REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-33/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marini Pezer, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel (P-DO-19/23), radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R- 77/2025-2 od 4. rujna 2025., kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-23/2023-26 od 13. lipnja 2025., na sjednici održanoj 14. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.

II. U odnosu na povredu temeljnih prava prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-77/2025-2 od 4. rujna 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-23/2023-26 od 13. lipnja 2025. postavljajući slijedeća pravna pitanja:

„1. Može li se smatrati da je pravo na dnevnu stanku u trajanju od 60 minuta konzumirano samom činjenicom da je tužitelju dostavljan dnevni obrok tri puta dnevno, iako tuženik nije dokazao da je tužitelj te obroke zaista i konzumirao, osobito u okolnostima kada je tužitelj bio trajno dostupan poslodavcu te nije mogao napustiti mjesto rada, a u svjetlu pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-300/2023-2 od 23. svibnja 2023. godine?

2. Smatra li se sama konzumacija dnevnog obroka u okviru radnog vremena ostvarenjem prava na dnevnu stanku u smislu odredbi zakona i Direktive 2003/88/EZ, osobito kada radnik tijekom tog vremena mora biti u svakom trenutku dostupan i može biti pozvan na izvršavanje radnih zadataka u svakom trenutku?

3. Predstavlja li pravo na dnevnu stanku samo formalno omogućavanje konzumacije obroka, kada je zaposlenik u obvezi ostati unutar prostorija poslodavca te se mora na svaki poziv odmah odazvati i po potrebi prekinuti obrok, odnosno kada nema stvarnu mogućnost korištenja stanke za odmor?

4. Da li se smatra da je dostavom obroka konzumirano pravo na dnevnu stanku?

5. Je li zakonita i ustavnopravno prihvatljiva praksa kojom se, unatoč postojanju obveze poslodavca da osigura pravo na odmor, teret dokazivanja neostvarenja tog prava prebacuje na zaposlenika, iako se dnevna stanka ne evidentira?

6. Može li se radno vrijeme djelatne vojne osobe koje se odvija u režimu trajne prisutnosti na radnom mjestu (tzv. "dežurstvo borbenog dvojca"), bez mogućnosti napuštanja radnog mjesta, smatrati vremenom korištenja dnevne stanke? 7. Je li moguće da se fizička prisutnost zaposlenika na radnom mjestu, bez mogućnosti napuštanja istog i bez obveze evidentiranja korištenja stanke, tumači kao ostvarenje prava na dnevni odmor u smislu odredbi Direktive 2003/88/EZ i sudske prakse Suda EU?

8. Je li pravilno prvostupanjsko i drugostupanjsko tumačenje prema kojem prostor za odmor na radnom mjestu sam po sebi predstavlja ostvarenje prava na dnevni odmor, bez obzira na stvarnu mogućnost korištenja stanke?

9. Može li se odredba članka XXII. stavka 4. Odluke, koja se nalazi u Glavi IV. i odnosi se na opće pravo na slobodne dane, tumačiti tako da derogira ili potpuno isključi primjenu članka XIX. Odluke iz Glave III., koja posebno uređuje pravo na slobodne dane za djelatne vojne osobe koje dežuraju prema posebnom rasporedu?

10. Je li sud ovlašten tumačenjem izjednačiti dva različita instituta – pravo na slobodne dane iz Glave III. (posebni raspored) i pravo na slobodne dane iz Glave IV. (opći režim) – i time učiniti odredbu članka XIX. Odluke praktično neprimjenjivom, iako su norme sustavno razdvojene i imaju različitu svrhu?

11. Je li dopušteno tumačiti čl. XXII. st. 4. Odluke na način da pripadnike DBD izuzima od bilo kakvog prava na slobodne dane, iako se ta odredba nalazi u glavi koja regulira opći institut slobodnih dana, a ne institut posebnog rasporeda rada koji je uređen člankom XIX.?

12. Može li se pravno prihvatiti stajalište da bi zakonodavac namjerno propisao odredbu iz čl. XIX. Odluke, a da istodobno druga odredba u potpuno različitoj glavi tu odredbu čini bespredmetnom — ili je jedino logično i sustavno tumačenje da čl. XIX. i čl. XXII. uređuju dvije različite vrste slobodnih dana?“ pozivajući se na razloge iz čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) navodeći da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

2. Na prijedlog nije odgovoreno.

3. Polazeći od čl. 385.a st. 1. ZPP, revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi jer je pravno shvaćanje na kojem se temelji pobijana odluka u skladu sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda (Rev-300/2023-2 od 23. svibnja 2023.).

3.1. Postavljenim pravnim pitanjima tužitelj polazi od vlastitih činjeničnih navoda koji su u suprotnosti na činjeničnim utvrđenjima na kojima sud temelji svoju odluku (prema kojima proizlazi da je tužitelju bio osiguran i dopremljen topli obrok i da ne postoje okolnosti koje bi upućivale da tužitelju nije bilo omogućeno korištenje dnevnog odmora).

3.2. Stoga i odluke na koje se tužitelj kao razloge važnosti u smislu čl. 387. st. 3. ZPP poziva ne odgovaraju okolnostima konkretnog slučaja.

4. Temeljem čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

5.1. U odnosu na navode tužitelja da je do došlo povrede prava na pravično suđenje u smislu čl. 29. Ustava, valja odgovoriti da ove odredbe sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

5.2. Pobijanim nižestupanjskim odlukama odgovoreno je na sve odlučujuće navode tužitelja. Odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnim ili očito nerazumnim nije imao pravično suđenje.

6. Slijedom navedenog, temeljem čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno je kao pod točkom II. izreke.

Zagreb, 14. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek