REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1409/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Senije Ledić članica vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice RM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (sljednice pok. CM, OIB: [osobni identifikacijski broj]), II. tužiteljice KM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. tužiteljice Srpske pravoslavne crkve - Eparhije slavonske, OIB: 46436248993, iz Pakraca, Kneza Branimira 2, koje zastupa punomoćnica Lina Budak, odvjetnica u Zagrebu, protiv I. tuženika Hrvatskog Telekoma d.d., OIB: 81793146560, iz Zagreba, Savska c. 32, kojeg zastupaju punomoćnici Tihomir Zec i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Zec i partneri d.o.o. u Osijeku, II. tuženika Grada Pakraca, OIB: 79689915301, iz Pakraca, Trg bana J. Jelačića 18, kojeg zastupa punomoćnica Saja Oulovski, odvjetnica u Pakracu i III. tuženika Komunalac d.o.o., OIB: 01617722870, iz Pakraca, Križnog puta (Gavranica) 18, kojeg zastupa punomoćnica Ines Bilandžić Arbutina, odvjetnica u Garešnici, uz sudjelovanje umješača na strani I. tuženika Allianz Zagreb d.d., OIB: 23759810849, iz Zagreba, Selska cesta 136-138, kojeg zastupa punomoćnik Ruđer Anić, odvjetnik u Zagrebu i umješača na strani III. tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Miramarska 22, kojeg zastupaju punomoćnici Josip Madirazza i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Madirazza & partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja i o prijedlogu za dopuštenje revizije III. tuženika Komunalac d.o.o. Pakrac, protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2066/2024-2 od 21. svibnja 2024., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3745/2010-83 od 10. listopada 2014., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Pn-3745/2010-106 od 28. studenoga 2014., na sjednici održanoj 14. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske.
III. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije III. tuženika Komunalac d.o.o. Pakrac.
Obrazloženje
1. Tužitelji su protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2066/2024- 2 od 21. svibnja 2024. kojom se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3745/2010-83 od 10. listopada 2014., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Pn-3745/2010-106 od 28. studenoga 2014., u dijelu kojim se odbija tužbeni zahtjev u odnosu na II. tuženika i dosuđuju parnični troškovi II. tuženiku, podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).
2.1. Tužitelji su postavili četiri pravna pitanja za koja smatraju da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i to:
„1. Može li se dosudom troškova postupka jednoj parničnoj stranci (tuženiku), temeljem presude iznenađenja, a koji dosuđeni trošak postupka je veći od troškova postupka koji su priznati tužiteljima, smatrati uspjehom tužitelja u parnici i da li je takva odluka u skladu sa čl.29.st.1. Ustava i čl.6. EK, ali i čl.48.st.1. Ustava i čl.1. uz I. protokol uz EK?
2. Može li se dosuđeni iznos naknade štete tužiteljima smatrati njihovim uspjehom u parnici, kada im se pritom istodobno nalaže da plate tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu nešto nižem od dosuđene im odštete i da li je takva odluka u skladu sa čl.29.st.1. Ustava i čl.6. EK, ali i čl.48.st.1. Ustava i čl.1. uz I. Protokol uz EK?
3. Ograničava li odluka o troškovima koji su tužitelji dužni platiti tuženiku pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva, nije li takvo ograničenje nerazmjerno jer njime nije postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa i prava troje tužitelja na mirno uživanje vlasništva u smislu Ustava i EK?
4. Nije li pobijana drugostupanjska presuda protivna i praksi ESLJP?“.
2.2. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja tužitelji se pozivaju na presudu Europskog suda za ljudska prava donesenom u predmetu Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., zahtjev br. 28963/10.
2.3. Tužitelji smatraju da su im povrijeđena i temeljna ljudska prava zajamčena čl. 14. st. 2., čl. 15., čl. 20., čl. 27., čl. 29. st. 1., čl. 41., čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav), čl. 3., čl. 6. st. 1., čl. 9., čl. 14. i čl. 17. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija), kao i povrede čl. 1. I. Protokola uz Konvenciju. Posebno ističu da su im povrijeđena i temeljna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje i pravo na mirno uživanje vlasništva nad njihovom imovinom (novcem) nalaganjem im plaćanja parničnih troškova II. tuženiku Gradu Pakracu, jer je pobijana odluka, prema stajalištu tužitelja, protivna pravnim stajalištima iznesenim u presudi Klauz protiv Hrvatske (zahtjev br. 28963/10, presuda od 18. srpnja 2013.).
3. Odgovor na tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog eksplozije od 23. siječnja 2009. kada je uslijed teškog ozljeđivanja preminuo EM i kada se potpuno urušila i uništila zgrada u [adresa].
5.1. Nižestupanjski sudovi svoju odluku temelje na činjeničnom utvrđenju da je arhimandrit pok. EM - sin prednika I. tužiteljice i II. tužiteljice preminuo **.**.2009. u dobi od 38 godina zbog posljedica ozljeđivanja u štetnom događaju od 23. siječnja 2009. uzrokovanog eksplozijom smjese zemnog plina i zraka aktivirane električnom iskrom, koji plin se zbog oštećenja na priključnom plinovodu putem telekomunikacijske infrastrukture proširio do revizijskog okna i preko telefonskog priključka ušao u kuću u [adresa], u vlasništvu III. tužitelja na nekretnini zk.č.[katastarska čestica]. iz zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] koja je u eksploziji srušena.
5.2. Sudovi su našli ispunjenima pretpostavke za naknadu štete iz čl. 1045. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) uzrokovane povredom odredaba čl. 18. st. 1. i 2. Zakona o telekomunikacijama i čl. 6. Pravilnika o tehničkim uvjetima gradnje i uporabe telekomunikacijske infrastrukture od strane I. tuženika.
5.3. U odnosu na odgovornost III. tuženika, kao pravne osobe koja se u vrijeme štetnog događaja bavila distribucijom plina i bila imatelj plinske instalacije, a koja zbog zapaljivosti i eksplozivnosti plina predstavlja povećanu opasnost za okolinu, sudovi su ocijenili da se temeljem čl. 1063. ZOO njegova odgovornost pretpostavlja i nije ju moguće u potpunosti isključiti tvrdnjama III. tuženika o tome da je za štetu jedino odgovoran I. tuženik koji da je oštetio izolaciju na plinskim cijevima pa da je uslijed toga došlo do propadanja plinskih cijevi.
5.4. Sud drugog stupnja je imao u vidu da prema odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu, mjerodavnom u vrijeme štetnog događaja, opskrba plinom ne predstavlja komunalnu djelatnost, a tužitelji, suprotno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. i 2. ZPP, nisu naveli ni dokazali druge činjenice iz kojih bi proizlazila odgovornost II. tuženika za predmetni štetni događaj, pa je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev u odnosu na II. tuženika, a posljedično je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP preinačio i odluku o naknadi parničnog troška te II. tuženiku dosudio parnične troškove na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP prema načelu „gubitnik plaća“.
6. Polazeći od odredbe čl. 385.a i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je (pored toga što su sva četiri postavljena pitanja usko vezano za odluku o troškovima parničnog postupka u konkretnom slučaju) odgovor na postavljena pitanja vezana su uz utvrđene okolnosti svakog pojedinog slučaja (primjerice vrsta i visina poduzetih parničnih radnji stranaka, drugih materijalnih troškova postupka, kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka u sporu i dr.), pa na ta pitanja nije moguće dati jednoznačan odgovor primjenjiv i u drugim slučajevima.
7. Osim toga, postavljena pitanja nisu važna ni zbog toga što u odnosu na navedena pitanja tužitelji nisu naveli odgovarajuće razloge važnosti.
7.1. Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) je u predmetu Klauz protiv Hrvatske (zahtjev br.: 28963/10, presuda od 18. srpnja 2013.) ocjenjivao jesu li prekomjerni troškovi postupka nerazmjerno ograničili pravo podnositelja zahtjeva na pristup sudu i mirno uživanje vlasništva. Podnositelj zahtjeva podnio je tužbu protiv Republike Hrvatske tražeći naknadu neimovinske štete zbog zlostavljanja tijekom ispitivanja u pritvoru, za koje zlostavljanje je policijski službenik pravomoćno osuđen u kaznenom postupku. Općinski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, a s obzirom na to da je podnositelj uspio u sporu sa samo 4,3%, naloženo mu je da, razmjerno uspjehu u sporu, tuženoj RH naknadi parnični trošak u iznosu od 79% dosuđene naknade. ESLJP je proveo test razmjernosti i utvrdio da u ovom konkretnom slučaju strogom i formalističkom primjenom pravila o razmjernoj naknadi troškova, hrvatski sudovi nisu postigli inače opravdane ciljeve koji se postižu odredbom „gubitnik plaća“ iz čl. 154. st. 2. ZPP sprječavanje vođenja neutemeljenih sporova i/ili postavljanja previsokih tužbenih zahtjeva i posljedično nerazumno visokih troškova postupka. ESLJP je primijetio da je manji dio tužbenog zahtjeva podnositelj razumno postavio, u skladu sa smjernicama Vrhovnog suda RH koje su donesene radi određivanja naknade u slučaju nematerijalne štete, dok se za preostali, previsoko postavljeni dio tužbenog zahtjeva za duševne boli, od podnositelja nije moglo očekivati da zna da je pretjeran s obzirom da nisu postojale ni smjernice ni praksa VSRH koja bi upućivala na primjerenu visinu naknade štete za duševne boli. Sankcija za podnositeljev minoran postupovni propust (isticanje previsokog tužbenog zahtjeva), prema mišljenju ESLJP-a, bila je toliko stroga da je neopravdano umanjila naknadu koja mu je dodijeljena zbog tako ozbiljnog nezakonitog čina kao što je kazneno djelo zlostavljanja tijekom obavljanja službene dužnosti, a koje djelo zabranjuje i čl. 3. Konvencije. Dodatno, RH nije imala povećane troškove zbog toga što je podnositelj postavio previsoki tužbeni zahtjev jer je bila zastupana po državnom odvjetniku. ESLJP je smatrao paradoksalnim da je država jednom rukom - naknadama za državno odvjetništvo koje ju je zakonski zastupalo - uzela znatan dio onoga što je dodijelila drugom rukom - naknadu za štetu za koju je bila odgovorna. Stoga je utvrdio povredu prava na pristup sudu zajamčenu čl. 6. st. 1. Konvencije te povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju zbog nerazmjernog miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva.
7.2. Dakle, u predmetu Klauz protiv Hrvatske (zahtjev br.: 28963/10, presuda od 18. srpnja 2013.), radi se o odluci o zahtjevu za naknadu štete tužitelja protiv Republike Hrvatske u kojima je zahtjev za naknadu štete bio djelomično odbijen, a sudovi su izražavali pravno shvaćanje u pogledu kriterija naknade parničnog troška u postupcima u kojima je stranka Republika Hrvatska koju zastupa državno odvjetništvo, a koji kriteriji su se ticali odmjeravanja troškova postupka Republici Hrvatskoj po osnovi zastupanja po državnom odvjetništvu prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 163. ZPP.
7.3. Nasuprot tome, u ovom predmetu je, s obzirom na utvrđenja da, prema odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu, mjerodavnom u vrijeme štetnog događaja, opskrba plinom ne predstavlja komunalnu djelatnost, a I. -III. tužitelji, suprotno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. i 2. ZPP, nisu naveli ni dokazali druge činjenice iz kojih bi proizlazila odgovornost II. tuženika za predmetni štetni događaj, pa je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP drugostupanjski sud, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev u odnosu na II. tuženika, a posljedično je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP preinačio i odluku o naknadi parničnog troška te II. tuženiku dosudio parnične troškove (na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP prema načelu „gubitnik plaća“).
7.4. Dakle, iz odluke na koje ukazuju predlagatelji proizlazi da nije riječ o istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u predmetnom postupku Klauz protiv Hrvatske (zahtjev br.: 28963/10, presuda od 18. srpnja 2013.), slijedom čega postavljena pitanja nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu.
8. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
9. Osim toga, zbog naprijed navedenog, prema ocjeni ovog suda tužitelji nisu učinili vjerojatnim da su im u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom i Konvencijom, a kako oni to tvrde u prijedlogu za dopuštenje revizije.
10. Zbog navedenog je valjalo na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja temeljen na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, te odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
11. Prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2066/2024-2 od 21. svibnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3745/2010-83 od 10. listopada 2014., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Pn-3745/2010-106 od 28. studenoga 2014., podnio je i III. tuženik na temelju čl. 385.a st. 2. ZPP, zbog povrede temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom i Konvencijom do koje povrede da je došlo zbog osobiti teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
12. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije III. tuženika nije podnesen.
13. Postupajući sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i 2. ZPP ovaj je sud ocijenio da III. tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP) povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom.
14. S obzirom na pozivanje III. tuženika na povredu ustavnih prava valja navesti da u okolnostima konkretnog slučaja i činjenica utvrđenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koji u ovom stupnju postupku ne mogu biti predmet preispitivanja) te sadržaja prijedloga za dopuštenje revizije, ocjena je ovoga suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije.
15. U pogledu navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaknuti da odredba čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižim sudovima III. tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučne navode III. tuženika. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da III. tuženik nije imao pravično suđenje. Nadalje, neosnovano III. tuženik tvrdi da bi drugostupanjski sud donoseći pobijanu odluku počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te da je uskraćen za obrazloženje neprihvaćanja njegovih prigovora utemeljenih na odredbi čl. 1067. st. 2. ZOO, budući da je sud samo u jednoj rečenici zaključio da je „III tuženik odgovoran jer nije adekvatno nadzirao plinski sustav i nije na vrijeme utvrdio da na spornoj lokaciji plin izlazi da može doći do eksplozije kakva se i dogodila“. Naime, iz obrazloženja drugostupanjske odluke (točka 10.1.) proizlazi obrazloženje neosnovanosti iznesenih prigovora uz navođenje mjerodavnih zakonskih odredbi kada sud obrazlaže da slijedom „zakonom propisanih obveza I-tuženik se pozivanjem na radnje I-tuženika ne može u potpunosti osloboditi svoje objektivne odgovornosti (čl. 1063. u vezi čl. 1067. st. 2. ZOO) i tvrditi da loše i neodržavano stanje plinovoda nije bilo uzrokom predmetne štete, što je dovoljan temelj za zaključak o solidarnoj odgovornosti I i III-tuženika.“. Nadalje, iz obrazloženja drugostupanjske odluke (točka 10.2., 10.3.) proizlazi ocjena suda u vezi prigovora da je sada pok. EM doprinio nastanku štete. Dakle, u konkretnim okolnostima slučaja, u pobijanoj odluci naznačeni su dostatni i relevantni razlozi o odlučnim činjenicama kojima se sud rukovodio u donošenju odluke te je odgovoreno na sve bitne prigovore i žalbene navode III. tuženika.
16. Stoga je ocijenjeno, da je prijedlog III. tuženika valjalo odbaciti temeljem odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava.
Zagreb, 14. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
