Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kžzd-73/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasne Smiljanić kao predsjednice vijeća, te Irene Kvaternik i Gordane Mihela Grahovac kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŠM, zbog kaznenog djela protiv djece braka i obitelji – nasilje u obitelji – iz članka 179.a Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15 , 61/15, 101/17,118/18 , 126/19, 84/21, - u daljnjem tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog suda u Zadru broj: Kzd-29/21 od 26. svibnja 2023. . podnio optuženik, u javnoj sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog ŠM, te se u povodu žalbe optuženika i po službenoj dužnosti preinačuje prvostupanjska presuda u činjeničnom opisu, pravnoj oznaci i odluci o kazni na način da se u činjeničnom opisu ispušta dio koji glasi: „svibnja 2014.“ a umjesto toga ima stajati : “29. srpnja 2019.“, te se ispušta dio koji glasi: „ 25. svibnja 2014. u večernjim satima, nakon kraće verbalne prepirke, oštećenu DM fizički napao na način da ju je tri puta zatvorenim dlanom ruke udario u područje lica te rukom stiskao za vrat, od čega su joj zaostale tjelesne ozljede u vidu krvnih podljeva ispod oba oka, diskretnog krvnog podljeva bjeloočnice lijevog oka uz šarenicu, oguljotine iznad lijevog oka, krvnog podljeva lijeve strane donje usne, praćenog blagim otokom usne te dva krvna podljeva na desnoj strani vrata, a“, te da je optuženik radnjama opisanim u izreci pobijane presude počinio kazno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11, kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11 i kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11, te se prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora izrečena optuženom ŠM za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11 u trajanju 8 (osam) mjeseci, te mu se za kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, za kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11 utvrđuje mu se kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, pa se optuženik na temelju članka 51. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 10 (deset mjeseci), te se na temelju članka 57. KZ/11 optuženiku izriče djelomična uvjetna osuda na način da se ima izvršiti dio kazne zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci, a dio kazne u trajanju 1 (jedne) godine se neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja u trajanju 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog djela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog djela kazne zatvora.

II. Uslijed odluke pod točkom I. na temelju članka 54. KZ/11 u neuvjetovani dio izrečene kazne zatvora optuženom ŠM uračunava se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. ožujka 2021. do 22. travnja 2022.

III. Žalba državnog odvjetnika i u ostalom dijelu žalba optuženog ŠM odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom djelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Zadru proglasio je krivim optuženog ŠM zbog počinjenja kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11, kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 2. KZ/11, kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11 i kaznenog djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11, te mu je na temelju članka 179.a KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, na temelju članka 117. stavak 2. KZ/11 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, na temelju članka 139. stavak 3. KZ/11 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci, na temelju članka 177. stavak 2. KZ/11 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 1 (jedan) mjesec, te je na temelju članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, te mu je na temelju članka 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da optuženik ima izvršiti kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a dio kazne u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci se neće izvršiti ukoliko optuženik u roku 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo, time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog djela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku je u jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. ožujka 2021. do 22. travnja 2021.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22– u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi članka 145. stavak 2. točke 1. i 6. ZKP optuženik je dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 1.929,68 eura (tisućudevetstodvadesetdevet eura i šezdesetosam centi) u roku 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora.

3. Protiv te presude žalbu je podnio i optuženik, po braniteljici Ani Buljan, odvjetnici iz Zadra, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Predložio je da drugostupanjski sud optuženiku i branitelju dostavi obavijest o terminu javne sjednice drugostupanjskog suda. Povodom prijedloga optuženika održana je javna sjednica drugostupanjskog suda na koju nisu pristupili uredno pozvani državni odvjetnik, optuženik i njegova braniteljica, odvjetnica Ana Buljan, te je sjednica vijeća održana u odsutnosti uredno obaviještenih stranaka.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a žalba optuženika je djelomično osnovana.

7. Nije u pravu optuženik kada navodi da je prvostupanjski sud optuženika proglasio krivim za kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11 koje da bi počinio u razdoblju od sedam godina, već ga je osudio za to kazneno djelo počinjeno 22. ožujka 2021., što proizlazi kako iz izreke pobijane presude tako i obrazloženja pod točkom 57. Iz navedenih razloga nije ostvarena povreda iz članka 468. stavak 1. točka 9. ZKP jer pobijanom presudom nije prekoračena optužba, kako to neosnovano tvrdi optuženik u žalbi.

8. Nije u pravu optuženik niti kada navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP jer da je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude s obzirom da iz obrazloženja proizlazi da je dijete LM prisustvovala svakoj protupravnoj radnji koja se optuženiku stavlja na teret i to događajima od 25. svibnja 2015. kada je navodno optuženik oštećenoj DM nanio tjelesnu ozljedu, a dijete je imalo tri godine i događaju od 29. srpnja 2019. kada je navodno optuženik oštećenoj bivšoj supruzi prijetio putem telefona, pa takvu prijetnju dijete nije moglo čuti. Suprotno navedenim žalbenim prigovorima, iz izreke pobijane presude i njenog obrazloženja proizlazi da je optuženik proglašen krivim za jedno kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11 počinjeno 22. ožujka 2021. Ukazuje se optuženiku da kada se u obrazloženju pobijane presude navodi da je dijete prisustvovalo protupravnim radnjama optuženika, prvostupanjski sud opisuje da su to sve one radnje optuženika koje je poduzeo upravo 22. ožujka 2021., a to je da je u prisutnosti djeteta LM, nakon verbalne prepirke sa bivšom suprugom DM istoj izgovorio prijetnje smrću njoj i u odnosu na njenog partnera FM, vrijeđao je da je kurva i pljunuo joj u lice, došao za njom u sobu kada je htjela pozvati policiju te joj ponovno govorio da je kurva da će platiti za ovo i da mu je namjerno namjestila, nakon čega je fizički nasrnuo na nju, udario ju u potiljak glave i svojim rukama hvatao za njene nadlaktice pri čemu joj je nanio ozljedu u vidu manje ogrebotine na lijevoj nadlaktici, ponavljaući da je kurva, da mu je namjestila i da će platiti za ovo, nakon čega je napustio stan, te se vratio i nasilno pokušao otvoriti ulazna vrata koja je DM zaključala udarajući po vratila i iste oštetivši pri tome glasno vičući bivšoj supruzi da je kurva i da će je ubiti, te je zatim uzeo posudu sa cvijećem i istu bacio u ostakljeni dio balkonskih vrata od čega se staklo u potpunosti razbilo i palo na pod dnevnog boravka u blizini djeteta, što je sve dijete LM uznemirilo, prestrašilo i rasplakalo. Prema tome, iz obrazloženja pobijane presude jasno je i razumljivo navedeno da je dijete prisustvovalo opisanim radnjama optuženika poduzetim na štetu bivše supruge, koje su se dogodile 22. ožujka 2021., a ne događajima od 25. svibnja 2014. i 29. srpnja 2019., kako to neosnovano navodi optuženik u žalbi. U odnosu na žalbene navode da je u obrazloženju pobijane presude u točki 66. prilikom odmjeravanja kaznene sankcije za kazneno djelo iz članka 177. stavak 2. KZ/11 prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenicu da su se protupravne radnje optuženika događale pred djetetom u razdoblju od oko sedam godina u kojem je dijete tome bilo izloženo, biti će izneseni razlozi u dijelu ove drugostupanjske presude kod žalbene osnove odluke o kazni.

9. Nije u pravu optuženik kada navodi da se pobijana presuda ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna obrazloženju u pogledu identiteta i dobi djeteta žrtve. Naime, prvostupanjski je sud očitom omaškom u pisanju imena i brojeva pod točkom 12. obrazloženja pobijane presude pogrešno naveo ime djeteta žrtve KM, rođena **.**.2009., s obzirom da je u idućem odlomku obrazloženja pod točkom 13. ispravno naveo da je dijete žrtva LM, zajedničko dijete optuženika i oštećene DM, pri čemu je sve navedeno prvostupanjski sud izložio u dijelu obrazloženja pobijane presude koji se odnosi na nesporne činjenice. Pri tome je u izreci presude točno naveden identitet i dob djeteta žrtve te na ostalim dijelovima obrazloženja, pa zbog svega navedenog nije u pravu optuženik da se pobijana presuda ne može ispitati, obzirom nema dvojbe da je riječ o djetetu RM rođenoj **.**.2012.

10. Nije u pravu optuženik kada navodi da je izreka presude proturječna razlozima jer da u izreci presude prvostupanjski sud nije na dostatan način opisao subjektivni element kaznenog djela, dok je u obrazloženju na nezakonit način opisao neizravnu namjeru na strani optuženika. Suprotno navedenom, prvostupanjski sud je u izreci i obrazloženju jasno, dostatno i valjalo opisao da je optuženik kazneno djelo iz članka 177. stavak 2. KZ/11 počinio s neizravnom namjerom, pa je tako u izreci naveo“…u nazočnosti djeteta… iako svjestan da opisanim postupanjem ugrožava njezin pravilan psihofizički razvoj, te prihvačajući sve posljedice toga…“ obrazlažući na taj način da je optuženik bio svjestan da može ostvariti obilježja kaznenog djela, pa je na to pristao, što je oblik krivnje koji se naziva neizravna namjera iz članka 28. stavak 3. KZ/11. Jednako tako, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude u točki 57. naveo „… Ne može se reći da je okrivljenik ciljano tim radnjama htio (psihički) zlostaviti svoju kćer, međutim, raznolikost, brojnost i učestalost tih radnji jasno ukazuje da on nije mario hoće li biti posljedica po njegovu kćer, a samim time je na te posljedice pristao. Iz tog razloga sud drži da je on ostvario zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 177. stavak 2. KZ/11, da je to djelo počinio s namjerom, ali s neizravnom namjerom.“ Na opisani način prvostupanjski sud je jasno i bez protruječja opisao da je optuženik kazneno djelo iz članka 177. stavak 2. KZ/11 počinio s neizravnom namjerom, pa nije u pravu optuženik da je ta namjera opisana „na nezakonit način“.

11. Nije u pravu optuženik da pobjana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, jer sud nije obrazložio iz čega je izveo zaključak da bi optuženik bio svjestan ugroze djeteta, niti razloge zbog čega smatra dokazanim da je optuženik počinio kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11. Suprotno navedenim žalbenim prigovorima, sud je detaljno analizirao i valjano ocjenio svaki provedeni dokaz i obranu optuženika, te je potom iznio jasne, valjane i dostatne razloge zašto smatra dokazanim da je optuženik počinio navedeno kazneno djelo. Tako je sud u točki 57. iznio jasne, detaljne i razumljive razloge koje je dokaze iz kojih razloga prihvatio i zašto nije prihvatio obranu optuženika, koje razloge u dijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga nije ostvarena navedna povreda na koju upire optuženik u žalbi.

12. Nije u pravu optuženik da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP jer da je sud nepravilno primjenio odredbu članka 450. stavak 2. ZKP a to je utjecalo na presudu, s obzirom da nije ocjenio sve izvedene dokaze zasebno niti u njihovoj ukupnosti, radi čega smatra da je odluka suda paušalna i proturječna dokazima provedenim u tijeku postupka. Međutim, ovu postupovnu povredu optuženik ne konkretizira niti ne navodi koje to dokaze sud nije ocjenio i iz čega točno zaključuje da je presuda paušalna i proturječna dokazima u spisu. S obzirom na navedeno, a kako je već navedeno u točki 11. ove presude, prvostupanjski je sud detaljno i temeljito analizirao dokaznu građu i potom ocijenio svaki dokaz posebno i u njihovoj ukupnosti i u odnosu na obranu optuženika, a potom je ispavno ocijenio izvedene dokaze i donio pravilan zaključak da je izvan svake sumnje dokazano da je optuženik na način opisan u izreci pobijane presude počinio kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11.

13. Povredu kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11 optuženik u bitnom obrazlaže na način da je prema utvrđenju pobijane presude verbalni napad optuženika prema oštećenoj DM od 22. ožujka 2021. ujedno i radnja počinjenja kaznenog djela iz članka 179.a KZ/11 i kaznenog djela iz članka 177. stavak 2. KZ/11, pa i pod pretpostavkom da je prvostpanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, optuženikova namjera nije bila usmjerena na ostvarivanje prijetnji kao zasebne radnje već dio djelatnosti kojim se čini kazneno djelo nasilja u obitelji i povrede djetetovih prava, pa smatra da kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11 stoji u prividnom stjecaju s kaznenim djelom nasilja u obitelji jer je ono konzumirano u radnji izvršenja tog kaznenog djela.

14. Prividni stjecaj kaznenih djela postoji kada se jedno ili više djela može supsumirati pod više zakonskih opisa, a ipak stjecaja nema, jer zbog međusobnog odnosa konkurirajućih zakonskih bića dolazi u obzir primjena samo jednog, koji isključuje primjenu ostalih, čiji su elementi također ostvareni. Kod formalnog oblika prividnog stjecaja ostvarenog u obliku konsumpcije jedno zakonsko biće u svom ostvarenju obuhvaća drugo biće djela u čitavom njegovom deliktnom sadržaju. Riječ je o situaciji kada je jedno nepravo manje od drugog ostvarenog neprava i to je manje nepravo sastavni dio drugog značajnijeg neprava pa dolazi do toga da jedno djelo „konzumira“ drugo djelo jer težina jednog (težeg) kaznenog djela čini nepotrebnim kažnjavanje počinitelja i za drugo (blaže) djelo ( odluka Vrhovnog suda RH broj III Kr-41/2025-6 od 25. lipnja 2025.)

15. S obzirom na navedeno, nije u pravu optuženik da kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11 stoji u prividnom stjecaju s kaznenim djelom nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11. Neovisno o okolnosti da je optuženik radnje kaznenog djela nasilja u obitelji poduzeo u istom događaju od 22. ožujka 2021. kada je i prijetio smrću oštećenoj DM i njezinom tadašnjem partneru FM, u konkretnom slučaju riječ je o realnom, a ne prividnom stjecaju ta dva kaznena djela, imajući u vidu da je optuženik radnje kaznenog djela nasilja u obitelji i to verbalnog i fizičkog nasilja, poduzeo prema oštećenoj DM u cilju da kod nje izazove strah za njenu sigurnost i dovede ju u ponižavajući položaj, dok je radnje kaznenog djela prijetnje smrću upućene njoj i njenom tadašnjem partneru poduzeo u cilju da kod oštećenice izazove strah za njen život i život njenog partnera, pa nije riječ o situaciji da je jedno nepravo ono iz članka 139. stavak 3. KZ/11 manje od drugog neprava i to onog iz članka 179. a KZ/11 jer se inkriminirano ponašanje optuženika odnosi na različite radnje izvršenja kaznenog djela, pri čemu se prijetnje smrću osim na oštećenu DM odnose i na njenog tadašnjeg partnera. Stoga se ni po čemu ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju jedno nepravo manje od drugog, niti da bi jedno bilo značajnije u odnosu na drugo, radi čega inkriminirano ponašanje optuženika zaslužuje kažnjavanje za oba kaznena djela, pa nije riječ i prividnom stjecaju.

16. Iako optuženik u žalbi navedeno ne ističe, ovaj drugostupanjski sud, s obzirom na granice ispitivanja prvostupanjske presude propisane člankom 476. ZKP, dužan je, po službenoj dužnosti paziti je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, pa je ispitujući pobijanu presudu utvrdio da je povređen kazneni zakon na štetu optuženika jer je optuženik proglašen krivim za kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 2. KZ/11 počinjeno u događaju od 22. ožujka 2021.

17. Naime, prvostupanjski sud je zaključio da je optuženik opisanim radnjama u događaju od 22. ožujka 2021. ostvario bitna obilježja kaznenih djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11, prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11, povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11 i tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 2. KZ/11. Međutim, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da radnje izvršenja kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179. a KZ/11 stoje u prividnom stjecaju s kaznenim djelom tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 2. KZ/11. Naime, radi se prividnom stjecaju ta dva kaznena djela ostvarenog u obliku konsumpcije jer jedno zakonsko biće u svom ostvarenju obuhvaća drugo biće djela u čitavom njegovom deliktnom sadržaju. Naime, radnje za koje je optuženi proglašen krivim da je fizički nasrnuo na oštećenu DM u trenutku kada mu je ista okrenula leđa, te ju udario u potiljak glave i svojim rukama hvatao za njene nadlaktice, pri čemu joj je nanio tjelesnu ozljedu u vidu manje ogrebotine na lijevoj nadlaktici, ponavljajući da je kurva i da mu je namjestila, ne ukazuju da bi optuženikova izravna namjera bila usmjerena na tjelesno ozljeđivanje oštećene kao zasebne radnje, već su radnje optuženika u vidu udarca u potiljak glave i hvatanja za njene nadlaktice uslijed kojih je kod oštećene nastala tjelesna ozljeda, predstavljale dio njegove jedinstvene djelatnosti koja je bila usmjerena na verbalno i fizičko nasilje u obitelji prema istoj žrtvi. Stoga je, prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda, došlo do prividnog stjecaja tj. konsumpcije zbog ekskluzitivteta jednog kaznenog djela i inkluzije pratećeg kaznenog djela, gdje se kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11 pojavljuje kao glavno djelo koje u sebi uključuje kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 2. KZ/11, pa ovo kazneno djelo tjelesne ozljede ne egistira kao samostalno djelo jer je konzumirano u radnji izvršenja kaznenog djela nasilja u obitelji.

18. Nije u pravu optuženik kada smatra da je prvostupanjski sud ostvario povredu kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11 jer je propustio utvrditi da se kršenje propisa o zaštiti nasilja u obitelji očitovalo kroz visok stupanj nasilja, surovosti ili bešćutnosti počinitelja te posebno izraženom poniženju ili patnji žrtve, čime nije pravilno utvrdio da se radi o kaznenom djelu, a ne prekršaju. Protivno navedenom žalbenom prigovoru, prvostupanjski je sud iznio jasnu i valjanu argumentaciju u točki 55. obrazloženja pobijane presude iz kojih razloga smatra da je optuženik u svom postupanju ostvario sva obilježja kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179. a KZ/11 a ne prekšaja, u bitnome navodeći da intenzitet nasilja prema oštećenoj bivšoj supruzi i oblici tog nasilja koji se očituju kroz opetovano verbalno i fizičko nasilje, ukazuju da je riječ o teškom kršenju propisa o zaštiti nasilja u obitelji koji spadaju u kaznenu a ne prekršajnu sferu protupravnog ponašanja. Na ovome mjestu, u vezi žalbenih tvrdnji da je sud u pobijanoj presudi utvrdio da je optuženi počinio i kazneno djelo prema oštećenoj DM i na način da je vršio ekonomsko nasilje nad istom, ističe se da navedeni žalbeni prigovor nije osnovan. Naime, kada je sud u pobijanoj presudi obrazlagao da je optuženik oštećenici predbacivao i ekonomski status, nije obrazlagao razloge iz članka 4. stavak 1. alineja 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji koji definira ekonomsko nasilje, kako to pogrešno ukazuje optuženik u žalbi, već je obrazlagao psihičko nasilje koje je optuženik činio predbacujući oštećenici ekonomski status govoreći joj “… da će ići tamo odakle je došla i da će ići s čime je i došla”.

19. U pravu je optuženik da je pobijanom presudom proglašen krivim za kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a. KZ/11 počinjeno 25. svibnja 2014. iako u vrijeme počinjenja tog kaznenog djela isto nije bilo propisano zakonom kao kazneno djelo (Nullum crimen sine lege). U nedostatku žalbe državnog odvjetnika, koji se žalio samo na odluku o kazni, a koji je optužbom teretio optuženika da je navedenim radnjama u događaju od 25. svibnja 2014. počinio kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 2. KZ/11, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika na način da je isti proglašen krivim za kazneno djelo koje u vrijeme počinjenja nije bilo propisano kao kazneno djelo. Stoga je pobijanu presudu valjalo preinačiti u činjeničnom opisu na način da je izmijenjen početak inkriminiranog perioda koji započinje događajem od 29. srpnja 2019., te su ispuštene sve inkriminirane radnje u odnosu na događaj od 25. svibnja 2014. jer je optuženik kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11 počinio radnjama opisanim u događaju od 29. srpnja 2019. i 22. ožujka 2021.

20. Nije u pravu optuženik da je pobijanom presudom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na kaznena djela iz članka 177. stavak 2. KZ/11, članka 179.a KZ/11 i članka 139. stavak 3. KZ/11. Tako je pravilno pobijanom presudom utvrđeno u odnosu na kazneno djelo iz članka 177. stavak 2. KZ/11 da je, protivno žalbenim tvrdnjama, optuženik znao da se dijete žrtva nalazilo u stanu u vrijeme kada je on poduzimao inkriminrane radnje u događaju od 22. ožujka 2021. Nije u pravu optuženik da prvostupanjski sud na više mjesta pogrešno interpretira obranu optuženika, jer iz obrazloženja pobijane presude pod točkom 57. jasno proizlazi da optuženik osporava da bi počinio kazneno djelo na štetu svoje kćeri pa sud iznosi razloge zbog kojih smatra da je on dobro znao da je događaju prisutna i njegova kćer, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostpanjski sud. Da je dijete žrtva razvilo simptome traume iz kruga PTSP-a, simptome disocijacije i strategije izbjegavanja kao načina suočavanja sa strasnim situacijama, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju provedenog psihologijskog vještačenja djeteta žrtve u kojem su kod djeteta utvrđeni navedeni simptomi koji su uzrokovani događajem od 22. ožujka 2021. i moguće samim razvodom roditelja, pa je izloženost djeteta inkriminiranom ponašanju optuženika u događaju od 22. ožujka 2021. dovela do uznemirenosti i straha djeteta čime je ugrožen njezin pravilan psihofizički razvoj uz posljedični razvoj simptoma traume. Osim toga, optuženik u žalbi citira dio iskaza svjedokinje OM, bake djeteta žrtve, iz čijeg iskaza proizlazi da je kod nje u vrijeme događaja od 22. ožujka 2021. došla Š koja je plakala i bila uznemirena i govorila da je ona kriva, što dodatno ukazuje na ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je bila prisutna inkriminiranim radnjama optuženika.

21. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11, optuženik navodi da činjenični navodi izreke presude nisu dokazani, da se zaključak prvostupanjskog suda gotovo u potpunosti temelji na iskazu oštećene DM koja je u narušenim odnosima sa optuženikom. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je ostvarena navedena žalbena osnova s obzirom da je zaključak prvostupanjskog suda o dokaznanosti ovog kaznenog djela pravilno utemeljen osim na iskazu oštećene DM, na medicinskoj dokumentaciji oštećene o zadobivenim ozljedama, rezultatima sudskomedicinskog vještačenja iz kojeg proizlazi da je oštećena u događaju od 22. ožujka 2021. zadobila tjelesne ozljede u vidu manje oguljotine na lijevoj nadlaktici, te dijelom iskazu svjedokinje OM.

21.1. Nije u pravu optuženik kada u podnesku od 3. rujna 2025. tvrdi da je oštećena DM pred sudom dala dva oprečna iskaza o čemu prilaže zapisnik Općinskog suda u Zadru u predmetu broj: POb-102/2021-84 od 2. rujna 2025., te smatra da navedeno dovodi u sumnju njezin iskaz i motive prijavljivanja optuženika za predmetna kaznena djela. Naime, uvidom u priloženi zapisnik i tužbu radi utvrđenja zajedničke imovine proizlazi da je oštećenica u parničnom predmetu Općinskog suda u Zadru 2. rujna 2025. ispitana kao stranka u svojstvu tužiteljice, a iz sadržaja tog iskaza ne proizlazi da je njen iskaz oprečan iskazu koji je dala u ovom kaznenom predmetu, niti se njen iskaz odnosi na inkriminirane događaje za koje se optuženik tereti u ovom kaznenom postupku, pa nije u pravu optuženik da navedena okolnost dovodi u sumnju vjerodostojnost njenog iskaza kojeg je iznosila u kaznenom postupku.

22. U odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11, iako optuženik pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ne iznosi konkretne razloge, osim da se zaključak suda o krivnji za izgovorene ozbiljne prijetnje smrću temelje samo na iskazu oštećenice. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je optuženik počinio navedeno kazneno djelo upravo motiviran neprimjerenim ponašanjem tadašnjeg partnera oštećenice prema njegovoj kćerki, što optuženik niti ne osporava, pri čemu je iskaz oštećene DM o izrečenim prijetnjama optuženika u opisanim okolnostima, jasan, logičan i detaljan zbog čega ga je prvostpanjski sud s pravom prihvatio kao vjerodostojan, te ga je ispravno doveo u vezu s rezultatima psihijatrijskog vještačenja optuženika u kojem je utvrđeno da je optuženik razvio poremećaj osobnosti uz crte impulzivnosti, što podupire iskaz oštećene da je optuženikovo ponašanje tempore criminis karakteriziralo iznenadni izljev ljutnje i burne reakcije.

23. Na temelju svega izloženog, ovaj drugostupanjski sud je djelomičnim prihvaćenjem žalbe optuženika, te u povodu njegove žalbe a po službenoj dužnosti pobijanju presudu preinačio u činjeničnom opisu i pravnoj oznaci djela na način da je optuženik radnjama opisanim u izreci pobijane presude počinio kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11, kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11 i kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11.

24. Pobijajući odluku o kazni državni odvjetnik smatra da se izrečenom djelomičnom uvjetnom osudom neće ostvariti svrha kažnjavanja, imajući u vidu dugotrajnost optuženikova postupanja, kao i da je činio razne oblike obiteljskog nasilja, pa imajući u vidu društvenu opasnost i učestalost ovih kaznenih djela na štetu žena smatra da je dan preveliki značaj olakotnim okolnostima, te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora.

25. Optuženik u žalbi zbog odluke o kazni smatra da je prvostupanjski sud pogrešno kao otegotno istom cijenio da je dijete žrtva bilo izloženo protupravnom postupanju optuženika kroz sedam godina, te je pogrešno kao otegotno cijenjena nekritičnost optuženika prema svom protupravnom ponašanju. Ukazuje da je prvostupanjski sud propustio kao olakotno istom cijeniti da on na svaki način skrbi o djetetu. Smatra da je pogrešno i neprimjereno previsoko odmjerena jedinstvena kazna zatvora optuženiku.

26. Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je sud dao preveliki značaj olakotnim okolnostima ne dajući dovoljan značaj okolnosti da je optuženik činio razne oblike obiteljskog nasilja, jer je prvostupanjski sud pravilno vrednovao navedene okolnosti. Isto tako nije u pravu državni odvjetnik da je prvostupanjski sud podcijenio društvenu opasnost i učestalost ovih kaznenih djela na štetu žena, jer je prvostupanjski sud navedeno imao u vidu istodobno vodeći računa o tome da izrečena kazna bude odraz procesa individualizacije kazne koja je primjerena počinitelju i kaznenim djelima koje je počinio, pa nema mjesta strožem kažnjavanju optuženika.

27. U pravu je optuženi da je prvostupanjski sud pogrešno kao otegotne okolnosti cijenio da je dijete žrtva bilo izloženo protupravnom postupanju optuženika kroz sedam godina, s obzirom da je isti proglašen krivim za kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11 samo u odnosu na događaj od 22. ožujka 2021., te njegovu nekritičnost prema protupravnom ponašanju, koja okolnost nije otegotna s obzirom da se optuženik ima pravo braniti na način koji on to želi pa i poricati krivnju, a ta mu se okolnost ne može cijeniti otegotno. Ostale olakotne i otegotne okolnosti na strani optuženika su po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene i ocjenjene u postupku individualizacije kazne propisanom člankom 47. KZ/11, pa je djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, a povodom njegove žalbe i po službenoj dužnosti, valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i u odnosu na odluku o kazni te optuženiku za kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11, uvažavajući pri tome da je preinačenjem pobijane presude osuđen za manju kriminalnu količinu u odnosu na događaj od 25. svibnja 2014., utvrditi kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, za kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11 utvrditi kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, koje su niže od pojedinačnih kazni utvrđenih po prvostupanjskom sudu i predstavljaju zakonski minimum, dok je prihvaćena po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora izrečena optuženom za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11 u trajanju 8 (osam) mjeseci, te je optuženik na temelju članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godinu i 10 (deset) mjeseci) a na temelju članka 57. KZ/11 izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da se ima izvršiti dio kazne zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci, a dio kazne u trajanju 1 (jedne) godine se neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja u trajanju 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog djela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog djela kazne zatvora.

28. Ovaj drugostupanjski sud smatra da su pojedinačne kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora i potom izrečena djelomična uvjetna osuda u svemu primjerene kako stupnju krivnje optuženika, tako i svrsi kažnjavanja propisanoj člankom 41. KZ/11. Obzirom na okolnost da optuženik nije osuđivana osoba, te njegov pozitivan odnos sa djetetom žrtvom i njenu privrženost prema optuženiku postoji visok stupanj vjerojatnosti da bez izvršenja cijele kazne optuženik ubuduće neće činiti kaznena djela, radi čega je izrečena djelomična uvjetna osuda, no s obzirom na brojnost kaznenih djela prema oštećenoj bivšoj supruzi i intenzitet nasilja koje je iskazao prema njoj, dio kazne zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci optuženik ima izvršiti, dok je dio kazne zatvora u trajanju 1 (jedne) godine uvjetovan duljim rokom kušnje u trajanju 4 (četiri) godine u kojem optuženik ne smije počiniti novo kazneno djelo, pod prijetnjom opoziva. Ostale okolnosti istaknute u žalbi optuženika i na javnoj sjednici vijeća, s obzirom na naprijed navedeno, nisu od utjecaja na odluku o kazni pa nisu prihvaćene kao okolnosti zbog kojih bi optuženiku trebala biti izrečena, po vrsti i mjeri, blaža kazna.

29. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, osim onih na koje je ukazano ovom odlukom.

30. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 486. stavak 1. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 13. siječnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Jasna Smiljanić