Poslovni broj: Usž-4733/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
ZAGREB
Frankopanska 16
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
RJE Š ENJE
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića , predsjednika vijeća , Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek , članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja ĆSiz [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Josip Giljanović , odvjetnik u Splitu , Put Skalica 35 , protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka , Zagreb , Savska cesta 136 , OIB: 28454963989 , radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us l-1871/2025-4 od 28. kolovoza 2025. , na sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2026.
rije š io je
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us l-1871/2025-4 od 28. kolovoza 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Rješenjem Upravnog suda u Splitu točkom I. izreke tužbe je odbačena. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Tužitelj osporava da bi Opća uredba o zaštiti podataka predstavljala lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o općem upravnom postupku o rokovima za donošenje i dostavu stranci rješenja u upravnom postupku. Ističe da je u Republici Hrvatskoj donesen Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“ broj: 42/18.) u kojem zakonu nije propisano da stranka ima pravo na podnošenje tužbe radi tzv. šutnje uprave, a nisu posljedično propisani niti rokovi za donošenje i dostavu rješenja stranci u postupku pokrenutom po podnesenom zahtjevu za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka. Stoga je u izostanku posebnog zakonskog uređenja Zakonom o provedbi Opće uredbe i zaštiti osobnih podataka za primijeniti odredbe Zakona o općem upravnom postupku o rokovima za donošenje i dostavu stranci rješenja u upravnom postupku. Navodi da Opća uredba o zaštiti osobnih podataka nije izravno primjenjiva jer već je radi njezine primjene donesen Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka kojim nije propisan nikakav poseban rok za donošenje i dostavu rješenja stranci. Nadalje, uopće nije jasno koji bi to bio dostupan pravni lijek zbog neizvještavanja ispitanika o napretku ili ishodu optužbe, a niti Uredbom ne bi bilo propisano da je obveza nadzornog tijela da stranci i dostavi odluku o pritužbi. Dakle, iz iznesenog je jasno da Uredbu nije moguće primijeniti bez donošenja provedbenog zakona, a tim provedbenim zakonom nisu propisani nikakvi posebni pravni lijekovi, a niti rokovi u odnosu na uređenje ZUP -a. Tužitelj se poziva na brojne odluke iz sudske prakse kojima je zauzeto pravno shvaćanje da je rok tuženiku za donošenje i dostavu rješenje stranci 60 dana te smatra da je promjena pravnog shvaćanja od strane ovoga suda bila bez ikakve podloge u zakonskoj izmjeni. Ističe da je promjena pravnog shvaćanja moguća, ali tužitelj smatra kako bi ta promjena bila arbitrarna i samovoljna, jer Uredba nije lex specialis u odnosu na ZUP. Ističe ako bi došlo do promjene pravnog shvaćanja potrebno da prođe 6 mjeseci kako bi se stranke s tom promjenom upoznale te je u tom razdoblju trebalo primjenjivati i jedan i drugi rok te stoga nije bilo osnove za odbačaj tužbe. Smatra da je osporenim rješenjem tuženika došlo do povrede prava vlasništva jer iz svoje imovine mora snositi trošak zastupanja. Tužitelj zaključuje kako nije bilo osnove za odbijanjem zahtjeva za naknadu troška spora, s obzirom na to da je tužitelj osnovano pokrenuo predmetni upravni spor, te je imao legitimno očekivanje da je tužba pravovremeno podnesena te je i u slučaju da je tužba odbačena bilo potrebno usvojiti zahtjev za naknadu troška spora jer odbijanjem zahtjeva za naknadu troška tužitelja tereti obveza naknade troška svog zastupanja u iznosu od 2.812,50 eura, umjesto da je taj trošak snosio tuženik koji neopravdano i nezakonito nije donio rješenje u propisanom roku. Kao bitnu povredu odredaba upravnog spora tužitelj smatra to što je sud osporeno rješenje donio bez održavanja rasprave te bez da je tuženiku dostavio tužbu na odgovor. Predlaže da Sud poništi osporeno rješenje, otkloni nedostatke i riješi predmetni upravni spor, te tuženika obveže da tužitelju naknadi trošak spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da žalbeni navodi nisu osnovani. Ističe da tužitelj pogrešno tumači kako Opća uredba o zaštiti podataka nije primjenjiva te da Uredba ima opću primjenu, obvezujuća je u cijelosti i izravno se primjenjuje u svim državama članicama Europske unije. Navodi da Opća uredba o zaštiti podataka ima prednost u primjeni nad odredbom članka 101. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku u području zaštite osobnih podataka te ističe da je takvo stajalište prihvaćeno od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u rješenjem poslovni broj: Usž- 1397/2025 od 28. svibnja 2025. Tuženik ujedno napominje da tužitelj zloupotrebljava institut žalbe te da se od podnošenja zahtjeva za utvrđivanje povrede prava ni na koji način nije obratio tuženiku radi informiranja o tijeku i radnjama u postupanju. Predlaže da Sud odbije žalbu i potvrdi osporeno rješenje.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.), ovaj Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.
6. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je tužitelj podnio tužbu prvostupanjskom upravnom sudu protiv tuženika radi propuštanja donošenja pojedinačne odluke u roku propisanom odredbom članka 101. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21., dalje: ZUP) . U tužbi navodi kako je tuženiku dana 13. svibnja 2025. preporučeno poštom podnio zahtjev za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka. Tužba upravnom sudu radi šutnje uprave podnesena je dana 22. srpnja 2025. godine.
7. Prvostupanjski sud je osporenim rješenjem tužbu odbacio kao prijevremenu pozivom na odredbu članka 46. stavak 1. točka 1. ZUS-a uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju kao lex specialis primjenjuje odredba članka 78. stavak 2. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) prema kojoj je rok za odlučivanje o predmetnom zahtjevu tužitelja tri mjeseca, a koji rok u trenutku podnošenja tužbe prvostupanjskom sudu još nije protekao.
8. S navedenim obrazloženjem prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj Sud.
9. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj zahtjev u kojem traži utvrđenje povrede prava na zaštitu osobnih podataka tuženiku podnio dana 13. svibnja 2025., dok je tužba radi šutnje podnesena prvostupanjskom sudu dana 22. srpnja 2025.
10. Odredbom članka 78. stavak 2. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da ne dovodeći u pitanje nijedan drugi upravni ili izvansudski pravni lijek svaki ispitanik ima pravo na učinkoviti pravni lijek ako nadzorno tijelo nadležno na temelju članaka 55. i 56. ne riješi pritužbu ili ne izvijesti ispitanika u roku od tri mjeseca o napretku ili ishodu pritužbe podnesene na temelju članka 77.
11. Dakle, kako iz utvrđenih činjenica nesporno proizlazi da je tužitelj tužbu radi šutnje uprave prvostupanjskom sudu podnio prije isteka roka propisanog odredbom članka 78. stavak 2. Opće uredbe o zaštiti podataka koja i po ocjeni ovog Suda, predstavlja lex specialis u odnosu na odredbu članka 101. stavak 2. ZUP-a, to je tužba pravilno odbačena jer nisu ispunjene pretpostavke za vođenje upravnog spora budući da je podnesena prije isteka roka u kojem tuženik mora odlučiti o zahtjevu tužitelja.
12. Odredbom članka 43. ZUS-a propisano je postupanje suda nakon primitka tužbe pa je tako sud dužan ispitati nadležnost za postupanje po tužbi, urednost tužbe te pretpostavke za vođenje spora.
13. Dakle, iz smisla navedene zakonske odredbe proizlazi da sud prvo treba ispitati da li je u konkretnom slučaju nadležan za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, samu urednost tužbe te da li su ispunjenje pretpostavke za vođenje upravnog spora i tek ukoliko utvrdi da su ispunjeni svi preduvjeti, odnosno pretpostavke za odlučivanje o tužbenom zahtjevu tek tada ide u rješavanje tužbenog zahtjeva i dostavlja tužbu na odgovor protivnoj strani. Kako je u konkretnom slučaju utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za vođenje upravnog spora zbog prijevremenosti tužbe, to nije bilo osnove za dostavljanje tužbe tuženiku na odgovor kao ni za održavanje rasprave kako pogrešno smatra tužitelj.
14. Upućivanje tužitelja na ranija stajališta prvostupanjskog suda kao i ovog Suda u predmetima iste činjenične i pravne osnove nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju. Ovo iz razloga jer sukladno odredbi članka 5. ZUS-a sud odlučuje na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Drugim riječima, kako iz navedene odredbe proizlazi da propisi Europske unije, a o kakvom je riječ i u konkretnom slučaju, imaju prednost u primjeni pred zakonom, to je primjena roka propisanog Općom uredbom o zaštiti podataka u skladu s načelom zakonitosti propisanim ZUS-om te je trebalo izmijeniti ranije stajalište ovog Suda na koje upućuje tužitelj svojim žalbenim navodima.
15. Kako tužitelj ni ostalim žalbenim navodima kojima iznosi svoje tumačenje pravnih propisa nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog rješenja prvostupanjskog suda, to nema osnove za usvajanje žalbe.
16. Budući da tužitelj nije uspio s tužbom jer je ista odbačena, to je osnovano primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška upravnog spora. S obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, to u smislu iste zakonske odredbe nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
17. Stoga je trebalo odlučiti temeljem odredbe članka 135. stavka 1. u vezi s odredbom članka 128. stavka 4. ZUS-a kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu 14. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
