja 2026.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
