REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5127/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Ranki Ivanović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ĆU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Vesni Škare Ožbolt, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-65/2024-3 od 16. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P- 1170/2021-36 od 24. listopada 2023., u sjednici održanoj 13. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-65/2024-3 od 16. srpnja 2025., se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava, a odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova sastava odgovora na prijedlog tuženika, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-65/2024-3 od 16. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1170/2021-36 od 24. listopada 2023., uz tvrdnju da je pobijana odluka nezakonita i da je riječ je o pravnim pitanjima u kojima odluka drugostupanjskog suda odstupa od ustaljene prakse drugostupanjskih sudova i prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

2. 1. U prijedlogu je naznačio slijedeća pravna pitanja:

"1. Može li se zahtjev za povrat iznosa koji je opunomoćenik podigao temeljem valjano dane (neopozvane) bankarske punomoći bez posebnog ograničenja pravno kvalificirati isključivo kao stjecanje bez osnove (čl. 1111. ZOO), ili je u takvim slučajevima primarno riječ o unutarnjem obveznopravnom odnosu punomoći/naloga (obveza polaganja računa i predaje primljenog), pri čemu se kondikcija ima supsidijarno primjenjivati tek ako nema valjanog obveznopravnog temelja?

2. Kad opći uvjeti banke izjednačuju opunomoćenika s vlasnikom u pogledu raspolaganja računom i punomoć nije bila opozvana, predstavlja li podizanje gotovine bez izričitog naloga opunomoćiteljice i korištenje u svrhu podmirenja trećoj osobi (npr. obiteljskog zajma) per se prekoračenje punomoći, ili se takvo raspolaganje može smatrati dopuštenim u granicama redovne punomoći, pa stoga isključuje kondikciju?"

3. Može li neovjerena privatna isprava o zajmu s potvrdom o povratu i rodbinskim iskazima bez vjerodostojnog datuma i bez bankovnog traga predstavljati dovoljan pravni posao (pravnu osnovu) koji isključuje kondikciju, osobito kada isplata prema trećoj osobi ide s tuđeg računa temeljem punomoći odnosno koji je minimalni dokazni standard da bi sud takvu ispravu prihvatio kao pravnu osnovu? 5. Ako bi se sporna sredstva kvalificirala kao bračna stečevina (suvlasništvo), može li jedan supružnik kondikcijom tražiti cjelokupni iznos koji je drugi podigao s računa, ili je zahtjev ograničen na njegov suvlasnički dio, dok se ostatak rješava kroz diobu bračne stečevine?“ Navedeno smatramo važnim zbog razgraničenja kondikcije i mehanizama bračne stečevine; sprječava „preko kondikcije do diobe?“

2. Smatra da su navedena pitanja važna za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer odluka o tim pravnim pitanjima u pobijanoj presudi odstupa od postojeće prakse istog drugostupanjskog suda, te se vezano za naznačena pitanja pozvao se na odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-251/10.

3. Uz navedena pitanja je, sukladno čl. 385.a st. 2. ZPP-a, predložio je da mu se dopusti podnijeti reviziju iz razloga što joj je povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), kao i čl. 6. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; (Narodne novine – međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17), i u njemu sadržano pravo na obrazloženu sudsku odluku, u kom pravcu se pozvao na odluku Ustavnog suda RH broj U-III-4230/2022.

4. U odgovoru na prijedlog tužiteljica osporava osnovanost i dopuštenost prijedloga, predlaže isti odbaciti, odnosno odbiti i traži troškove sastava odgovora na prijedlog.

5. Prijedlog je dijelom nedopušten, a dijelom neosnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 9.277,32 EUR (tada 69.900,00 kn), koji novac je tuženik podigao s njezinog bankovnog računa i zadržao ga za sebe bez valjane pravne osnove.

7. 1. U provedenom postupku nižestupanjski sudovi su na temelju provedenih dokaza utvrdili da su stranke nakon svadbe održane 26. travnja 2019. i podmirenja svih troškova svadbe, uplatile 9. svibnja 2019., kod RBA d.d. određena novčana sredstva, i to tuženik na svoj postojeći račun iznos od 22.000,00 EUR, a tužiteljica na račun kojeg je tom prilikom otvorila iznos od 70.000,00 kn, da je tuženik 30. prosinca 2019. u svojstvu opunomoćenika s računa tužiteljice podigao njezina vlastita sredstva u iznosu od 69.900,00 kn, koja joj nije vratio, te da je tuženik postupio izvan granica dobivene punomoći (kojom je ovlašten za raspolaganje sredstvima po računu tužiteljice, ali u njezino ime i za njezin račun),

7. 2. Nižestupanjski sudovi nisu prihvatili tvrdnju tuženika vezano za Ugovor o pozajmici, sklopljen između tuženika i njegove bake, kao i iskaze tuženika, bake ZU i majke tuženika, uz obrazloženje da su isti pristrani kao članovi obitelji i neizravno zainteresirani za uspjeh tuženika u sporu. Nisu prihvatili ni tvrdnju tuženika da je tužiteljica njemu dala punomoć iz razloga jer se radilo o zajedničkom novcu (bračnoj stečevini). Stoga su, utvrđujući da je zadržavanjem navedenog novčanog iznosa tužitelj povećao svoju imovinu bez osnova u nekom pravnom poslu ili zakonu, pa su ga primjenom odredaba čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO-a), obvezali isplatiti tužiteljici iznos od 9.277,32 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2019. do isplate.

8. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno naznačeno više pravnih pitanja, međutim za ta pitanja nisu izneseni odgovarajući razlozi važnosti u smislu odredbe čl. 385.a st.1. ZPP-a, niti se radi o važnim pitanjima od kojih zavisi odluka u ovom sporu.

9. Naznačena pitanja se odnose na razgraničenje kondikcije i obveznopravnog odnosa punomoći/naloga – povrata iznosa koji je opunomoćenik podigao temeljem valjano dane (neopozvane) bankarske punomoći bez posebnog ograničenja pravno kvalificirati kao stjecanje bez osnove (čl. 1111. ZOO), ili je u takvim slučajevima primarno riječ o unutarnjem obveznopravnom odnosu punomoći/naloga (obveza polaganja računa i predaje primljenog, pozivajući se na pravni učinak bankarske punomoći u unutarnjem odnosu opunomoćitelj–opunomoćenik, kao i na standard dokazne snage „privatnih“ ugovora o zajmu kao pravne osnove koja isključuje kondikciju: može li neovjerena privatna isprava o zajmu s potvrdom o povratu i rodbinskim iskazima bez vjerodostojnog datuma i bez bankovnog traga predstavljati dovoljan pravni posao (pravnu osnovu) koji isključuje kondikciju osobito kada isplata prema trećoj osobi ide s tuđeg računa temeljem punomoći odnosno koji je minimalni dokazni standard da bi takvu ispravu prihvatio kao pravnu osnovu.

10. 1. Tuženik, naznačujući navedena pravna pitanja navodi da je u presudi Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-251/2010., glede punomoći za raspolaganje zauzet drugačiji pravni stav, međutim, prema ocjeni ovoga suda, navedena presuda Županijskog suda u Varaždinu nema nikakve veze s predmetom ovoga spora. U citiranoj presudi Županijskog suda u Varaždinu je navedeno:

„Kad se na taj način sagleda pristupnica koju nije sporno da je tužena potpisala temeljem punomoći, odnosno ovlaštenja, koju joj je dao vlasnik tog tekućeg računa, a tužiteljica prihvatila ovu punomoć tada se odredbe Ugovora o tekućem računu br. … od 02. lipnja 2004.g. svakako odnose na tuženu. U predmetnom Ugovoru o tekućem računu i to u odredbama ostalih uvjeta o otvaranju tekućih računa kod tužitelja, a koji ostali uvjeti su sastavni dio samog ugovora između ostalog u toč.5. navedeno je da ukoliko se bilo vlasnik bilo opunomoćenik ne pridržava bilo koje odredbe tog Ugovora i općih uvjeta poslovanja za tekuće u žiro račune banka će između ostalog naplatit potraživanja iz sredstava koja pristignu na račun kao i iz ostalih računa koje bilo vlasnik bilo opunomoćenik ili jamac imaju u banci te pokrenuti sudski postupak za naplatu potraživanja. Kad uz ovu odredbu se sagleda i odredba toč.1. ostalih uvjeta poslovanja za tekuće račune, a iz koje proizlazi da i vlasnik i opunomoćenik odgovaraju solidarno za sve obveze opunomoćenika, a što znači da tužitelj može za te obveze zatražiti namirenje bilo od vlasnika bilo od opunomoćenika ili od njih obojice, jer se radi o solidarnim dužnicima, tada je potpuno jasno da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a zbog ove pogrešne primjene materijalnog prava zaista je došlo i do nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kako to tvrdi tužitelj.“

10. 2. Prema navedenom u citiranoj presudi, navedenoj kao razlog važnosti nije odgovoreno ni na jedno naznačeno pravno pitanje tuženika niti se radi o istoj činjeničnoj ni pravnoj situaciji jer se u tom predmetu radi o solidarnoj odgovornosti vlasnika tekućeg računa i opunomoćenika prema banci kod koje je otvoren tekući račun. Kako navedena presuda nema veze s konstatacijama tuženika, to tuženik u prijedlogu nije izložio odgovarajuće razloge važnosti u smislu odredaba ZPP-a zbog kojih smatra da bi naznačena pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

11. S obzirom da pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna, i kako su u prijedlogu za dopuštenje revizije izloženi razlozi u kojima predlagatelj iznosi samo svoje prosudbe o potrebi za odgovorima na određena pravna pitanja, a zapravo tako samo izražava neslaganje s ocjenom provedenih dokaza i pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, valja zaključiti da to nisu razlozi čl. 385.a ZPP-a koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.

12. Prijedlog je, kako je naprijed navedeno, podnesen i iz razloga navedenih u čl. 385.a st. 2. ZPP-a, pozivajući se na povredu temeljnog ljudskog prava, konkretno prava na pravično suđenje.

13. Tuženik u prijedlogu tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje jer „drugostupanjski sud uopće ne obrazlaže daljnje žalbene razloge glede opsega punomoći koju je tužiteljica izdala tuženiku“. „Tuženik je u žalbi posebno naglasio da punomoć kojom ga je tužiteljica ovlastila na raspolaganje sredstvima s računa nije sadržavala nikakav uvjet ili daljnju obvezu tuženika. Dapače, tužiteljica nije dokazala da bi ta punomoć bila ograničena uvjetima ili posebnim nalogom tužiteljice. Imajući u vidu da je punomoć svojevrsni ugovor o nalogu, nedvojbeno je da, kad bi postojalo kakvo ograničenje za nalogoprimca- tuženika, to moralo biti posebno naznačeno u punomoći. S obzirom da drugostupanjski sud samo paušalno i površno navodi da „žalbeni razlozi nisu od značaja“, tuženik ističe da mu je takvom presudom povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje, i to pravo na obrazloženu sudsku odluku.“

14. Tužiteljica replicira, u odgovoru na prijedlog, navodeći da je“ više nego očito da je drugostupanjska odluka pravilno donesena, a to što tuženik navodi u svom prijedlogu za dopuštenje revizije predstavlja očitu zlouporabu prava, što je nedopušteno. Stav je Ustavnog suda da nije prihvatljivo da se revizijom stranke koriste pokušavajući pred najvišim sudom u zemlji dokazati da su nadležni sudovi u pojedinom slučaju pogrešno protumačili ili primijenili pravo ili povrijedili pravila postupka, ili učinili druge povrede zakona protiv kojih postoji i ta koje su namijenjena druga pravna sredstva ili jednostavno još jednom iskazati svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka, sve pod plaštom brige za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Ponašanje stranaka u postupku mora biti odgovorno, uz strogo poštivanje svrhe i smisla zakonom priznatih pravnih sredstava zaštite. Ovdje se u konkretnom predmetu, radi upravo o povredi ustavnih prava tužiteljice.“

15. 1. Revizijski sud ocjenjuje da predlagatelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Naime, razlozi koje predlagatelj veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

15 2. Prema načelnom shvaćanju ovoga suda u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti (što je bila funkcija redovne revizije).

15. 3. Osim toga, odredba čl. 6. st 1. EKLJP i čl. 29. st 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno izjasniti se o navodima tužiteljice, iznositi činjenice i predlagati dokaze koji su odlučni za dokazivanje pravno relevantnih (ne i ostalih), tvrdnji na kojima se temelji tužbeni zahtjev, te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz sadržaja pobijane presude proizlazi da da je odgovoreno na sve odlučne navode tuženika, dajući time za svoju ocjenu dostatne razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom je smislu pobijana presuda dostatno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom niti očito nerazumnom, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da nije imao pravično suđenje.

16. Na temelju iznesenog tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i na obrazloženu odluku, slijedom toga, ocjena je ovog suda nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda ni u smislu čl. 385.a st. 1. i st. 2. ZPP-a i za dopuštenje revizije, te je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 4 ZPP- a, riješeno kao u izreci.

17. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na prijedlog, jer je ta radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 13. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić