REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1220/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, kojeg zastupa punomoćnik Predrag Krstanović, odvjetnik u Kutini, protiv tuženika Hrvatska liječnička komora, Zagreb, Ulica Grge Tuškana 37, OIB 86676104888, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Tödtling & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1578/2023-4 od 12. studenoga 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2413/2020-16 od 27. siječnja 2023., na sjednici održanoj 14. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1578/2023-4 od 12. studenoga 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2413/2020-16 od 27. siječnja 2023. U prijedlogu je označio četiri pravna pitanja koja smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i za ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Pitanja glase:

„1. Je li za valjanost ugovora o neživotnom osiguranju potreban određeni oblik, tj. pismeni oblik uz potpis ugovaratelja osiguranja, odnosno potpis obiju ugovornih stranaka, ili je već dovoljno da se stranke sporazume o bitnim elementima ugovora?

2. Kada je raskid višegodišnjeg ili dugoročnog ugovora o neživotnom osiguranju vezan uz datum dospjelosti premije koja je ugovorena za osigurateljnu godinu čije trajanje je određeno jednogodišnjim razdobljem (razdoblje od 12 mjeseci) da li se zahtjev za raskid ugovora o osiguranju, da bi bio pravovremen, mora podnijeti prije isteka osigurateljne godine, odnosno do dana koji je naveden na polici kao dan isteka/početka osiguranja ili nakon što je ugovor o osiguranju produžen za sljedeću osigurateljnu godinu?

3. Ako je ugovoreno plaćanje godišnje premije osiguranja u obrocima, da li premija dospijeva s dospijećem pojedinih obroka (prvog, zadnjeg ili svih obroka) ili ona dospijeva istekom osigurateljne godine neovisno o dospijeću pojedinih obroka?

4. Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP-a, ako je sud odbio dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka na okolnost spornih činjenica, a istovremeno uzima i ocjenjuje kao dokaz njegov pisani iskaz za kojeg navodi da iz njega ne doznaje činjenice koje su bile odlučne za odluku u sporu?“.

1.2. Kao razlog važnosti prvog postavljenog pitanja tužitelj ukazuje na pravno shvaćanje iz odluke ovog suda broj Rev-2886/1991-2 od 31. ožujka 1992. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2528/2021-3 od 20. rujna 2022. i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1417/2024-2 od 26. lipnja 2024., za drugo i treće pitanje iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6216/2009-7 od 4. veljače 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6197/02-3 od 6. prosinca 2005. te za četvrto na rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1417/2024 od 26. lipnja 2024.

1.3. Tužitelj smatra da bi Vrhovni sud Republike Hrvatske trebao dopustiti podnošenje revizije radi predloženih pitanja, temeljem odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP), jer se u povodu nje može očekivati odluka o pravnim pitanjima koja su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koja su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, jer se radi o pravnim pitanjima o kojima nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odnosno praksa viših sudova nije jedinstvena.

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik osporava navode iznesene u prijedlogu i predlaže odbiti prijedlog za dopuštenje revizije te potražuje troškove sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i st. 2. i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da niti jedno postavljeno pitanje u prijedlogu nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.1. U odnosu na prvo postavljeno pitanje tužitelj navodi kako je „u predmetnom postupku ostalo sporno pitanje kada je sklopljen predmetni Ugovor (iako navedena sporna činjenica nije od presudnog značenja za predmeti spor), tužitelj ju navodi kako bi revizijski sud donošenjem odluke o reviziji ujednačio sudsku praksu nižestupanjskih sudova, te činjenica da li je predmetni Ugovor pravovremeno raskinut s danom dospjelosti premije osiguranja“.

4.2. S obzirom na ovakve tužiteljeve navode o spornom pravnom pitanju koje istovremeno „nije od presudnog značenja“ proizlazi da se u povodu odgovora na postavljeno pitanje ne može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu. Ako sam predlagatelj (tužitelj) izričito navodi da sporno pitanje „nije od presudnog značenja za predmetni spor“, tada izostaje temeljni preduvjet za dopuštenje revizije, a revizijski sud ne može odlučivati o pitanju koje nije odlučno za ishod spora.

4.3. Da je tome tako proizlazi i iz obrazloženja drugostupanjske odluke vezano za valjanost i trenutak sklapanja ugovora o neživotnom osiguranju kada navodi da: „U uvodu navedenog Ugovora piše da su stranke sklopile Ugovor 24. prosinca 2018., a nije vidljiv niti jedan drugi nadnevak Ugovora osim otisnutog štambilja tužitelja kad je Ugovor pohranjen u registru ugovora. Međutim, stranke nisu iznosile tvrdnje da je ponuda o osiguranju prihvaćena nekog drugog datuma pa je opravdano smatrati da je ugovor o osiguranju u smislu odredbe čl. 925. st. 1. ZOO-a sklopljen kad je tuženikov zastupnik po zakonu potpisao Ugovor jer to po logici stvari znači prihvat ponude.“. Dakle, drugostupanjski sud je utvrdio trenutak sklapanja ugovora, pozivom na čl. 925. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), jasno obrazložio da nije bilo spora o prihvatu ponude nekog drugog datuma, zaključio da potpis zastupnika tuženika znači prihvat ponude, i da je ugovor sklopljen tog dana. Time je sporno pravno pitanje riješeno na temelju nespornih činjenica primjenom važeće zakonske norme (čl. 925. st. 1. ZOO u kojoj se zakonskoj odredbi nalazi i odgovor na ovo pitanje) i bez proturječne sudske prakse u konkretnom slučaju.

5.1. U odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje tužitelj polazi od činjeničnih utvrđenja da je tuženik dopisom od 12. prosinca 2019. raskinuo ugovor nakon što je ugovor o osiguranju produžen za sljedeću osigurateljnu godinu. Suprotno tomu, polazeći od činjeničnih utvrđenja: da je Ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme s početkom osiguranja 1. siječnja 2019.; da su se u čl. 9. st. 2. Ugovora stranke sporazumjele da svaka strana može raskinuti ugovor s danom dospjelosti premije, obavještavajući pisanim putem drugu najkasnije mjesec dana prije dospjelosti premije; da je ugovaratelj osiguranja u obvezi za cijelo razdoblje odnosno za cijelu osigurateljnu godinu platiti premiju osiguranja navedenu u Ugovoru i polici osiguranja pa i kada se premija u skladu s Ugovorom plaća u ratama; da se u navedenoj polici osiguranja navodi da premija dospijeva na naplatu svake godine ali se ne navodi na koji dan dospijeva već se navodi da je plaćanje premije u 12 rata, a plaćanje 1. rate po primitku fakture, a dospijeće ostalih rata navedeno je u polici osiguranja; da je polica 078700053581 ispostavljena 17. siječnja 2020., a račun za prvi obrok 7. veljače 2020. s dospijećem 24. veljače 2020. - sudovi su zaključili da je tuženik mogao jednostrano raskinuti Ugovor najkasnije mjesec dana prije dospijeća prve rate premije osiguranja za drugu osigurateljnu godinu, odnosno da je je dospjelost premije trenutak od kojeg je potrebno utvrditi pravovremenost raskida ugovora o osiguranju ako rok trajanja nije određen ugovorom te su ocijenili da je dopisom od 12. prosinca 2019. tuženik pravovremeno raskinuo ugovor.

5.2. S obzirom na navedena činjenična utvrđenja, materijalnopravna pitanja, kako ih je u prijedlogu naznačio tužitelj, ne proizlaze iz činjeničnih utvrđenja na kojima je donijeta pobijana presuda i u relevantnom se odnose na ispitivanje činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja, a kakva pitanja se ne mogu cijeniti kao pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

5.3. Nadalje, u vezi iznesenih razloga važnosti drugog i trećeg postavljenog pitanja, valja reći da se tužitelj poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6216/2009-7 od 4. veljače 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6197/02-3 od 6. prosinca 2005. u kojima je izraženo pravno shvaćanje vezano za osiguranje sklopljeno na rok dulji od pet i deset godina, i ugovoreni otkazni rok od šest mjeseci (Pž-6216/2009-7 od 4. veljače 2014.) odnosno uz primjenu odredbe čl. 913. st. 3. ZOO vezano za zakonski rok od 30 dana o raskidu ugovora zbog neispunjenja (Pž-6197/02-3 od 6. prosinca 2005.), dakle, te se odluke temelje na drugačijim činjeničnim i pravnim utvrđenjima. Upravo iz tog razloga niti razlozi važnosti na koje se tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva u odnosu na navedena pitanja nisu u dovoljnoj mjeri uspoređujući s konkretnom činjeničnom i pravnom situacijom.

6. Također, niti četvrto postavljeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, a posebice za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, jer se radi o pitanju postojanja ili nepostojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka u ovom konkretnom slučaju. U situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda ili o kojem postoji različita praksa nižestupanjskih sudova (kao što je upravo u ovom predmetu slučaj) ne radi se važnom pitanju u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

7. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari u vezi postavljenih pitanja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.

8. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbijen je kao neosnovan jer nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 14. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić