Poslovni broj: Usž-527/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi prigovora na postupanje, odlučujući o žalbama tuženika i tužiteljice protiv točke IV., V. i VI. presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l- 2064/2024-10 od 20. studenoga 2024. na sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se točka V. presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-2064/2024-10 od 20. studenoga 2024.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura sa zateznim kamatama koje je tuženik dužan isplatiti ako ne podmiri trošak upravnog spora u ostavljenom roku, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope, koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima spora.

III. Odbija se žalba tužiteljice izjavljena protiv točke IV. i VI. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-2064/2024-10 od 20. studenoga 2024.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke poništava se točka I. izreke rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, klasa: UP/II-551-06/24-014/145, urbroj: 251-02-01/001-24-2 od 1. ožujka 2024. Točkom II. izreke poništava se točka I. izreke rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, klasa: UP/I-050-01/23-005/64, urbroj: 251-09-22- 1/001-24-2 od 10. siječnja 2024. Točkom III. izreke nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude u ovom upravnom sporu, izda odgovarajuću potvrdu izvršnosti rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, klasa: UP/I-551-06/17-013/1395, urbroj: 251-10-01-17-2 od 15. studenoga 2017. Točkom IV. izreke u preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima naknadi tužiteljici trošak ovog upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura sa zateznim kamatama koje je tuženik dužan isplatiti ako ne podmiri trošak upravnog spora u ostavljenom roku, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope, koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude do isplate. Točkom IV. izreke u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog upravnog spora se odbija.

2. Protiv točke V. izreke naznačene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik prigovara osnovanosti izdataka u smislu odredbe članka 144. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24., dalje: ZUS) te smatra da su tužiteljici kao isti priznati sastavljanje podneska od dana 10. lipnja 2024. u kojem se tužiteljica očituje na navode tuženika sadržane u odgovoru na tužbu i dostavljanje specifikacije troškova postupka. Smatra da se ne radi o obrazloženom podnesku s činjeničnim i pravnim navodima koji bi bili od utjecaja na vođenje spora ili donošenje odluke u sporu. Tuženik za svoja utvrđenja ističe praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava. Predlaže da Sud poništi točku V. izreke osporene presude te pravilno odredi trošak upravnog spora.

3. Protiv točke IV. i VI. osporene presude žalbu je podnio tužitelj iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U odnosu na točku IV. osporene presude ističe da sud sudi na temelju zakona, ukoliko nije drugačije određeno propisom koji je po hijerarhiji viši pravni akt odnosno međunarodnim ugovorom ili Ustavom. Smatra da je u konkretnom slučaju drugačije propisano stoga je bilo nužno primijeniti viši propis kao jače pravo, i to tim više jer je člankom 161. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku propisano da će drugačije od propisanog u toj odredbi biti primijenjeno pravo u svezi troškova upravnog postupka ako je drugačije propisano. Upućuje na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2753/2012 u kojoj je iznijeto pravno shvaćanje da je neustavno ranije zakonsko uređenje iz članka 79. Zakona o upravnim sporovima te je stoga nedvojbeno da postoji mogućnost odlučivanja o troškovima na način da ne snosi svaka stranka svoj trošak već da trošak ostvaruje strana koja je opravdano postupala u nekom postupku radi ostvarenja svojih prava u upravnoj stvari. Tužitelj u žalbi upućuje i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda u presudi poslovni broj: Rev 1067/2023-1 od 20. prosinca 2023. Zaključuje da je nužno primijeniti pravno shvaćanje iz viših pravnih akata te pravnih shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava jer ista pretežu nad promjenom prvog dijela zakonske odredbe sadržane u dijelu članka 161. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku koji prethodi posljednjem dijelu te odredbe i glasi : „ako nije drugačije propisano“. Ističe da se radi o jednostranačkom postupku u kojoj rješavatelj ne snosi trošak postupka već strana koja ga je inicirala, a ne kulpozni rješavatelj, pa dakle ni javnopravno tijelo koje ne može po načelu culpe snositi troškove za pogrešnu odluku već se tada taj trošak, po načelu cause prenosi na onog tko je postupak inicirao, za razliku od iniciranja postupka po službenoj dužnosti. U konkretnoj stvari je država teret troškova upravnog postupka prenijela na stranke, i to dvostruko, prvenstveno kroz nametanje obveze da plaćaju upravnu pristojbu za rad javnopravnog tijela, a potom i da snose vlastite odvjetničke troškove u slučaju da su angažirali odvjetnika . Međutim, ističe da nije razmjerno ni opravdano da građani u smislu načela cause snose i troškove koje nisu oni prouzročili svojim zahtjevom, jer oni ne mogu snosit rizik za pogrešku javnopravnog tijela koje nije postupilo po tome zahtjevu jer građani podnoseći pravni lijek ne štite samo svoj interes i svoje pravo, već štite i vladavinu prava jer bi u suprotnome na snazi ostalo nezakonito rješenje javnopravnog tijela odnosno akt države koji je protivan pravnom poretku i vladavini prava. Navodi da samim time nije opravdano i nije razmjerno i nema legitimni cilj tužiteljičino snošenje troška upravnog postupka. Zaključuje da nije opravdano i nije razmjerno i nema legitimni cilj tužiteljičino snošenje troška upravnog postupka. U odnosu na odbijanje naknade troškova za pristup ročištu ističe da je tužiteljica uspjela u prvostupanjskom postupku u cijelosti, te ima pravo na naknadu nastalih troškova u cijelosti, naročito jer je razvidno da se radilo o ročištu na kojem se ista očitovala dodatno na tuženikovo osporavanje njene tužbe i tužbenog zahtjeva te se obranila od zahtjeva istoga da se odbije njen tužbeni zahtjev i na snazi ostavi nezakonito osporeno rješenje. Smatra da je predmetno ročište bilo svrhovito budući je tužiteljica na istom i specificirala svoj tužbeni zahtjev vezan uz trošak upravnog spora troškovnikom koji je predala u spis. Ističe da je jedno od osnovnih načela ZUS-a je načelo usmene rasprave propisano člankom 7. st. 1. ZUS-a odnosno načelo prema kojem Sud u upravnom sporu odlučuje na temelju usmene, neposredne i javne rasprave. Konkretno, usmena, neposredna i javna rasprava kao pravilo, a ne iznimka. Zaključuje da razlozi za sankcioniranje procesne discipline nisu ispunjeni te je tužiteljica usmenom raspravom ostvarivala svoja procesna prava propisana ZUS-om te joj je trošak istoga trebao i biti naknađen. Naročito jer se radi o uživanju prava na usmenu raspravu te ispunjenje načela kontradiktornosti upravnog spora, a koje pravo košta, ali zato trošak po načelu cause plaća stranka koja je izgubila spor onome tko je u sporu uspio, a trošak rasprave je pak jasno propisan unaprijed i svima poznat. U prilog svojem utvrđenju upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1003/2014-6 od 10. lipnja 2020. Predlaže da Sud preinači točku IV. izreke rješenja te naloži tuženiku da tužiteljici naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 312,50 eura za trošak prigovora i žalbe, zajedno sa zateznim kamatama, preinači točku VI. Izreke rješenja te naloži tuženiku naknaditi trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama. Potražuje i trošak za sastav žalbe.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da je sud visinu troškova upravnog spora utvrdio temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23., dalje: Tarifa) te obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u svom tužbenom zahtjevu pripada joj uz tužbu i trošak za sastav podneska od 10. lipnja 2024. Smatra da je trošak za sastav predmetnog podneska opravdan jer se istim tužiteljica očitovala na navode tuženika. Za svoja utvrđenja upućuje na presudu Gashi protiv Hrvatske, pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i praksu Europskog suda. Potražuje i trošak za sastav odgovora na žalbu.

5. Žalba tuženika protiv točke V. je osnovana.

6. Žalba tužiteljice protiv točke IV. VI. nije osnovana.

7. Ispitujući točku V. izreke pobijane presude prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da je pobijanom točkom V. izreke prvostupanjske presude povrijeđen zakon na štetu tuženika.

8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je točkom V. izreke presude naloženo tuženiku da u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima naknadi tužiteljici trošak ovog upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura sa zateznim kamatama koje je tuženik dužan isplatiti ako ne podmiri trošak upravnog spora u ostavljenom roku, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope, koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude do isplate. Točkom IV. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, a koji se odnosi na trošak upravnog postupka. Točkom VI. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora u preostalom dijelu, a koji se odnosi na troškove održavanja ročišta.

9. Prvostupanjski je sud u točki V. izreke navedene presude tužitelju dosudio trošak upravnog spora temeljem odredbe članka 147. stavka 6. ZUS-a u vezi s člankom 144. ZUS-a koji se sastoji od troškova za sastav tužbe i za sastav podneska od 10. lipnja 2024. u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura prema Tbr.27. točke 1. i 2. Tarife.

10. Prvostupanjski je sud osnovano priznao tužitelju trošak za sastav tužbe i u tom dijelu tuženik žalbom odluku prvostupanjskog suda niti ne osporava. Međutim, prvostupanjski sud je neosnovano tužiteljici dosudio daljnji trošak upravnog spora koji se odnosi na podnesak kojim nije doprinijela uspjehu u sporu, a koji tuženik osporava žalbom. Naime, ovaj Sud je stajališta da se radi o podnesku koji ne sadrži relevantne pravne razloge te u kojem se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu tuženika, zbog čega tužiteljici nije priznao trošak sastava navedenog podneska, ocjenjujući da se ne radi o opravdanom izdatku u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a.

11. Nastavno na navedeno, žalba tužiteljice izjavljena protiv točke IV. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora u preostalom dijelu, a koji se odnosi na naknadu troškova upravnog postupka nije osnovana. Naime, u smislu odredbe članka 144. stavka 1. ZUS-a stranka u upravnom sporu ima pravo samo na naknadu troškova spora, ali ne i na naknadu troškova upravnog postupka. Osnovano prvostupanjski sud navodi da je trošak upravnog postupka samo prateći zahtjev glavnom, iz kojeg razloga neuspjeh u tom dijelu ne može utjecati na umanjenje pripadajućeg troška. Iz navedenih razloga, zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog postupka nije na zakonu osnovan.

12. U odnosu na žalbu tužiteljice protiv točke VI. izreke presude ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud opravdano odbio zahtjev tužiteljice za naknadom troškova pristupa na ročište. Naime, osnovano prvostupanjski sud navodi da je ročište održano u ovom upravnom sporu isključivo iz razloga što je tužiteljica takvo održavanje izričito i zahtijevala. U situaciji takvog traženja sud nema mogućnosti preispitivanja smislenosti takvog procesnog zahtjeva iz kojeg razloga je u obvezi takvo ročište i održati. Naime, rezultati ročišta u ovom sporu ukazuju kako je njegovo održavanje bilo potpuno nepotrebno, jer je spor vođen radi pravilne primjene prava i uz sav činjenični i pravni supstrat koji je na raspolaganju sudu bio i prije održavanja ročišta. Stoga prvostupanjski sud opravdano ocjenjuje da je konkretan spor mogao biti riješen i bez rasprave jer rezultati istog na niti jedan način nije utjecao na odluku u ovom sporu.

13. Obzirom da tužiteljica nije uspjela sa žalbom, u smislu odredbe članka 147. stavka 1. nema pravo na naknadu troškova sastava žalbe.

14. Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio od utjecaja na tijek upravnog spora.

15. Slijedom svega navedenog, trebalo je odlučiti temeljem odredbe članka 135. stavka 2. ZUS-a kao u točci I. izreke ove presude, dok se točka II. izreke temelji na odredbi članka 135. stavka 1. ZUS-a, a odluka o trošku sastava žalbe temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu 14. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković