Poslovni broj: Usž-3575/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća, te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Marija Perkov, odvjetnica u Zagrebu, Radnička cesta 54 , protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3951/2022-16 od 6. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3951/2022-16 od 6. svibnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/240, urbroj: 513-04-22-2 od 16. studenoga 2022. te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.
2. Osporavanim rješenjem tuženika od 16. studenog 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Službe za nadzor porez na dobit, dohodak i doprinosa, klasa: UP/I-471-02/22-01/42, urbroj: 513-07-01/22-51 od 27. travnja 2022., kojim je tužitelju kao poreznom obvezniku utvrđena obveza poreza i prireza na dohodak po osnovi razlike vrijednosti imovine i visine sredstava kojima je stečena za razdoblje oporezivanja od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2019. u iznosu od 1.974.980,95 kuna.
3. Protiv navedene presude tužitelj podnosi žalbu iz svih zakonom dopuštenih razloga te prvenstveno upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Naime, smatra da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario sredstva stečena darovanjem od majke tužitelja, što predstavlja značajan i zakonito stečen izvor imovine tužitelja. Nadalje, prvostupanjski sud je počinio temeljnu pogrešku u ocjeni dokaza o tužiteljevom radu u inozemstvu, jer se poziva isključivo na podatke iz hrvatskog rješenja o mirovini, iako je postupak priznavanja inozemne mirovine u vrijeme nadzora još uvijek bio u tijeku te podaci iz mirovinskog rješenja ne odražavaju potpunu sliku tužiteljeva rada u inozemstvu. Naime, on je dostavio boravišnu i radnu dozvolu, porezni broj isplatne liste i druge relevantne dokaze o radu u Italiji, koje sud nije valjano cijenio, a svi ovi dokazi jasno upućuju da je tužitelj radio u Italiji duže od razdoblja koje je evidentirano u rješenju u mirovini, što je česta situacija kod postupka priznavanja inozemnog staža osiguranja. Nadalje, ugovori o zajmu koje su potpisali DV, OV i MV proizvoljno su ocijenjeni kao nevjerodostojni bez ikakvih materijalnih dokaza za takvu tvrdnju, koje postupanje je protivno temeljnim načelima pravičnog suđenja iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ističe da ugovori o zajmu sadrže sve bitne elemente, odnosno stranke, predmet, iznos, rokove i potpise ugovornih strana. Navodi kako je važno razumjeti da se radi o privatnim ugovornim odnosima između fizičkih osoba, koje poznaju jedna drugu i koje su sklopile ugovore na temelju međusobnog povjerenja. Osim toga, zanemaren je kontekst u kojem su sklopljeni predmetni ugovori, što je dovelo do nerealne ocjene prirode ugovornih odnosa. Naglašava da je pogrešno zaključeno da otpis pozajmice upućuje na to da tužitelj nije imao namjeru vraćanja istih. Predmetni zaključak zanemaruje poslovne stvarnosti poslovanja malih poduzeća, gdje se otpisi pozajmica vrše iz različitih razloga koji nemaju veze s navodnom namjerom izbjegavanja povrata. Također, tužitelj ističe da je naslovljeni sud dao pogrešnu ocjenu tužiteljeva objašnjenja da je izbjegavao bankarske provizije prilikom uplata. Ova praksa je uobičajena poslovna praksa, osobito kod malih poduzetnika koji nastoje optimizirati troškove poslovanja. Tužitelj navodi kako je sud zanemario kontekst u kojem tužitelj djeluje – sektor trgovine nakitom i repromaterijalom. Navodi kako su u ovom sektoru česti su sezonski priljevi novca, potreba za brzim reagiranjem na tržišne prilike i složeni dobavljačko-kupovni odnosi koji zahtijevaju fleksibilno upravljanje sredstvima. Osim toga, tužiteljev iskaz je djelomično protumačen kao nevjerodostojan zbog činjenice da se isti nije mogao sjetiti imena pojedinih osoba, zanemarujući kontekst da je kroz tužiteljev poslovni prostor tijekom godina prošao velik broj ljudi, a tužitelj je imao i zdravstvenih problema. Izjave LV, VV i RVŽ proizvoljno su ocijenjene kao nevjerodostojne bez detaljne analize sadržaja tih izjava i okolnosti njihova davanja, a neosnovano je odbijen i zahtjev tužitelja za saslušanjem svjedoka DV, OV i MV, a upravo su predloženi svjedoci jedini koji mogu potvrditi okolnosti sklapanja ugovora o zajmu, budući da pisane izjave ne mogu zamijeniti neposredno saslušanje svjedoka. Tužitelj naglašava da je sud propustio provesti objektivnu analizu koja bi uzela u obzir sve relevantne okolnosti slučaja, već se zadovoljio prihvaćanjem zaključka poreznog tijela bez kritičke provjere njihove utemeljenosti. Zbog svega navedenog, smatra da je došlo i do pogrešne primjene odredaba Zakona o porezu na dohodak te je i dokazni postupak proveden suprotno odredbi članka 77. i 89. Općeg poreznog zakona. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže usvojiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev i zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, podredno poništiti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje. Potražuje i trošak sastava žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim odredbom članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
To stoga, jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 49. stavak 3. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene i javne rasprave, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora. Prvostupanjski sud je nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 114. stavak 3. ZUS-a, a obzirom na utvrđeno činjenično stanje kao i primjenu materijalnog prava, pravilno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.
7. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Zagreb obavilo porezni nadzor poreza na dohodak po osnovi razlike vrijednosti imovine i visine sredstava kojima je stečena za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2019., o čemu je sastavljen zapisnik od 30. ožujka 2022. Temeljem utvrđenja iz poreznog nadzora tužitelju su utvrđene dodatne obveze poreza na dohodak po osnovi razlike imovine i visine sredstava kojima je stečena za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2017.
8. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja te primjenom mjerodavnih propisa, prvostupanjski sud je prihvatio zaključke tuženika navedene u osporenom rješenju te su u pravilnom provedenom postupku nadzora utvrđeni ukupni primici tužitelja za 2016. i 2017., kao i ukupni izdaci tog poreznog razdoblja, a što znači da je u postupku utvrđen dohodak po osnovi razlike imovine i visine sredstava kojima je stečena, temeljem odredbe članka 63. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 177/04. – 136/15.).
9. Ocjenjujući osnovanost žalbe sud nalazi da u istoj tužitelj ponavlja sve tužbene prigovore, kao žalbene prigovore iznesene tijekom upravnog postupka na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i povrede pravila postupka, u odnosu na koje prigovore je detaljno obrazloženo prvostupanjskim rješenjem te su dani valjani razlozi za neuvažavanje istih prigovora, koji su utemeljeni na činjeničnim utvrđenjima tijekom poreznog nadzora. Također i prvostupanjski sud je detaljno analizirao provedeni dokazni postupak, analizirano je priložene isprave i izvedene dokaze te je po izvođenju dokaza saslušanjem tužitelja u upravnom sporu našao osnovanim zaključak poreznog tijela da tužitelj nije dokazao primitke novčanih sredstava niti je predočio vjerodostojnu materijalnu dokumentaciju, kojom bi dokazao tvrdnje o podrijetlu uplata (u smislu pravila o teretu dokazivanja iz Općeg poreznog zakona), a koja bi dovela do ukidanja ili umanjenje utvrđene porezne obveze.
10. Iz spisa predmeta proizlazi da je tijekom poreznog nadzora, a i tijekom prvostupanjskog upravnog spora izvršen uvid u sve dostupne podatke iz službenih evidencija Porezne uprave te u dokumentaciju dostavljenu od strane poreznog obveznika. Vezano za ugovore o pozajmicama od DV, MV i OV, zatražene su dodatne obavijesti i dokumentacija vezano za predmetne zajmove te je utvrđeno da su DV i MV dostavili pismena očitovanja bez dokazne dokumentacije, dok OV nije dostavio pismeno očitovanje, niti dokaznu dokumentaciju. Navedeno govori u prilog činjenici da porezni obveznik nije dostavio niti jedan vjerodostojan dokaz novčanog tijeka pozajmica u ukupnom iznosu od 3.403.032,90 kuna na koji su iznos ukupno zaključeni ugovori o zajmu, tim više što su zajmovi dani bez ovjere ugovora , iz prijateljskih razloga, nije bilo ugovorene kamate, a rok povrata je bio, kako za koji ugovor šest i sedam godina. Nadalje, tužitelj ne spori da je novce uplaćivao na svoj račun, a što je radio, prema njegovim navodima, kako bi izbjegao bankarsku proviziju, koja je iznosila oko 200,00 kuna. Tužitelj u svom iskazu pred prvostupanjskim sudom u bitnom potvrđuje ranija utvrđenja tijekom postupka, kako je sredstva uplaćivao u korist i za potrebe društva, iako su prvotno uplaćivana na njegov račun, a utvrđeno otpisivanje pozajmica društvu PAKO N.G. d.o.o. govori u prilog tome da tužitelj nije imao namjeru vraćanja pozajmljenih sredstava, slijedom čega se dodatno ukazuje nelogičnim i životno neuvjerljivim da bi tužitelj pozajmio novčana sredstva od navedenih zajmodavaca, davao ih kao pozajmice društvu, a potom potraživanja temeljem pozajmica otpisivao. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka LV, VV i RVŽ, jer iz iskaza tužitelja proizlazi kako se on prvotno ne sjeća tih svjedoka da bi se naknadno prisjetio istih, kao osoba koje su mu vraćale pozajmice uplatama na račun , dok je u tijeku poreznog nadzora detaljno analizirana izjava predmetnih svjedoka, pa pravilno prvostupanjski sud zaključuje da sve navedeno ukazuje na nevjerodostojnost tužitelja pri iskazivanju, kao i na nevjerodostojnost postojanja odnosa kojeg tužitelj opisuje i nastoji prikazati kao stvaran odnos, koji bi opravdao iskazane primitke. S tim u svezi ukazuje se osnovanim zaključak poreznog tijela da bi tužitelj obavljao neregistriranu djelatnost prodaje nakita i repromaterijala.
11. Nadalje, vezano za prigovor kako je tužitelj primio značajna sredstava od svoje majke, ističe se da je tijekom poreznog nadzora detaljno analiziran tijek novaca te je utvrđeno da je pokojna SV, majka tužitelja, prodala obiteljsku imovinu - kuću u 2011., odnosno u razdoblju kada nije imala druge izvore prihoda, a tužitelj nije dostavio vjerodostojan dokaz da je navedenim sredstvima od prodaje kuće raspolagao na dan 1. siječnja 2015.
12. Također, nije osnovan niti prigovor tužitelja da bi pogrešno bio ocijenjen njegov rad u inozemstvu, obzirom se predmetni podatak utvrdio temeljem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu od 8. srpnja 2021. u kojem je jasno utvrđeno da je tužitelj u Italiji navršio razdoblja osiguranja u trajanju od jedne godine, osam mjeseci i osam dana, što prema pravilnoj ocjeni prvostupanjskog suda ne ide u prilog tvrdnjama tužitelja o dugogodišnjem radu u inozemstvu.
13. Tužitelj upire i na povredu ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje. Ovo načelo, međutim kao jedan od ključnih elemenata poštenog suđenja ne podrazumijeva obvezu suda da prihvati svaki dokazni prijedlog stranke, već da omogući stranci pod uvjetima koji je ne stavljaju u podređeni položaj u odnosu na drugu stranku u postupku, stvarno i djelotvorno osporavati sva relevantna utvrđenja javnopravnih tijela iz upravnog postupka, koji je prethodio upravnom sporu. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj aktivno sudjelovao u prvostupanjskom poreznom nadzoru, da mu je dana mogućnost iznošenja činjenica i novih dokaza te mu je dostavljen Zapisnik o poreznom nadzoru, na koji se očitovao. Pored navedenog, prvostupanjsko tijelo, kao i prvostupanjski sud proveli su detaljnu analizu svih uplata i isplata na računima tužitelja, dana je analiza novčanog tijeka pozajmica, analizirane su izjave zajmodavaca DV, MV i OV te je dana i detaljna analiza izjava fizičkih osoba, koje su vraćale pozajmice tužitelju , dok sam tužitelj u prilog svojim tvrdnjama ne dostavlja nikakve dokaze.
14. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da neprovođenje daljnjeg dokaznog postupka, u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu da je prvostupanjski sud izvršio uvid u spis prvostupanjskog tijela, analizirao dokazni postupak, svaki dokaz zasebno i u njihovoj ukupnosti, te je dodatno i saslušao tužitelja na sve relevantne okolnosti, ne može se smatrati postupovnom povredom prvostupanjskog suda, koja bi dovela u pitanje ostvarivanje prava tužitelja s osnove mjerodavnog propisa, a niti ostvarivanje ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.
15. Kako je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđen nerazmjer između ostvarenih primitaka i izdataka tužitelja, tako je pravilno uvećana porezna osnovica za obračun poreza na dohodak za 2016. i 2017. sukladno odredbi članka 63. Zakona o porezu na dohodak.
16. Slijedom navedenog, ovaj Sud je ocijenio da je pobijana presuda zakonita, kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja, tako i s osnove primjene mjerodavnog prava, pa je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a trebalo žalbu odbiti i potvrditi osporavanu prvostupanjsku presudu.
17. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.
U Zagrebu 14. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
