REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3465/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NESTRO PETROL a.d., Bosna i Hercegovina, Banja Luka, Ulica kralja Alfonsa XIII br. 9, OIB: 17403811430, zastupanog po punomoćniku Draženu Štiviću, odvjetniku u Županji, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 3566/2023-2 od 6. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-23/2022-27 od 5. listopada 2023., u sjednici održanoj 14. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na pravno pitanje odbija se.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda odbacuje se.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3566/2023-2 od 6. svibnja 2025., u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-23/2022-27 od 5. listopada 2023. U prijedlogu postavlja pitanja koja smatra pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koja glase:

„Je li sud o pitanju postojanja pravnog sljedništva tužitelja (pravno sljedništvo između nekadašnje društvene pravne osobe i sadašnje pravne pravne osobe) kao pravne osobe sa sjedištem u [adresa], dakle inozemne pravne osobe, mora odlučiti primjenom čl. 8. u vezi sa čl. 19. Zakona o međunarodnom privatnom pravu (Narodne novine, 101/2017) pri čemu sud sadržaj prava utvrđuje po službenoj dužnosti i primjenjuje na način kako se tumači u toj državi?

Je li sud prilikom donošenja odluke o ocjeni postojanja pravnog sljedništva na imovini (nekretninama) nekadašnje društvene pravne osobe sa sjedištem u [adresa], dužan utvrditi pravno sljedništvo primjenom čl. 8. u vezi sa čl. 19. Zakona o međunarodnom privatnom pravu (Narodne novine, 101/2017) pri čemu sud sadržaj prava utvrđuje po službenoj dužnosti i primjenjuje na način kako se tumači u toj državi, a tek nakon toga utvrđivati – prema mjerodavnom pravu Republike Hrvatske – postojanje stvarnih prava takve pravne osobe?

Čini li prvostupanjski sud bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 6. ZPP-a u vezi sa povredom čl. 190. do 192. ZPP i čl. 378. st. 1. ZPP sve u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kada donese raspravno rješenje kojim odbija preinaku tužbe i odluči da će svoju odluku o tome donijeti u presudi, te takvu odluku uopće ne donese, pa niti nakon što je u žalbi predloženo donošenje dopunske odluke u odnosu na odbijanje preinake, a podredno, ukoliko prvostupanjski sud ne donese i ne dostavi posebno pismeno rješenje o odbijanju preinake, žalitelj predlaže da se dio žalbe smatra posebnom žalbom i to kao žalbom protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za donošenje dopunskog rješenja, te žalbom protiv rješenja o odbijanju preinake, te čini li takvu povredu i drugostupanjski sud kada odbije žalbeni prigovor sa tvrdnjom da prvostupanjski sud uopće nije dužan donijeti rješenje o odbijanju preinake?

U pravnoj situaciji kada tužitelj pored već istaknutog tužbenog zahtjeva podnese novi (drugi) tužbeni zahtjev, a sud ne dopusti preinaku tužbe, mora li postupiti kao sa posebnom tužbom na način da novi tužbeni zahtjev razdvoji od postojećeg postupka, te dostavi tužbu upisniku da osnuje novi predmet?

Je li pravni sljednik nekadašnje društvene pravne osobe sa sjedištem u [adresa] onemogućeno pravo na pristup sudu zajamčeno čl. 6. st. 1. Konvencije kada parničnom tužbom traži zaštitu vlasničkih odnosno izjednačenih vlasničkih prava na nekretnini u situaciji kada sud odbija tužbeni zahtjev utvrđujući samo da mjerodavne odredbe zakona Republike Hrvatske ne poznaju institut prava korištenja nekretnine u društvenom vlasništvu, odnosno da ovako postavljeni tužbeni zahtjev nema temelja u važećim odredbama Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima niti se pravo korištenja i društveno vlasništvo mogu upisati u zemljišne knjige, čime bi se zapravo konstituiralo pravo koje prema pozitivnim pravnim propisima kao institut više ne egzistira?

Ima li pravni sljednik nekadašnje društvene pravne osobe sa sjedištem u [adresa] do sklapanja međudržavnog sporazuma između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u parničnom postupku tražiti pravnu zaštitu vlasničkih odnosno izjednačenih vlasničkih prava na nekretnini koja je bila „društveno vlasništvo”, a koja prava su postojala do stupanja na snagu Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na području Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 36/1991), tj. do 24.07.1991.? Je li se trošak državnog odvjetništva za sastav odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora kojeg sukladno čl. 186. a ZPP podnosi tužitelj prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP?“.

2. Prijedlog za dopuštenje revizije podnesen je i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), jer tužitelj smatra da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pošteno suđenje, zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17- dalje: Konvencija).

3. Tuženica je u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije predložila odbaciti navedeni prijedlog, a podredno isti prijedlog odbiti kao neosnovan.

4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. ZPP i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da pitanja postavljena u prijedlogu nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

5. U odnosu na prvo i drugo postavljeno pitanje, valja istaknuti kako navedena pitanja ne udovoljavaju pretpostavkama propisanim čl. 385.a st. 1. ZPP. Prije svega, valja reći kako iz sadržaja prijedloga ne proizlazi da se radi o pravnim pitanjima o kojima postoji nejedinstvena praksa viših sudova, zbog čega bi postojala potreba usuglašavanja i razvijanja sudske prakse intervencijom ovog suda putem izjavljene revizije.

6. Također valja istaknuti kako navedena pitanja nisu važna ni za odluku u ovom sporu. Naime, nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši kako tužitelj nije dokazao pravno sljedništvo iza društva Energoinvest Sarajevo OOUR Energopetrol Sarajevo, potom da na temelju priloženih isprava nije utvrđeno da je benzinska postaja izgrađena upravo na nekretnini koja je predmet spora u ovom postupku, da je tuženica stupanjem na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 34/91) postala vlasnica predmetne nekretnine, te da tužbeni zahtjev nema temelja u važećim odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), budući da navedeni propis ne poznaje institut prava korištenja nekretnine u društvenom vlasništvu, odnosno da ga spominje samo kao ranije postojeće pravo u kontekstu stečenih prava i pretvorbe. Slijedom navedenog, s obzirom da se navedena pitanja tužitelja sadržajno odnose samo na pitanje pravnog sljedništva tužitelja, to odgovor na postavljena pitanja ne bi utjecao na odluku u ovom sporu, budući da je tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim i zbog razloga na koji se postavljena pitanja ne odnose.

7. Nadalje, u odnosu na treće postavljeno pitanje, valja reći da isto pitanje sadržajno predstavlja prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ne pravno pitanje kakvo propisuje odredba čl. 385.a st. 1. ZPP. U tom smislu, treba reći da se pod pravnim pitanjima prema odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP ne podrazumijevaju pitanja o individualnim pravima stranaka u konkretnim situacijama, već pitanje mora biti postavljeno na opći način, kako bi se odgovorom na to pitanje rješavale materijalnopravne i postupovnopravne dvojbe koje se pojavljuju u slučajevima koji su bitnim elementima podudarni.

8. U odnosu na četvrto postavljeno pitanje, treba reći da u odlukama ovog suda broj Rev-x-280/2016-2 od 6. listopada 2021., broj Rev-958/2007-2 od 3. prosinca 2008., broj Rev-501/2021-2 od 5. svibnja 2021. i broj Rev-908/2005-2 od 2. ožujka 2006., na koje se kao razlog važnosti poziva podnositelj, nije izraženo pravno shvaćanje o postavljenom pitanju u okviru procesnopravne situacije podudarne sa situacijom u ovom predmetu. Prema tome, u odnosu na postavljeno pitanje izostali su razlozi važnosti u smislu čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP, zbog čega nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu dopuštenja revizije.

9. U odnosu na peto i šesto postavljeno pitanje, valja reći da su pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda u odnosu na naznačena pitanja u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženom u odluci broj Rev-924/2021-2 od 25. listopada 2023., dok u pogledu sedmog postavljenog pitanja treba istaknuti kako pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja ovog suda zauzetog, primjerice, u odluci broj Rev-196/2023-2 od 19. travnja 2023. i u odluci broj Rev-356/2023-2 od 6. prosinca 2023., pri čemu se ne radi o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu. Stoga je ocijenjeno kako ni navedena pitanja nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

10. Nadalje, prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom, te da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.

11. Ocjena je ovoga suda da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a kako to tvrdi u svojem prijedlogu. Naime, ocijenjeno je da presuda drugostupanjskog suda sadrži jasne razloge o svim bitnim činjeničnim utvrđenjima i pravnim zaključcima, uslijed čega se ne može smatrati arbitrarnom, pri čemu činjenica da tužitelj nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog i procesnog prava, a posljedično i ishodom spora, ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje. Stoga je ocijenjeno kako nisu ispunjene pretpostavke ni po ovoj osnovi za intervenciju ovoga suda u smislu dopuštenja revizije.

12. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučeno je kao u toč. I. izreke, dok je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno kao u toč. II. izreke.

Zagreb, 14. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić