Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića br.1

Poslovni broj: Gž-22/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice GŠMH [adresa] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice DŠMH [adresa] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Surić & Kvartuč d.o.o. u Zadru, Ulica postrojbi specijalne policije Zadar 10 protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-169/2019-107 od 24. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-169/2019-107 od 24. rujna 2024.:

1. potvrđuje:

a) u dosuđujućem dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti 1. tužiteljici naknadu neimovinske štete u iznosu 35.040,00 eura i zakonske zatezne kamate tekuće na iznos 33.180,70 eura od 7. kolovoza 2018. do isplate, a na iznos 1.859,30 eura od 27. travnja 2021. do isplate,

b) u dosuđujućem dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti 2. tužiteljici naknadu neimovinske štete u iznosu 23.892,00 eura za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 7. kolovoza 2018. do isplate,

c) u dosuđujućem dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti 2. tužiteljici naknadu imovinske štete u iznosu 1.705,22 eura za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 24. rujna 2024. do isplate,

d) u dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku sadržane u točki II. (ispravno IV.) izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi 1. i 2. tužiteljicama parnične troškove u iznosu 10.652,31 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 24. rujna 2024. do isplate,

e) u točki III. (ispravno V.) izreke kojom je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu 20.332,97 eura.

2. preinačuje:

u preostalom dosuđujućem dijelu točke I., II., III. i u preostalom dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku sadržane u točki II. (ispravno IV.) izreke pa se sudi:

„Odbija se kao neosnovan:

- dio tužbenog zahtjeva 1. tužiteljice za naknadu neimovinske štete za iznos 8.760,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 7. kolovoza 2018. do isplate, te za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos 1.859,30 eura od 7. kolovoza 2018. do uključivo 26. travnja 2021.,

- dio tužbenog zahtjeva 2. tužiteljice za naknadu neimovinske štete za iznos 5.973,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 7. kolovoza 2018. do isplate,

- dio tužbenog zahtjeva 2. tužiteljice za naknadu imovinske štete za iznos 3.557,77 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 24. rujna 2024. do isplate,

- dio zahtjeva 1. i 2. tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu 11.740,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 24. rujna 2024. do isplate.“

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška podnošenja žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci presuđeno je tako da izreka presude u cijelosti glasi:

„I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici GŠMH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 43.800,00eura (četrdeset tri tisuće osamsto) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od dana 7. kolovoza 2018.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena; a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana dok se odbija zahtjev s razlikom do traženih 49.771,05 EUR-a kao i tijek sporedne tražbine, zakonske zatezne kamate, za tri dana, od 3. do 6. kolovoza 2018.

II Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici DŠMH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 29.865,00 eura (dvadesetdevet tisuća osamsto šezdeset pet) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od dana 7. kolovoza 2018.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena; a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana dok se odbija zahtjev s razlikom do traženih 49.771,05 EUR-a. kao i tijek sporedne tražbine, zakonske zatezne kamate, za tri dana, od 3. do 6. kolovoza 2018.

III Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev te se nalaže tuženiku isplatiti DŠMH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.262,99 EUR-a (pet tisuća dvjesto šezdeset dva eura i devedeset devet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se zahtjev u iznosu od 39,49 eura odbija kao neosnovan, a zahtjev tužiteljice GŠMH se odbija u cijelosti.

II Nalaže tuženiku da tužiteljima nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 22.393,26 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se zahtjev u iznosu do 32.486,96 eura odbija kao neosnovan.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnog troška od 20.332,97 eura kao neosnovan.“

2. Protiv dosuđujućeg dijela točaka I., II. i III. citirane prvostupanjske presude u kojima je djelomično prihvaćen zahtjev za naknadu štete, protiv dosuđujućeg dijela točke II. (ispravno IV.) izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljicama parnični trošak u iznosu 22.393,26 eura s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom i protiv točke III. (ispravno V.) izreke kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu 20.332,97 eura pravovremenu žalbu podnosi tuženik po punomoćniku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev 1. i 2. tužiteljica i njihov zahtjev za naknadu parničnih troškova uz obvezivanje 1. i 2. tužiteljica na naknadu parničnih troškova tuženiku, podredno da presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, traži i trošak za podnošenje žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Iz obrazloženja pobijane presude i stanja spisa proizlazi da je predmet spora prema konačnom tužbenom zahtjevu 1. i 2. tužiteljica iz njihova podneska od 27. travnja 2021., uređenog u pogledu važeće valute podneskom od 8. srpnja 2024., zahtjev 1. tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe (supruga) u iznosu 49.771,05 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 3. kolovoza 2018. do isplate, te tužbeni zahtjev 2. tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe (oca) u iznosu 49.771,05 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 3. kolovoza 2018. do isplate i za naknadu novčane imovinske štete u iznosu 5.302,48 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

5.1. Tužiteljice su tužbu i tužbeni zahtjev utemeljile na činjeničnim tvrdnjama da je sada pokojni CŠM, suprug 1. tužiteljice i otac 2. tužiteljice, kao pješak prilikom prelaska preko obilježenog pješačkog prijelaza zadobio brojne ozljede u prometnoj nesreći dana 5. srpnja 2017. uslijed posljedica kojih je umro **.**.2017. Do prometne nesreće došlo je na način da se osiguranik tuženika DŠ dana 5. srpnja 2017. oko 19,40 sati u [adresa] u [adresa], na raskrižju s [adresa], ne prilagodivši brzinu kretanja svog vozila vidljivosti, stanju i uvjetima na kolniku, olako držeći da pješaka neće biti na pješačkom prijelazu, da kolnik neće prelaziti i da do nesreće neće doći, pa uslijed toga svoje vozilo nije zaustavio niti ga usporio, te je došlo do nesreće na način da je prednjim desnim dijelom vozila naletio na pješaka CŠM koji je kolnik prelazio preko obilježenog pješačkog prijelaza dolazeći vozilu s njegove desne strane te je pješak od udarca pao na kolnik, zadobio frakturu glave, višestruke frakture grudnog koša i rebara, puknuće jetre, uslijed kojih ozljeda je preminuo **.**.2017. Kako je vozilo kojim je DŠ predmetne zgode skrivio prometnu nesreću bilo od automobilske odgovornosti osigurano kod tuženika, to 1. i 2. tužiteljice od tuženika potražuju naknadu štete koja im je nastala zbog smrti supruga, odnosno oca.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak kod prvostupanjskog suda koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud drugog stupnja nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Neosnovana je žalba tuženika u dijelu u kojem izričito upire na počinjenu bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je suprotno navodima žalbe, pobijana presuda jasna i razumljiva, njezina je izreka u skladu s obrazloženjem, a prvostupanjski je sud u presudi iznio jasne i neproturječne razloge za sve odlučne činjenice, kako onih na kojima temelji zaključak o odgovornosti tuženika, tako i onih vezanih za visinu potraživanja 1. i 2. tužiteljica, a u pogledu odlučnih činjenica ne postoji ni proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, niti presuda ima drugih nedostataka i njezina se pravilnost može ispitati.

8. Nadalje, prvostupanjski sud je u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu radi naknade štete pravilnom primjenom čl. 8. ZPP-a sve izvedene dokaze ocijenio svakog zasebno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, u obrazloženju presude iznio je uvjerljive razloge na temelju kojih dokaza smatra utvrđenima bitne činjenice i zašto tim dokazima vjeruje, pravilno je i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i za takvo uvrđenje dao je valjane razloge, a utvrđeno činjenično stanje izloženo u obrazloženju pobijane presude prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, radi čega nije osnovana žalba tuženika zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP-a.

9. Tijekom postupka pred sudom prvog stupnja nije bio sporan nastanak štetnog događaja ni pasivna legitimacija tuženika, već je bila sporna odgovornost tuženika za naknadu štete nastale u štetnom događaju, visina nastale štete i aktivna legitimacija 1. tužiteljice.

10. Na temelju čl. 12. st. 3. ZPP-a sud je u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Kako presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj K-384/2018 od 28. svibnja 2021. kojom je osiguranik tuženika DŠ oglašen krivim zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj je CŠM smrtno stradao, zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 1., 2. i 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., dalje: KZ/11) u vrijeme donošenja pobijane presude nije bila pravomoćna, osnovana je žalbena tvrdnja tuženika da u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti osiguranika tuženika parnični sud nije vezan tom presudom.

11. Odredbom čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO) propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, time da na temelju čl. 1101. st. 1. ZOO-a u slučaju smrti neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji). Na temelju čl. 1093. ZOO-a tko prouzroči nečiju smrt, dužan je naknaditi uobičajene troškove njegova pogreba (st. 1.), a dužan je naknaditi i troškove njegova liječenja od zadobivenih ozljeda i druge potrebne troškove u vezi s liječenjem, te zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad (st. 2.).

12. Na temelju utvrđenja da je osiguranik tuženika DŠ isključivo odgovoran za izazivanje prometne nesreće 5. srpnja 2017. u kojoj je CŠM zadobio brojne ozljede uslijed kojih je umro **.**.2017., te utvrđenja da CŠM nije ni djelomično doprinio nastanku prometne nesreće ni nastaloj šteti, prvostupanjski sud obvezuje tuženika kod kojega je vozilo kojim je upravljao DŠ u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano od automobilske odgovornosti, na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe 1. tužiteljici kao supruzi odnosno bračnom drugu u iznosu 43.800,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 7. kolovoza 2018. do isplate (dosuđujući dio točke I. izreke) i 2. tužiteljici kao punoljetnom djetetu sada pokojnog CŠM u iznosu 29.865,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 7. kolovoza 2018. do isplate (dosuđujući dio točke II. izreke), te na naknadu imovinske štete 2. tužiteljici u iznosu 5.262,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od presuđenja do isplate (dosuđujući dio točke III. izreke), dok u preostalom dijelu njihove tužbene zahtjeve za naknadom štete odbija kao neosnovane.

13. Neosnovana je žalba tuženika u dijelu u kojem ističe da je sud prvog stupnja počinio apsolutno bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a pa da je i pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenino stanje time što nije izveo po tuženiku predložene dokaze saslušanjem vozača DŠ, provođenjem dokaza očevidom na licu mjesta prometne nesreće, te kombiniranim vještačenjem po vještacima prometne struke i vještacima sudske medicine, a na okolnosti načina kretanja sudionika i brzine kretanja sudionika prometne nesreće, sudarne brzine, mogućnosti uočavanja i mogućnosti izbjegavanja prometne nesreće od strane oba sudionika prometne nesreće. Točna je tvrdnja žalitelja da u pogledu odgovornosti tuženika za nastanak štetnog događaja prvostupanjski sud ne može svoju odluku utemeljiti na nepravomoćnoj presudi donesenoj u kaznenom postupku protiv osiguranika tuženika, međutim, prvostupanjski je sud svoju odluku utemeljio na nalazu i mišljenju prometno tehničkog vještaka Saše Monasa, dipl. ing. stroj. koji je dan u kaznenom postupku kod Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj K-384/2018, a taj nalaz i mišljenje prvostupanjskom je sudu u ovom parničnom predmetu dostavio upravo tuženik uz podnesak od 4. lipnja 2024. kojim je predložio da se taj nalaz i mišljenje koristi za potrebe parničnog postupka upravo na okolnosti nastanka i mogućnosti izbjegavanja prometne nesreće, odnosno odgovornosti i suodgovornosti prednika tužiteljica za nastanak štetnog događaja i štete, na koje okolnosti je predložio saslušanje osiguranika tuženika, te provođenje očevida i kombiniranog prometnog i sudsko medicinskog vještačenja. Prvostupanjski je sud upravo na nalazu i mišljenju prometno tehničkog vještaka ABC utvrdio činjenično stanje u pogledu načina kretanja prednika tužiteljice i osiguranika tuženika i mogućnosti međusobnog uočavanja sudionika prometne nesreće, kao i mogućnosti izbjegavanja iste, ali je pritom doista izveo pogrešan zaključak da je za nastanak prometne nesreće isključivo odgovaran osiguranik tuženika, odnosno da na strani prednika tužiteljica nema doprinosa za nastanak štetnog događaja i same štete, posljedično čemu je pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o visini tužbenog zahtjeva.

13.1. Na temelju nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka ABC, sačinjenog na temelju materijalne dokumentacije i to zapisnika i fotodokumentacije očevida, utvrđeno je da je do prometne nesreće došlo u [adresa], na način da je osiguranik tuženika upravljao osobnim automobilom Opel Corsa 1.2, r.o. [registarska oznaka] kolnikom [adresa] na raskrižju s [adresa], naletio vozilom na prednika tužiteljica u trenutku kada je on prelazio pješački prijelaz sa desne na lijevu stranu, gledajući u smjeru kretanja osiguranika tuženika. Pješak je prelazio pješački prijelaz na ravnom cestovnom potezu gdje je na pješačkom nogostupu s jugoistočne strane, odakle je dolazio prednik tužiteljica, prisutan drvored čija debla zaklanjaju pogled vozaču na mogućeg pješaka koji se nalazi na nogostupu i iza debla, ali sudionici prometne nesreće su u trenutku stupanja pješaka na rub nogostupa, a prije njegova stupanja na pješački prijelaz imali mogućnost međusobnog uočavanja, u kojem trenutku je osiguranik tuženika bio na udaljenosti od 9,7 m od mjesta naleta i mogao je zaustaviti vozilo do mjesta naleta samo pri brzini kretanja manjoj od 23,8 km/h, ali kako se on u trenutku percepcije opasnosti kretao tim uvjetima neprilagođenom brzinom od 39,5 km/h, na mjestu na kojemu je dopuštena brzina kretanja bila 50 km/h, to brzinom kojom se kretao, osiguranik tuženika nije ni kočenjem mogao izbjeći nalet na prednika tužiteljica.

13.2. Točno je da je odredbom čl. 134. st. 1. i čl. 38. st. 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08., 48/10. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 74/11., 80/13., 158/13. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 92/14., 64/15., 108/17., dalje: ZSPC) obveza osiguranika tuženika kao vozača bila upravljati sigurnosnom brzinom tako da ne ugrožava pješake ili da se može zaustaviti da bi propustio pješake koji su već stupili na pješački prijelaz, odnosno bio je dužan prilikom približavanja nailazećem pješačkom prijelazu, a na što je bio prethodno upozoren prometnim znakom „obilježen pješački prijelaz“ svoju vožnju prilagoditi tako da može zaustaviti vozilo u bilo kojem trenutku ako neki pješak naiđe na taj prijelaz, pa kako je isto propustio učiniti, već se vozilom približavao obilježenom pješačkom prijelazu brzinom od 39,5 km/h pri kojoj nije mogao zaustaviti vozilo prije mjesta naleta na prednika tužiteljica, koji je prelazio taj obilježeni pješački prijelaz dolazeći vozilu s desne strane, takvim je svojim postupanjem izazvao prometnu nesreću u kojoj je prednik tužiteljica zadobio brojne ozljede uslijed kojih je naknadno preminuo.

13.3. Provedenim vještačenjem po Odboru za sudbena tijela Medicinskog fakulteta Svučilišta u Zagrebu utvrđeno je da postoji jasna i nedvojbena uzročno posljedična veza između ozljeđivanja CŠM u prometnoj nesreći 5. srpnja 2017. i nastupanja njegove smrti **.**.2017., time da je prednik tužiteljica nakon zadobivenih ozljeda u bolnici liječen prema pravilima struke, a potom je i u ustanovi koja se bavi palijativnom skrbi dobivao uobičajenu njegu. Ovim utvrđenjima provedenog medicinskog vještačenja tuženik u žalbenoj fazi postupka ne prigovara.

13.4. Međutim, prvostupanjski je sud propustio cijeniti odredbe čl. 129. st. 1. ZSPC-a kojom je propisano da je pješak dužan preko kolnika i biciklističke staze ili trake prelaziti pažljivo i najkraćim putem, nakon što se prije stupanja na kolnik uvjeri da to može učiniti na siguran način, kao i odredbu čl. 130. st. 3. ZSPC-a kojom je propisano da je na obilježenom pješačkom prijelazu na kojemu se prometom ne upravlja prometnim svjetlima ni znacima što ih daje ovlaštena osoba, pješak dužan prije stupanja na pješaki prijelaz obratiti pažnju na udaljenost i brzinu vozila koja mu se približavaju. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja, u kojemu je na temelju nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka ABC nesporno utvrđeno da je, osim što je osiguranik tuženika mogao uočiti pješaka, i pješak u trenutku stupanja na rub nogostupa, a prije stupanja na pješaki prijelaz, imao mogućnost uočavanja nailaska vozila kojim je upravljao osiguranik tuženika, pa je u smislu čl. 130. st. 3. u vezi čl. 129. st. 1. ZSPC-a bio dužan obratiti pažnju na udaljenost i brzinu kretanja vozila osiguranika tuženika koji mu se približava, i mogao se uvjeriti da ne može na siguran način prijeći preko pješačkog prijelaza, te je mogao odustati od namjere prelaska preko istoga dok se ne ostvare uvjeti za prelazak na siguran način, pa kako to nije učinio, time je prednik tužiteljica doprinio nastanku prometne nesreće i nastaloj šteti, po ocijeni ovoga drugostupanjskog suda u omjeru od 20%, koji omjer je potrebno cijeniti prilikom dosude naknade štete 1. i 2. tužiteljicama.

14. Nije sporno da je 2. tužiteljica DŠMH, rođena **.**.1979., kći 1. tužiteljice i sada pokojnog CŠM rođenog **.**.1937., a preminulog **.**.2017., pa da je 2. tužiteljica aktivno legitimirana potraživati naknadu štete zbog smrti oca i to od osobe koja je odgovorna za nastanak štetnog događaja.

15. Neosnovana je žalba tuženika u dijelu u kojem on ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije 1. tužiteljice na potraživanje naknade neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, odnosno supruga CŠM, osporavajući postojanje njihove bračne zajednice, pozivajući se pritom na iskaz svjedokinje CŠ koja je navela kako smatra da između 1. tužiteljice i supruga nije bilo komunikacije. Sama svjedokinja navela je da CŠM pred njom nije govorio o supruzi, ali to ne znači da nije govorio pred drugim osobama, dok iz iskaza svjedoka PŠ proizlazi da je njegov stric CŠM živio u [adresa] u svjedokovoj kući i svakodnevno su se viđali, pred njim je stric govorio o 1. tužiteljici kao o supruzi, o namjeri njezina preseljenja k suprugu u Hrvatsku, nikada nije bilo govora o prestanku braka, razvodu ni rastavi, dok je svjedokova sestra sa stricem u kontaktu bila vrlo rijetko, tek na obiteljskim proslavama i nije s njim imala blizak odnos kao svjedok. Nije sporno da prema važećem pravnom shvaćanju u sudskoj praksi, unatoč okolnosti da brak supružnika formalno nije razveden, onaj supružnik koji nije bio u bračnoj zajednici sa svojim pokojnim bračnim drugom, nema pravo na naknadu posredne neimovinske štete iz čl. 1101. ZOO-a.

15.1. Nije sporna činjenica da je sada pokojni CŠM, iz [adresa] gdje je živio sa 1. tužiteljicom kao svojom suprugom, odlaskom u mirovinu došao u Republiku Hrvatsku 2009. s namjerom privremenog boravka ali je Hrvatskoj ostao trajno, i da je od 2009. pa do dana smrti posjetio 1. i 2. tužiteljice u [adresa] samo jednom, da 1. tužiteljica od 2009. pa do smrti supruga nije dolazila u Republiku Hrvatsku, a da je 2. tužiteljica sa svojim suprugom došla posjetiti oca u Republiku Hrvatskoj samo jednom, te da su obje tužiteljice bile na sahrani pokojnog CŠM 2017. godine. Međutim, na temelju provedenih dokaza, a naročito iskaza saslušanih svjedoka TŠ, ĆŠ, OŠ, MŠ, RŠ i PŠM prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio da je CŠM nakon preseljenja u Republiku Hrvatsku sa 1. i 2. tužiteljicama održavao redoviti kontakt putem video poziva, te putem e-mailova u kojima su 1. tužiteljica i CŠM kao supružnici izmjenjivali informacije o događajima u obitelji, planirali kontakte, izjavljivali da nedostaju jedno drugome, pa je tako 1. tužiteljica suprugu i u siječnju 2017. prilikom čestitanja rođendana izjavila da preko daljine uvijek misli na njega i nazvala ga svojom ljubavi, a suprug joj je odgovorio da puno voli i nju i kćerku i unuke, dok nikada nije bilo govora o želji za prekidom njihove bračne zajednice, unatoč prostornoj udaljenosti, a da su i prije 2009. supružnici često bili prostorno razdvojeni dok je prednik tužiteljica i po više mjeseci neprekidno radio na brodu. Imajući posebno u vidu činjenicu da iz iskaza tih saslušanih svjedoka proizlazi kako su supružnici imali planove da 1. tužiteljica dođe živjeti suprugu u Republiku Hrvatsku, ali taj plan nije ostvaren zbog činjenice da je 2. tužiteljica u međuvremenu sklopila brak u [adresa], te je rodila troje djece koje je čuvala 1. tužiteljica jer je 2. tužiteljica bila u radnom odnosu, pa 1. tužiteljica nije bila u mogućnosti ostaviti kćer i unuke radi preseljenja suprugu, a zbog lošije materijalne situacije i činjenice da je CŠM u Republici Hrvatskoj imao pravo na zdravstvenu zaštitu i da je u Republici Hrvatskoj primao mirovinu što je bio njegov jedini izvor prihoda, pa mu je povremenim uplatama deviznih novčanih sredstava pomagala 2. tužiteljica, tada je životno logično i uvjerljivo da CŠM nije želio dodatno financijski opterećivati 2. tužiteljicu na način da se vrati živjeti u [adresa], tim više što je 2. tužiteljica financijski pomagala i 1. tužiteljicu koja nije imala vlastitih prihoda.

16. Dakle, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje u pogledu postojanja aktivne legitimacije 1. i 2. tužiteljica, pravilno primijeno materijalno pravo iz čl. 1101. u vezi čl. 1093. ZOO-a kada je utvrdio da obje tužiteljice imaju pravo na naknadu neimovinske štete zbog smrti supruga odnosno oca, a 2. tužiteljica pravo i na naknadu imovinske štete, ali je pritom pogrešno odlučio o visini te štete.

17. Na temelju odredbe čl. 1101. ZOO-a, a u skladu s Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete broj Su- IV-47/2020-5 od 5. ožujka 2020. kojima su djelomično izmijenjeni Orijentaciji kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002. broj Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, naknada neimovinske štete 1. tužiteljici zbog smrti supruga pripadala bi u visini 43.800,00 eura, a 2. tužiteljici zbog smrti oca u visini od 29.865,00 eura. Međutim, kako je prednik tužiteljica doprinio nastanku štete u opsegu od 20%, to je u tom opsegu valjalo umanjiti naknadu štete tužiteljicama, pa je pobijanu presudu valjalo potvrditi u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo nadoknaditi 1. tužiteljici iznos od 35.040,00 eura, te u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi 2. tužiteljici iznos od 23.892,00 eura. 2. tužiteljici na dosuđenu naknadu neimovinske štete pripada zakonska zatezna kamata tekuća od 7. kolovoza 2018. kao dana podnošenja odštetnog zahtjeva pa do isplate, u kojem dijelu je na dosuđeni iznos 2. tužiteljici od ukupno 23.892,00 eura pravilno primjenjeno materijalno pravu i u odnosu na sporednu tražbinu zakonskih zateznih kamata.

17.1. U tužbi podnesenoj 25. listopada 2019., 1. i 2. tužiteljice potraživale su na ime naknade neimovinske štete iznos od po 33.180,70 eura / 250.000,00 kn[1] svaka. Tek podneskom od 27. travnja 2021. (list 289-290 spisa) 1. i 2. tužiteljice preinačile su tužbu potražujući po istom osnovu naknadu štete u visini od po 49.771,05 eura svaka. Na dosuđenu naknadu neimovinske štete 2. tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata tekuća od 7. kolovoza 2018. kao dana podnošenja odštetnog zahtjeva pa do isplate, u kojem dijelu je na dosuđeni iznos 2. tužiteljici od ukupno 23.892,00 eura pravilno primjenjeno materijalno pravu i u odnosu na sporednu tražbinu zakonskih zateznih kamata, jer joj je dosuđen iznos neimovinske štete manji od one zatražene u tužbi. Osnovana je žalba tuženika u dijelu u kojem prigovara pravilnoj primjeni materijalnog prava u pogledu dijela zakonskih zateznih kamata dosuđenih 1. tužiteljici u točki I. izreke presude. Na preinačeni dio tužbenog zahtjeva zakonska zatezna kamata u smislu čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23.) može teći tek od dana preinake tužbe.

17.2. Stoga je žalbu tuženika djelomično valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi točku I. izreke presude u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti 1. tužiteljici naknadu neimovinske štete u iznosu 35.040,00 eura i zakonske zatezne kamate tekuće na iznos 33.180,70 eura od 7. kolovoza 2018. do isplate, a na preostali iznos 1.859,30 eura od dana preinake tužbe 27. travnja 2021. do isplate, te potvrditi točku II. izreke presude u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti 2. tužiteljici naknadu neimovinske štete u iznosu 23.892,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 7. kolovoza 2018. do isplate (točka I.1.a) i b) izreke ove presude), a preostalom pobijanom dijelu preinačiti dosuđujući dio točke I. izreke presude i odbiti tužbeni zahtjev 1. tužiteljice radi naknade neimovinske štete u iznosu 8.760,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 7. kolovoza 2018. do isplate i zahtjev za plaćanjem zakonske zatezne kamate tekuće na iznos 1.859,30 eura od 7. kolovoza 2018. do uključivo 26. travnja 2021., kao i zahtjev 2. tužiteljice radi naknade neimovinske štete za iznos 5.973,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 7. kolovoza 2018. do isplate (točka I.2. izreke ove presude).

18. U odnosu na naknadu imovinske štete dosuđene 2. tužiteljici u točki III. izreke presude, nije osnovana žalbena tvrdnja tuženika da iz obrazloženja presude ne bi bilo vidljivo na koju imovinsku štetu se odnosi dosuđeni iznos od ukupno 5.262,99 eura. Naime, iz stanja spisa i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je 2. tužiteljica potraživala i da joj je dosuđena naknada imovinske štete za trošak avionskih karata radi putovanja tužiteljica na sahranu CŠM iz [adresa] u Republiku Hrvatsku u iznosu od 23.594,00 kn, plaćeni trošak smještaja prednika tužiteljica u Domu za palijativnu skrb u iznosu 6.000,00 kn, trošak sahrane (grobno mjesto s iskopom i ukopom, pogrebni trošak za lijes opremom, oblačenje, preuzimanje i nošenje tijela, vijenci, osmrtnice, trošak ispraćaja) u iznosu 10.060,00 kn, koji svi troškovi iznose ukupno 5.262,99 eura / 39.654,00 kn i plaćeni su tijekom 2017. godine, time da je u točki III. izreke presude pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za plaćanjem troška plaćenog ljekarni u iznosu 39,49 eura (račun za iznos 297,51 kn). Stoga proizlazi da je 2. tužiteljici iznosom od 5.262,99 eura dosuđen trošak avionskih karti, smještaja prednika u Domu za palijativnu skrb i troškovi sahrane. Osnovana je žalba tuženika u dijelu u kojem osporava pravilnost primjene materijalnog prava kojim je prvostupanjski sud 2. tužiteljici dosudio trošak avionskih karti u iznosu 3.131,46 eura jer ta šteta ne predstavlja pravno priznat vid naknade štete posrednom oštećeniku u slučaju smrti bliske osobe. U smislu čl. 1095. ZOO-a, pravo na naknadu imovinske štete zbog tjelesne ozljede i narušenja zdravlja pripada isključivo osobi kojoj je ta ozljeda nanesena ili joj je zdravlje narušeno, a posrednom oštećeniku, odnosno bliskom srodniku pripada u smislu čl. 1093. ZOO-a naknada za troškove liječenja odnosno troškove u vezi s liječenjem bliske osobe te pravo na naknadu štete za uobičajene troškove pogreba bliske osobe. Dakle, troškovi avionskih karti bliskih srodnika ne predstavljaju uobičajene troškove pogreba ni liječenja prednika tužiteljica, a ne mogu se smatrati ni štetom koja je propisana odredbom čl. 1095. ZOO-a. Tužiteljice nisu neposredni oštećenici iz štetnog događaja i njima u tom događaju nije nastala nikakva neposredna šteta, pa one imaju pravo samo na naknadu posredne štete koja je izričito propisana u skladu sa čl. 1093. i 1101. ZOO-a (pravno shvaćanje zauzeto u odluci VSRH broj Revx-1003/2012-2 od 15. siječnja 2013.). Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je 2. tužiteljici dosudio naknadu imovinske štete za trošak avionskih karti u visini 3.131,46 eura.

18.1. U žalbenoj fazi postupka tuženik ne osporava da je 2. tužiteljici nastao opravdani trošak za smještaj prednika u Domu za palijativnu skrb nakon izlaska s bolničkog liječenja u iznosu 6.000,00 kn i za trošak pogreba u iznosu 10.060,00 kn, što iznosi ukupno 2.131,53 eura, ali taj iznos potrebno je umanjiti za doprinos prednika tužiteljica nastanku štete u opsegu 20%, slijedom čega je žalbu tuženika djelomično valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi točku III. izreke presude za dosuđeni iznos 1.705,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka I.1.c) izreke ove presude), dok je u odnosu na preostali dosuđujući dio uvažavanjem žalbe tuženika, točku III. izreke pobijane presude valjalo preinačiti za iznos imovinske štete 3.557,77 eura s pripadajućom kamatom (5.262,99 eura – 1.705,22 eura) i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan (točka I.2. izreke ove presude).

19. Kraj preinake odluke o glavnoj stvari, valjalo je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a preinačiti odluku o parničnim troškovima u granicama žalbenih razloga tuženika. Prvostupanjski je sud u točki 13. obrazloženja pobijane presude utvrdio da ukupni parnični trošak 1. i 2. tužiteljica iznosi 27.031,94 eura, od kojega se iznos od 681,19 eura odnosi na plaćeni trošak medicinskog vještačenja, a preostali iznos od 26.350,75 eura odnosi se na trošak sudske pristojbe na tužbu 856,06 eura, sudske pristojbe na presudu 663,61 euro, trošak prijevoda 256,74 eura, poštanski trošak 87,40 eura, trošak preslika 46,32 eura, te u visini 24.440,62 eura na trošak zastupanja 1. i 2. tužiteljica po punomoćniku odvjetniku uz uvećanje za 10% po Tbr. 40. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023., dalje: Tarifa) s uključenim PDV-om.

19.1. Neosnovana je žalba tuženika u dijelu u kojem osporava pravilnost primjene materijalnog prava iz čl. 37. st. 2. ZPP-a temeljem koje je prvostupanjski sud vrijednost predmeta spora za dosudu parničnih troškova utvrdio zbrajanjem visine tužbenih zahtjeva obje tužiteljice i potom uvećanjem parničnog troška u visini 10% za zastupanje drugog tužitelja. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1325/2022-2 od 5. rujna 2023. zauzeto je pravno shvaćanje, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, koje glasi:

„U slučaju subjektivne kumulacije kada više tužitelja nastupa protiv tuženika sa tužbenim zahtjevom na isplatu određenih novčanih iznosa pojedinom tužitelju, parnični sud prilikom odlučivanja o trškovima postupka vrijednost predmeta spora utvrđuje prema zbroju vrijednosti zahtjeva svih tužitelja.“

Isto pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci VSRH poslovni broj Rev-1206/2021-2 od 15. studenoga 2023., u kojoj je revizijskom odlukom tužiteljima priznato i povišenje za zastupanje više osoba, pa je neosnovana žalba tuženika i u dijelu u kojem osporava pravo 1. i 2. tužiteljica na uvećanje nagrade za zastupanje za 10% primjenom Tbr. 40. Tarife.

19.2. Neosnovana je i žalbena tvrdnja da je odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka nevaljana, koju tvrdnju tužena obrazlaže argumentacijom da sud za radnje poduzete do 25. studenoga 2023., odnosno do stupanja na snagu Tarife nije trebao uzeti vrijednost boda od 2,00 eura. Naime, prema Tbr. 52. st. 3. Tarife, kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka vrijednost boda iznosila 2,00 eura, pravilno je i u granicama postavljenog zahtjeva tužiteljice na odluku o visini njezinih troškova primijenjena ta vrijednost boda. Takvo pravno shvaćanje izraženo je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024. i potvrđeno zaključkom usvojenim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 14. lipnja 2024. pod poslovnim brojem Su IV-184/2024.

19.3. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. 1. i 2. tužiteljice su uslijed djelomične preinake pobijane presude, u parnici u pogledu osnova uspjele u omjeru 80%, dok su u pogledu visine, imajući u vidu ukupnu vrijednost predmeta spora njihovih zahtjeva u subjektivnoj kumulaciji (104.844,58 eura) uspjele sa zahtjevima za iznos 60.637,22 eura (35.040,00 eura + 23.892,00 eura + 1.705,22 eura) u omjeru od 57,84%, slijedom čega ukupan uspjeh 1. i 2. tužiteljica u parnici iznosi 68,92% (137,84%:2), a uspjeh tuženika 31,08% radi čega je tuženik dužan nadoknaditi 1. i 2. tužiteljicama 37,84% njihovih parničnih troškova. Kako su troškovi tužiteljica, bez troška vještačenja, utvrđeni u iznosu 26.350,75 eura, tužiteljicama razmjerno uspjehu u parnici pripada 9.971,12 eura te im u cijelosti pripada trošak provedenog vještačenja u iznosu 681,19 eura, slijedom čega je tuženik dužan 1. i 2. tužiteljicama nadoknaditi parnični trošak u iznosu od ukupno 10.652,31 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja pobijane presude do isplate, u kojem dijelu je, odbijanjem žalbe tuženika kao neosnovane, valjalo potvrditi pobijanu točku II. (ispravno IV.) izreke pobijane presude, a u cijelosti potvrditi pobijanu točku III. (ispravno V.) izreke pobijane presude kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova (točka I.1.d) i e) izreke ove presude), a u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos parničnog troška 11.740,95 eura (22.393,26 eura - 10.652,31 eur) s dosuđenom zateznom kamatom preinačiti odluku o trošku i odbiti kao neosnovan zahtjev 1. i 2. tužiteljica za naknadom parničnih troškova (točka I.2. izreke ove presude).

20. Tuženik je u žalbenom postupku s podnesenom žalbom uspio djelomično, ali je njegov konačan uspjeh u parnici i nakon preinake pobijane presude manji od uspjeha 1. i 2. tužiteljica, pa okolnost da je pobijana presuda povodom žalbe tuženika djelomično preinačena, nema u smislu čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP-a za posljedicu obvezu 1. i 2. tužiteljica nadoknaditi zahtijevani trošak žalbe tuženiku, radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

21. Prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu točaka I., II.,III. i II. (ispravno IV.) izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

22. Iz svih naprijed iznesenih razloga, primjenom čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

Bjelovar, 14. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Antun Dominko