Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kžzd-236/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja toga suda Jasne Smiljanić kao predsjednice vijeća te Irene Kvaternik i Gordane Mihele Grahovac kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog TS, zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina – iz članka 158. stavka 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Puli, broj: Kzd-86/2025 od 15. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog TS kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Puli-Pola broj: Kzd-86/2025 od 15. listopada 2025. optuženi SS proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina – iz članka 158. stavka 2. KZ/11 te dva kaznena djela protiv zdravlja ljudi – omogućavanjem trošenja droga - iz članka 191. stavka 1. i 2. KZ/11, činjenično i pravno opisanih u izreci pobijane presude. Na temelju članka 158. stavka 2. KZ/11 optuženiku je utvrđena kazna zatvora od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 191. stavka 1. i 2. KZ/11 za dva kaznena djela na štetu djeteta MS i djeteta LS utvrđene su mu kazne zatvora od po 1 (jednu) godinu za svako djelo te je na temelju članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a na temelju članka 57. KZ/11 izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da optuženik ima izvršiti dio kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a ostatak izrečene kazne u trajanju od 1 (jedne) godine se neće izvršiti ukoliko u roku kušnje od 5 (pet) godina ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. travnja 2025. pa nadalje.

3. Na temelju članka 73. stavka 1. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja djeteta LS u trajanju od 3 (tri) godine uz uvjet da ukoliko u roku od 3 (tri) godine ne postupi po izrečenoj sigurnosnoj mjeri, uvjetovani dio kazne zatvora će se opozvati.

4. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – u daljnjem tekstu: ZKP) optuženiku je naloženo da naknadi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 200 (dvjesto) eura u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

5. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi SS, putem branitelja Predraga Jovanovića, odvjetnika iz Labina, navodeći da pobija prvostupanjsku presudu iz svih žalbenih razloga s prijedlogom da se „ s osnova primjene načela in dubio pro reo, sukladno odredbama članka 453. točka 3. ZKP“ optuženik oslobodi od optužbe.

6. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

7. U skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

8. Žalba optuženika nije osnovana.

9. Iako je optuženik naveo da se žali iz svih žalbenih razloga, iz sadržaja njegove žalbe u odnosu na kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 2. KZ/11 proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik analizira provedene dokaze i iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaze svjedoka FS, CS, HS i AS, kao i materijalne dokaze i to zapisnik Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured Labin od 11. travnja 2025., službene zabilješke o individualnom i grupnom radu s maloljetnikom iz rizičnog okruženja od 11. travnja 2025. te izvješće PP Labin povodom pretrage optuženikovog mobitela od 29. lipnja 2025. Smatra da na temelju navedenih dokaza prvostupanjski sud nije mogao nedvojbeno zaključiti da je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 158. stavka 2. KZ/11 na štetu djeteta LS zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Prigovara da ne postoje suglasni dokazi u odnosu na inkriminirani period u kojem bi optuženik činio navedeno kazneno djelo smatrajući da su svjedoci kojima se dijete žrtva povjerilo FS, VS i AS o toj okolnosti različito iskazivale. Ističe da je u inkriminiranom periodu žrtva LS bila u teškom psihičkom stanju, da se tijekom studenog 2024. u više navrata samoozljeđivala, da je pokušala suicid, te da je zbog navedenog tijekom studenog i prosinca 2024. bila na liječenju u KBC Rijeka pa je teško moguće da su se radnje kaznenog djela mogle događati tijekom prosinca 2025. Iskazuje sumnju da je dijete žrtva u periodu od prosinca 2024. do ožujka 2025. ustrajno dolazila u stan optuženika, te ga pokušala i telefonski kontaktirati, kako to proizlazi iz pretrage optuženikovog mobitela, a da bi cijelo vrijeme trpjela zlostavljanje od optuženika.

11. Nije u pravu optuženik da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaze svjedoka FS, CS, HS i AS, kao i materijalne dokaze koji su pročitani tijekom dokaznog postupka. Prvostupanjski je sud iznio temeljitu analizu svakog provedenog dokaza posebno te u međusobnoj povezanosti i u odnosu na obranu optuženika, te je izveo ispravan zaključak o dokazanosti krivnje optuženika za počinjeno kazneno djelo iz članka 158. stavak 2. KZ/11 na štetu djeteta LS.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi optuženika da su svjedokinje FS, VS i AS o vremenu počinjenja inkriminiranog kaznenog djela različito iskazivale, jer su njihovi iskazi o toj okolnosti u bitnome istovjetni. Da je dijete žrtva u inkriminiranom periodu imala zdravstvenih problema proizlazi iz izkaza njene majke HS koja je navela da je zbog zdravstvenih problema u vezi poremećaja prehrane dijete žrtva u početku odlazila u dnevnu bolnicu u Rijeku na grupnu terapiju, a od ožujka 2025. uključena je u savjetodavni rad u Centru Dobar start Labin, iz čega proizlazi da se ista u inkriminiranom periodu nije nalazila na bolničkom liječenju, pa žalbeni navodi da se radnje kaznenog dijela nisu zbog njenog liječenja mogle događati tijekom prosinca 2025., nisu osnovani.

13. U odnosu na žalbene navode optuženika kako je žrtva u periodu od prosinca 2024. do ožujka 2025. ustrajno dolazila u stan optuženika, te ga pokušala i telefonski kontaktirati, valja istaknuti da je žrtva dijete u dobi od četrnaest godina, te da joj je posinak optuženika dijete MS bio dobar prijatelj s kojim se svakodnevno družila, a majka djeteta žrtve iskazala je da su članovi obitelji SS bili obiteljski prijatelji pa je dijete LS evidentno imala povjerenje u njih kao osobe s kojima se često druži i viđa. Stoga nije neuobičajeno da je ona, unatoč proživljenom spolnom zlostavljanju od strane optuženika, dolazila kod prijatelja MS u stan, susretala optuženika kao poznatu osobu njoj i njenoj obitelji, pri čemu većina djece njene dobi, posebno kada su u pitanju njima poznate i bliske osobe, nemaju razvijene psihofizičke mehanizme obrane, hrabrost niti znanje na koji način da se učinkovito suprotstave i obrane od ovakvih oblika zlostave.

14. U odnosu na kazneno djelo iz članka 191. stavak 1. i 2. KZ/11 optuženik navodi da je prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka FS, žrtvine mlađe sestre, utvrdio da joj je početkom veljače 2025. dijete žrtva, njena sestra LS povjerila da joj je optuženik u više navrata dao marihuanu na konzumiranje kod njih u kući a ponekad vani, a iz iskaza majke djeteta žrtve HS prvostupanjski sud je utvrdio da je ona za vrijeme obavijesnog razgovora djeteta žrtve sa policijskim službenicima PP Labin, kojem je razgovoru prisustvovala, saznala da je optuženik njenoj kćerki davao drogu, odnosno da se navedeno događalo gotovo svakodnevno tijekom studenog i prosinca 2024. U odnosu na iskaz svjedokinje HS optuženik smatra da se podaci koje je ova svjedokinja saznala tijekom obavijesnog razgovora ne mogu koristiti u kaznenom postupku, pa posljedično, iskaz ove svjedokinje ne može se koristiti kao dokaz, čime zapravo ukazuje da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP.

15. Suprotno navedenim žalbenim prigovorima, prvostupanjski je sud pravilno, na temelju iskaza svjedokinja FS i HS, utvrdio da je optuženik tijekom studenog i prosinca 2024. davao djetetu LS drogu marihuanu na konzumaciju znajući da je ista dijete koje nije navršila osamnaest godina. Pravilno je prvostupanjski sud svoj zaključak o tome utemeljio i na iskazu svjedokinje HS, koja je kao zakonska zastupnica djeteta LS bila prisutna obavijesnom razgovoru koji su provodili policijski službenici sa njenim djetetom LS. Ona je toj radnji bila prisutna kao roditelj djeteta i osoba od povjerenja, a ne kao policijski službenik koji provodu tu radnju, pa okolnost da se radi o saznanjima koje je ona dobila tijekom provođenja navedene policijske radnje, ne čini njen iskaz nezakonitim dokazom na kojem se ne bi mogla temeljiti sudska presuda. Ona je posredni svjedok koja je saznanja o inkriminiranom postupanju optuženika dobila posredno na način da je njena kćer događaj ispričala policijskim službenicima, čemu je prisustvovala. Njena saznanja dobivena na ovaj način ili na način da joj je kćerka sama ispričala događaj, promatrajući s procesno pravnog aspekta, su izjednačena, jer se u obje situacije radi o posrednim saznanjima svjedokinje o inkriminiranom događaju, pa se ne radi o iskazu svjedokinje koji je pribavljen na nezakonit način u smislu članka 10. ZKP i koji bi trebalo na temelju članka 86. ZKP izdvojiti iz spisa.

16. U odnosu na kazneno djelo iz članka 191. stavak 1. i 2. KZ/11 počinjeno na štetu djeteta MS optuženi u žalbi navodi da je prvostupanjski sud na temelju iskaza djeteta MS da je oko godinu dana prije davanja svojeg iskaza (iskaz je iznosio 23. svibnja 2025.) s optuženikom „naokolo“ konzumirao marihuanu i na temelju iskaza svjedokinje HS da je za trajanja obavijesnog razgovora djelatnika PP Labin sa djetetom žrtvom RS saznala da je MS konzumirao drogu zajedno s optuženikom i djetetom žrtvom LS, zaključio da je optuženik počinio ovo kazneno djelo i na štetu djeteta MS. Smatra, kao i u odnosu na kazneno djelo iz članka 191. stavak 1. i 2. KZ/11 počinjeno na štetu djeteta LS da sud nije mogao koristiti kao dokaz iskaz svjedokinje HS o okolnostima koje je ona čula – saznala za vrijeme obavijesnog razgovora između djelatnika PP Labin i svoje kćeri. Međutim, optuženik nije u pravu, a ovaj je drugostupanjski sud je razloge zbog kojih je prvostupanjski sud zakonito postupio kada je pobijanu presudu utemeljio i na tom dokazu, izložio u točki 15. obrazloženja ove odluke.

17. Nije u pravu optuženi kada tvrdi da se pobijana presuda isključivo temelji na iskazima svjedoka kojima se dijete žrtva LS povjerila o onome što je proživjela od strane optuženika a koji su međusobno proturječni. Navedeni žalbeni navodi optuženika su paušalni jer se u žalbi ne konkretizira u čemu bi se sastojala proturječnost i nepodudarnost iskaza navedenih svjedokinja. Iz spisa proizlazi da se dijete žrtva LS o proživljenom spolnom zlostavljanju od strane optuženika povjerila svojoj sestri FS, zatim majci VS, a potom i AS, djelatnici Hrvatskog zavoda za socijalni rad, time da je svjedokinja CS, baka djeteta žrtve, o inkriminiranim radnjama optuženika saznala od svjedokinje FS (njene druge unuke) koja je pred njom svjedokinji VS ispričala o onome što joj je rekla sestra LS. Imenovane svjedokinje su iskazivale u bitnome istovjetno o onome o čemu im se dijete LS povjerila, a to je da ju je optuženi od prosinca 2024. do početka ožujka 2025. u njegovom stanu u više navrata rukom dirao preko odjeće po njenim grudima, stražnjici i spolnom organu. Stoga je prvostupanjski sud, nakon temeljite analize, pravilno ocijenio iskaze imenovanih svjedokinja i ispravno na istima utemeljio osuđujuću presudu, s obzirom da su te svjedokinje o odlučnim činjenicama iskazivale jasno, detaljno, uvjerljivo i bez proturječnosti, te međusobno suglasno, pri čemu su njihovi iskazi suglasni materijalnim dokazima koji su pročitani u dokaznom postupku.

18. Kraj takvog stanja stvari, nisu od utjecala žalbeni navodi optuženika u kojima opetovano ponavlja da je dijete žrtva u inkriminiranom razdoblju imala „teške psihičke probleme“ jer je bolovala od bulimije, da je bila u sukobu odnosno razmiricama sa članovima svoje obitelji, posvađala se sa svjedokom MS, da se u više navrata samoozljeđivala, te je upitno može li se iskaz takvog svjedoka uzeti kao nedvojbeno istiniti, pa smatra da se ne može nedvojbeno zaključiti da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Pogrešno optuženik tvrdi da se „iskaz takvog svjedoka ne može uzeti kao nedvojbeno istinit“. Prvenstveno se ističe da u ovom postupku dijete žrtva nije ispitana u svojstvu svjedoka iz objektivnih razloga, pa se posljedično tome ovdje ne radi o ocjeni njenog iskaza, već su ispitane druge osobe kojima se ona povjerila, pa kada se uzme u obzir da su svi svjedoci iskazivali o inkriminiranom ponašanju optuženika na istovjetan način, dakle da je svakome od njih dijete istovjetno ispričala o spolnom zlostavljanju optuženika, pri čemu su njihovi iskazi u suglasju sa materijalnim dokazima, onda je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je izvan svake sumnje dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 158. stavak 2. KZ/11 na štetu djeteta LS.

19. Iako optuženik nije pobijao prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, s obzirom da je žalbu podnio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu i u odnosu na odluku o kazni.

20. Prvostupanjski je sud prilikom odluke o kazni ispravno ocijenio sve okolnosti iz članka 47. KZ/11 o kojima ovisi odluka o vrsti i mjeri kazne. Kao olakotno optuženiku je cijenio da je neosuđivana osoba, dok je otegotnim cijenio način i okolnosti počinjenja kaznenih djela i to da je dijete RS više puta spolno zlostavljao čime ju je doveo u situaciju opasnu po njeno emocionalno zdravlje, da je djeci RS i KS više puta davao na trošenje drogu čime je ugrozio njihovo fizičko zdravlje, koristeći vrijeme kada je njegova supruga bila na poslu, te da je kaznena djela počinio s izravnom namjerom. Nakon tako pravilno utvrđenih i ocjenjenih okolnosti, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11 prvostupanjski je sud optuženiku za svako kazneno djelo utvrdio kazne zatvora od po jedne godine, nakon čega ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, te mu na temelju članka 57. KZ/11 izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da optuženi ima izdržati kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a ostatak kazne u trajanju od jedne godine uvjetovan je rokom provjeravanja od pet godina u kojem optuženi ne smije počiniti novo kazneno djelo.

21. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11 odlučne za proces individualizacije kazne, a potom ih i ispravno vrednovao, te smatra da je izrečena djelomična uvjetna osuda u svemu primjerena kaznena sankcija s obzirom na stupanj optuženikove krivnje, svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11 te težinu i način počinjenja kaznenih djela i osobnih okolnosti utvrđenih na strani optuženika.

22. Slijedom svega navedenog, kako žalbeni navodi optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio povrede, na koje u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 13. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jasna Smiljanić