1

                                                                                                  Poslovni broj: 4 Gž-567/2023-3

 

 

 

                                                

 

 

             REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

         Tome Skalice 2, Slavonski Brod             

 

                                                                

                                                                            Poslovni broj: 4 Gž-567/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

 

             

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz D. M., A. OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. O., odvjetniku u S. B. protiv tuženice R. A.  d.d. Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & p., Z., radi utvrđenja  ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, od 21. lipnja 2023., poslovni broj: 62 P-512/2021-25, u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o j e  

 

 

I Odbija se žalba tuženice R. A.  d.d. Z. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, od 21. lipnja 2023., poslovni broj: 62 P-512/2021-25 u pobijanom dijelu: točka I, II i III izreke presude.

 

II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

             

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja od 21. lipnja 2023., poslovni broj: 62 P-512/2021-2

 

presuđeno je:

 

"I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka čl. 1, čl.2. i čl. 7. Ugovor o kreditu br. … od 03.listopada 2006. zaključenog između tužitelja M. S., D. M., OIB: …, kao korisnika kredita i R. A. d.d., Z. OIB: … kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

 

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z. OIB: … isplatiti tužitelju M. S., D. M., OIB: … iznos od 3.283,67 €1 / 24.740,95 kn po osnovi razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate zakonskom zateznom kamatom koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, a od 01.siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a na iznose od:

-2,45 € / 18,46 kn od 31.10.2010. do isplate

-50,84 € / 383,08 kn od 30.11.2010. do isplate

-68,73 € / 517,84 kn od 31.12.2010. do isplate

-57,03 € / 429,68 kn od 31.01.2011. do isplate

-61,92 € / 466,56 kn od 28.02.2011. do isplate

-57,01 € / 429,54 kn od 31.03.2011. do isplate

-58,59 € / 441,42 kn od 30.04.2011. do isplate

-82,63 € / 622,56 kn od 31.05.2011. do isplate

-85,56 €/ 644,67 kn od 30.06.2011. do isplate

-106,82 € / 804,80 kn od 31.07.2011. do isplate

-97,31 € / 733,20 kn od 31.08.2011. do isplate

-86,82 € / 654,12 kn od 30.09.2011. do isplate

-88,64 € / 667,87 kn od 31.10.2011. do isplate

-88,12 € / 664,64 kn od 30.11.2011. do isplate

-94,02 € / 708,38 kn od 31.12.2011. do isplate

-99,15 € / 747,06 kn od 31.01.2012. do isplate

-100,24 € / 755,28 kn od 29.02.2012. do isplate

-97,46 € / 734,32 kn od 31.03.2012. do isplate

-100,12 € / 754,38 kn od 30.04.2012. do isplate

-102,10 € / 769,29 kn od 31.05.2012. do isplate

-100,05 € / 753,82 kn od 30.06.2012. do isplate

-101,20 € / 762,48 kn od 31.07.2012. do isplate

-99,78 € / 751,80 kn od 31.08.2012. do isplate

-96,15 € / 724,43 kn od 30.09.2012. do isplate3

-101,04 € / 761,26 kn od 31.10.2012. do isplate

-103,65 € / 780,95 kn od 30.11.2012. do isplate

-102,67 € / 773,59 kn od 31.12.2012. do isplate

-94,85 € / 714,62 kn od 31.01.2013. do isplate

-102,44 € / 771,83 kn od 28.02.2013. do isplate

-103,58 € / 780,40 kn od 31.03.2013. do isplate

-101,31 € / 763,34 kn od 30.04.2013. do isplate

-93,15 € / 701,87 kn od 31.05.2013. do isplate

-93,45 € / 704,08 kn od 30.06.2013. do isplate

-96,11 € / 724,12 kn od 31.07.2013. do isplate

-100,07 € / 753,97 kn od 31.08.2013. do isplate

-105,37 € / 793,91 kn od 30.09.2013. do isplate

-103,24 € / 777,83 kn od 31.10.2013. do isplate

 

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.691,03 EUR  / 12.741,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude, odnosno 21. lipnja 2023. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

riješeno je:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope".

 

2. Protiv prvostupanjske presude i odluke o troškovima postupka tuženica je pravodobno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je presuda neobrazložena pa time i nerazumljiva, zbog čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP) jer da prvostupanjski sud nije obrazložio činjenice na temelju kojih je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan i da nije obrazložio na temelju kojih je zakonskih odredbi tužbeni zahtjev osnovan, već se kratko i paušalno pozvao na presude iz kolektivnog spora u kojem su sudovi samo na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali sporne ugovorne odredbe. Ističe da nije svaka odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, već da je tu činjenicu sud  dužan u svakom pojedinom slučaju utvrditi. 

 

2.1. Tuženica smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnim dijela članka 2. Ugovora o kreditu, kojim je utvrđeno da je kamatna stopa promjenjiva jer je odredbom članka 187. stavka 1. i 2. ZPP-a propisano da se tužba na utvrđenje može podnijeti kad tužitelj ima pravni interes za utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, a tužitelj je tijekom postupka povukao dio tužbenog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope pa tužitelj uopće nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 2. Ugovora o kreditu. Stoga ističe da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu članka 288. stavka 2. ZPP-a i odbaciti tužbu u odnosu na utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope i da je postupajući suprotno počinio relativno bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a. 

 

2.2. Osporava primjenu Direktive 93/13 na ugovor koji je predmet ovog postupka, retroaktivnu primjenu Zakona o zaštiti potrošača/2014, ustraje na prigovoru zastare, ističe da je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud tužitelju dosudio kamatu na svaki pojedini mjesečni iznos računajući od dana isplate, protivi se utvrđenju da se smatra nepoštenim stjecateljem jer tuženica nikako nije mogla znati da će predmetna osnova prestati uslijed retroaktivne primjene naknadno donesenih zakona i odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača.

 

2.3. Zaključno ističe da je i odluka o troškovima postupka  neosnovana jer je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev, s kojim povlačenjem se tuženica suglasila, ali je tražila naknadu troškova u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva pa je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu članka 158. stavka 1. ZPP-a, prema kojoj je tužitelj, koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva, dužan tuženiku nadoknaditi troškove parničnog postupka. Smatra da je prvostupanjski sud bio dužan primijeniti odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a, prema kojoj tužitelj ne bi imao pravo na naknadu svih parničnih troškova pa da je odluka o parničnom trošku prvostupanjskog suda nezakonita.

 

2.4. Predlaže usvojiti žalbu i pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelj na naknadu troškova parničnog postupka, ili da se ista presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

2.5. Rješenje o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva nije pobijano žalbom.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14,70/19; dalje u tekstu: ZPP), budući je za svoje pravne stave i odluku prvostupanjski sud dao jasne razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava, te važećom sudskom praksom, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

5.1. Prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi članka 288. stavak 2. ZPP-a jer nije odbacio tužbu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom da  tužitelj, iako je povukao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu preplaćenih anuiteta po osnovi promjenjive kamatne stope i dalje ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe jer utvrđenje da obveza tužitelja ovisi od dva bitna promjenjiva elementa (kamatna stopa i valutna klauzula) čine obvezu tužitelja posebno rizičnom i dokazuju da u konačnici tužitelj nije znao kolika će biti njegova kreditna obveza te dodatno potvrđuju kondemnatorni tužbeni zahtjeva za isplatu po osnovi valutne klauzule. Osim toga ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje u trenutku sklapanja pravnog posla, a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti.

 

5.2. Nije počinjena ne neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP.

 

6. U predmetnoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženica zaključili Ugovor o kreditu broj …, od 29. rujna 2006. na temelju kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.726,64 CHF, obračunat prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 84 rate i uz kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva odlukom banke, da je otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, da je namjena kredita kupnja vozila Toyota i da je kredit otplaćen u cijelosti. Nije sporna ni visina postavljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na valutnu klauzulu, prema financijskom vještačenju, a koja je umanjena za negativne tečajne razlike. U žalbenoj fazi postupka sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke ništetne, je li  tuženica dužna  vratiti tužitelju ono što je na  temelju odredbe o valutnoj klauzuli primila, zatim je sporna zastara, primjena Direktive i Zakona o zaštiti potrošača/2014 te naknada parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva.

 

7. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) jer je isti predmetni pravni posao zaključio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, budući se radilo o kreditu za kupnju osobnog vozila. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu sklopio za kupnju automobila za osobne potrebe i da je u vrijeme sklapanja ugovora bio zaposlen u Veterinarskoj stanici D. M. te da nije imao mogućnost izbora valute pri podizanju kredita jer mu je ponuđen samo kredit u švicarskim francima, odnosno valuta u švicarskim francima bila je uvjet za podizanje kredita. Nikakvog utjecaja na sadržaj kredita nije imao i nitko mu nije protumačio što pojedine ugovorne odredbe znače.

 

8. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje u tekstu ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 29. rujna 2006.

 

8.1. Ključne odredbe ZZP/03 su:

 

- odredba članka 81. stavka 1. Zakona kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u stavku 2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati,

 

- odredba članka 82. Zakona koja propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga,

 

- odredba članka 87. Zakona koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

8.2. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07- dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

 

- odredba članka 96. ZZP/07, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

 

- odredba članka 99. ZZP/07, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive,

 

- odredba članka 100. ZZP/07, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive,

 

- odredba članka 101. ZZP/07, kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača,

 

- odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

 

9. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

 

10. Međutim, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je saslušao tužitelja i na temelju njegovog iskaza utvrdio da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora, da je valuta u švicarskim francima bila uvjet za podizanje kredita te da mu nitko nije objasnio na temelju kojih kriterija će se mijenjati kamatna stopa i koji su rizici uzimanjem kredita u CHF, dok je tuženica na ročištu od 2. studenog 2022. odustala od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka I. O., zaposlenika tuženice, iako je teret dokaza da sporne odredbe nisu ništetne bio na njoj. Uz to je opravdana odluka prvostupanjskog suda kojom je odbio dokazani prijedlog tuženice za saslušanje javne bilježnice M. B., s obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji tog ugovora nije mogao tužitelju objasniti rizik promjene tečaja švicarskog franka i javni bilježnik nije sudjelovao u pregovorima u svezi sklapanja ugovora o kreditu.

 

11. Prvostupanjski sud je, nakon što je izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i saslušao tužitelja, pravilno prihvatio navode tužitelja da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima i parametrima za određivanje promjenjive kamatne stope i rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka, jer je Ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora, a da u vrijeme zaključenja ugovora tuženica nije s tužiteljem pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate i rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka, niti je posebno upozorila korisnika kredita o mogućim rizicima, te je pravilno zaključio prvostupanjski sud da to uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

12. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojima, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

 

13. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Suprotno žalbenim navodima tuženice valutna klauzula kao dispozitivna odredba predviđena nacionalnim pravom (članak 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje: ZOO), a prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute CHF u vrijeme plaćanja anuiteta, tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime takva ugovorna odredba kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita unosi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, pa takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe predviđene člankom 22. stavka 1. ZOO.

 

14. U odnosu na žalbeni navod  o nedopuštenosti retroaktivne primjene ZZP/2014, i slijedom toga nezakonite primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda na ovaj postupak, drugostupanjski sud ponovno ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-3142/2018-2., od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno stajalište da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

 

15. Nadalje, suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije osnovan prigovor zastare u pogledu zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule. Naime, u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, sukladno članku 225. ZOO-a.

 

15.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

 

15.2. Tužba za zaštitu kolektivnih prava  i interesa  je Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od 15. lipnja 2018. po pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 29. travnja 2021. i da je podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina, zastara potraživanja preplaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule nije nastupila.

 

16. Kako je nepoštenost ugovornih odredbi o promjeni kamatne stope prema odluci kreditora banke i vezanost otplate kredita uz tečaj valute CHF, utvrđena već u kolektivnom sporu, a u predmetnoj stvari tuženica nije suprotno dokazala, naprotiv iz iskaza tužitelja proizlazi da se o spornim odredbama nije pregovaralo niti su mu iste bile pojašnjenje u smislu da bi bio upozoren na rizičnost istih, osnovano je prvostupanjski sud smatrao da tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog anuiteta, plaćenog temeljem ništetnih odredbi ugovora.

 

17. Stoga je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno te je o troškovima postupka pravilno odlučio na temelju članka 154. stavka 5. ZPP-a, u svezi sa člankom 155. ZPP-a jer tužitelj nakon povlačenja dijela tužbenog zahtjeva nije uspio samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, a troškovi postupka određuju se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. U odnosu na žalbene navode da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva pa bi u tom dijelu bio dužan naknaditi tuženiku parnični trošak, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na presude suda Europske unije u predmetima C-224/19 i C-259/19. Ujedno se ukazuje i na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021., koji glasi: "Uostalom, sukladno Direktivi EU br. 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Osim toga, drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (Odluka suda EU C-224/19 i C259/19, te predmet C. i B. protiv H., br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH, br. U-III4029/2013 od 19. prosinca 2017.)".

 

18. Radi svega iznesenog valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a .

 

19. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer s istom nije uspjela, a na temelju članka 166. stavka 1., u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a.

 

20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

 

 

Slavonski Brod, 8. siječnja 2024.

 

 

                                                                                                      Predsjednica vijeća

 

Irena Dikanović-Terzić