Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ob-359/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Fresl Tomašević kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv 1-tuženice mlt. ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa posebna skrbnica GV, Centar za posebno skrbništvo, Dislocirana jedinica Split, Ivana Gundulića 26a, 2-tuženika NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Branimir Rozić, odvjetnik u Dubrovniku, i 3-tužene ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Bojanu Lujaku, odvjetniku u Dubrovniku, radi osporavanja i utvrđenja očinstva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P Ob-43/2024 od 27. lipnja 2025., dana 14. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P Ob-43/2024 od 27. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbačena je kao nedopuštena tužba tužitelja od 8. veljače 2021. u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje da on nije otac mlt. 1-tuženice koju je 15. listopada 2008. rodila 3-tužena te da je 2-tuženik otac 1-tužene kao i u dijelu zahtjeva za naknadu troškova postupka (točka I izreke), te se prvostupanjski sud oglasio nenadležnim za odlučivanje po zahtjevu tužitelja na nalaganje matičnom uredu [adresa] da temeljem prvostupanjske presude, u maticu rođenih područja [adresa] za godinu 2008., pod rednim brojem 3831, kao oca mlt. 1-tužene izbriše tužitelja te upiše 2-tuženika te u tom dijelu ukinuo sve provedene radnje i u tom dijelu tužbu odbacio (točka II izreke). Nadalje naloženo je tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka 2-tuženiku u iznosu od 500,00 eura (točka III izreke) te 3-tuženom 500,00 eura (točka IV izreke).

2. Rješenje pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP-a) s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu odluku ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Pošavši od utvrđenja da je ovdje tužitelj pravomoćnom djelomičnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-442/2008 od 16. ožujka 2012. (koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Obz-66/2012 od 4. veljače 2013.) utvrđen ocem ovdje mlt. 1-tužene, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-2643/13-2 od 29. siječnja 2014. odbacio reviziju ovdje tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Obz- 66/2012 od 4. veljače 2013., da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U- III-1860/2014, od 5. travnja 2017. odbio ustavnu tužbu ovdje tužitelja podnesenu protiv odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2643/13-2 od 29. siječnja 2014., da je ovdje tužitelj u više navrata podnosio prijedloge za ponavljanje parničnog postupka koji se vodio pri Općinskim sudom u Splitu pod brojem P- 442/2008 sa kojima je isti bio pravomoćno odbijen te da tužitelj u ovoj pravnoj stvari osporava svoje očinstvo mlt. 1-tuženice koje je utvrđeno naprijed navedenom pravomoćnom presudom sud prvog stupnja utvrdivši da se u dijelu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje da nije otac djeteta (što je u biti osporavanje očinstva utvrđenog pravomoćnom sudskom odlukom) i u dijelom kojem traži utvrđuje tko je otac djeteta (čime također osporava svoje očinstvo utvrđenog pravomoćnom sudskom odlukom) predstavlja presuđenu stvar slijedom čega je, pozivom na odredbe čl. 333. st. 2. ZPP a u svezi s čl. 81. st. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/15, 98/19 i 156/23 u daljem tekstu: OBZ), tužbu u tom dijelu kao nedopuštenu odbacio.

5. Pošavši od daljnjeg utvrđenja da parnični sud nije nadležan za postupanje po dijelu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da sud matičnom uredu naloži brisanje tužitelja kao oca djeteta i upis 2-tuženika kao oca djeteta u matične knjige rođenih, budući je to postupanje u nadležnosti matičnih ureda u upravnom postupku pozivom na odredbu čl. 16. st. 1. i 2. ZPP, sud prvog stupnja oglasio se nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje u tom dijelu i odbacio tužbu u tom dijelu.

6. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je rješenje u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Rješenje ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji ne proturječe sami sebi ni stanju spisa, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati. Činjenica da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja nije dao razloge o ne provođenju dokaznih prijedloga tužitelja (o saslušanju 1-tuženice, a kako bi ista izrazila svoje mišljenje o njegovom prijedlogu o provođenju neovisnih 10 DNA vještačenja odnosno kako bi se na sudu, putem ovlaštene osobe, izuzeli 10 nespornih uzoraka djeteta) ne čini prvostupanjsku odluku nejasnom ili proturječnom odnosno takvo postupanje nema značaj nedostatka zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. To iz razloga što je pobijanom odlukom prvostupanjski sud prvenstveno odlučivao o (ne) postojanju procesnih pretpostavki za vođenje ove parnice odnosno o (ne) postojanju okolnosti od čijeg postojanja zavisi dopustivost pokretanja ovog parničnog postupka, raspravljanja u ovoj parnici i donošenja meritorne odluke u ovoj pravnoj stvari. Kako se postojanje procesnih pretpostavki može ispitivati samo u parnici nužno je, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, poduzimanju određene djelatnosti upravo sa ciljem da se ispitaju i utvrde činjenice od kojih zavisi njihovo postojanje jer zbog nepostojanja pozitivnih procesnih pretpostavki odnosno zbog postojanja procesnih smetnji sud tužbu u pravilu treba kao nedopuštenu odbaciti. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja utvrdio je da za vođenje ove parnice u dijelu kojim tužitelj osporava svoje očinstvo 1-tuženice postoji tzv. negativna pretpostavka odnosno smetnja za vođenje postupka jer je pravomoćnom djelomičnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-442/2008 od 16. ožujka 2012. utvrđen njenim ocem posljedično čemu se radi o već pravomoćno presuđenoj stvari o kojoj tužitelj tužbom, u ovoj pravnoj stvari, traži da se ponovno odlučuje. Stoga suprotno žalbenim razlozima tužitelja sud u ovoj fazi postupka, u kojoj je odlučivao o dopustivosti tužbe, nije odlučivao o glavnoj stvari pa posljedično tome nije niti postojala potreba odlučivati o prijedlogu tužitelja o pozivanju 1-tužene kako bi ista izrazila svoje mišljenje o ovoj pravnoj stvari u ovoj parnici kao niti o drugim dokaznim prijedlozima tužitelja. Kako o tim prijedlozima sud nije odlučivao nije o istome niti trebao dati razloge.

8. S obzirom da je sud odluku u ovoj pravnoj stvari donio, a kako je to naprijed navedeno, odlučujući prvenstveno o postojanju pretpostavki za (ne) dopustivosti tužbe, suprotno mišljenju žalitelja, a s obzirom da u ovoj fazi postupku nije bilo razloga saslušavati mlt. 1-tuženicu, u okolnostima ovog konkretnog slučaja, u postupanju suda kada istu nije pozvao na saslušanje nije došlo do povrede odredaba Konvencije o pravima djeteta usvojene 20. studenog 1989. u pravni poredak Republike Hrvatske, preuzete na temelju notifikacije o sukcesiji (Službeni list SFRJ 15/90, „Narodne novine“ 12/93 i 20/97), Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava, čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 13/17 u daljnjem tekstu Konvencije). niti odredbi ObZ-a. Suprotno žalbenim navodima 1-tuženici postupanjem suda u ovoj pravnoj stvari nije povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života niti joj je onemogućen saznanje o njenom biološkom ocu budući je pravomoćnom sudskom presudom u drugom parničnom postupku utvrđen tužitelj kao njen otac. Isto tako neosnovano tužitelj smatra da bi iz naprijed navedenih razloga na njegovu štetu došlo do povrede prava na neovisno, nepristrano i pošteno suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 4101, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i čl. 6. Konvencije. Sud prvog stupnja pobijanim rješenjem utvrdio je da tužba u dijelu kojim tužitelj osporava svoje očinstvo nedopuštena budući je pravomoćnom sudskom odlukom već utvrđeno da je tužitelj otac 1-tužene. Pri tome valja reći da je odredbom čl. 81. st. 1. ObZ propisano da osporavanje očinstva nije dopušteno ako je očinstvo utvrđeno odlukom suda, kao što je u konkretnom slučaju posljedično čemu, suprotno žalbenim navodima sud nije imao razloga provoditi dokaze predložene po tužitelju a na okolnost utvrđivanja odnosno osporavanja očinstva tužitelja.

9. Iz tvrdnji žalitelja istaknutih u žalbi proizlazi da je on ovaj postupak pokrenuo budući smatra da je u parničnom postupku koji se vodio pri Općinskom sudu u Splitu pod poslovnim brojem P-442/2008, koji je nesporno pravomoćno dovršen u dijelu kojim je tužitelj utvrđen ocem 1-tužene, provedeno nezakonito – krivotvoreno DNA vještačenje u Kliničkom bolničkom centru Split, u kojem su krivotvoreni rezultati analize krvi i sline u DNA nalazu slijedom čega je tužitelj nezakonito utvrđen ocem djeteta stoga u ovom postupku u kojem osporava svoje očinstvo predlaže provođenje neovisnih 10 DNA vještačenja i odlučivanje da on nije otac 1-tužene kao i zbog tvrdnje da ovdje mlt. 1-tuženica nije bila zakonito zastupana. U tom smislu žalitelju valja reći da se o predmetu o kojem je pravomoćno odlučeno ne može više ni u parnici u kojoj je odluka donesena niti u bilo kojem drugom postupku ponovno odlučivati. Pravomoćna presuda vezuje pravne subjekte na koje se proteže njena pravna snaga. O pravnoj stvari o kojoj je pravomoćna presuda izrečena ne može se drugačije suditi, a sve radi očuvanja pravne sigurnosti. Vezan sadržajem pravomoćne odluke, sud o istoj stvari ne može drugačije suditi pa kako ne smije drugačije suditi sud ne smije uopće o istoj stvari ponovno suditi jer je vezan sadržajem odluke koja je postala pravomoćna. Stoga u takvoj situaciji raspravljanje nije dopušteno već je sud ovlašten, sukladno odredbe čl. 333. st. 2. ZPP, samo takvu tužbu kao nedopuštenu odbaciti, što je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja i učinio.

10. Posljedično navedenom nisu osnovani niti žalbeni navodi da je sud u ovoj pravnoj stvari, po prijedlogu tužitelja, trebao prekinuti ovaj postupak i predmet dostaviti DORH-u radi utvrđivanja zloupotrebe prava djeteta koju po tvrdnjama tužitelja na štetu 1-tužene provodi 3-tužena. Neosnovani su i navodi da isto predstavlja prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP za odlučivanje o pitanju očinstva tužitelja a koje je već utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom. To tim više što se, a kako to proizlazi i iz navoda samog žalitelja, nikakav postupak po tom pitanju niti ne vodi.

11. U odnosu na praksu Europskog suda za ljudska prava na koju se tužitelj pozivao i tijekom prvostupanjskog postupka a na koje se poziva i u ovom žalbenom postupku valja reći da ista nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari s obzirom da je činjenično i pravno različita od one u ovoj pravnoj stvari (u istima nije pravomoćnom sudskom odlukom, donesenom u postupku u kojem je osoba koja je utvrđena ocem aktivno sudjelovala, po provođenju DNA vještačenja, utvrđeno očinstvo koje se u novom postupku osporava).

12. Na navode suda iznesenih u obrazloženju pobijane odluke kojima je sud tužbu tužitelja odbacio kao nedopuštenu pošavši i od utvrđenja da tužbu radi osporavanja očinstva može podnijete majčin muž, muškarac koji je priznao očinstvo, muškarac koji sebe smatra ocem i na koncu majka djeteta a u koji krug osoba tužitelj te tužbu radi utvrđivanja očinstva dijete, majka djeteta, muškarac koji sebe smatra ocem djeteta ili Centar za socijalnu skrb u koji krug osoba tužitelj također ne ulazi valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da tužitelj nije aktivno legitimiran za vođenje postupka kojim traži da sud utvrdi da on nije otac mlt 1-tužene odnosno da sud utvrdio 2-tuženika JV ocem mlt. ŠV. Međutim u slučaju kada sud smatra da tužitelj ne može s uspjehom postaviti određeni tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika (u ovom slučaju 2-tuženika) radi se o promašenoj pasivnoj legitimaciji u kojem slučaju se tužbeni zahtjev treba odbiti. Međutim kako je odbačaj tužbe povoljniji od odbijanja tužbenog zahtjeva za tužitelja valjalo je i u tom dijelu prvostupanjsko rješenje potvrditi.

13. Neodlučni su i žalbeni navodi kojima tužitelj pobija rješenja o odbijanju njegovih zahtjeva za izuzeće posebne skrbnice GV budući navedena rješenja nisu predmet ovog žalbenog postupka. Predmet odlučivanja u ovom žalbenom postupku, sukladno izvješću prvostupanjskog suda od 14. listopada 2025., je odlučivanje po žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja prvostupanjskog suda od 27. lipnja 2025. kojim je tužba tužitelja u ovoj pravnoj stvari odbačena kao nedopuštena.

14. Za svoje utvrđenje o nenadležnosti za odlučivanje o dijelu zahtjeva tužitelja kojima traži da sud matičnom uredu naloži brisanje tužitelja kao oca djeteta i upis 2- tuženika kao oca djeteta u matične knjige rođenih dao je valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Pravilnom primjenom odredbe čl. 16. st. 1 i 2 ZPP, sud prvog stupnja oglasio se nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje u tom dijelu i odbacio tužbu u tom dijelu.

15. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 380. st. 2. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 14. siječnja 2026.

Sudac:

Vlatka Fresl Tomašević