Poslovni broj: Us II-276/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Kristine Senjak Krunić, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Senke Orlić- Zaninović članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja G&V Line Iadera d.o.o., Zadar, OIB: 16518780172, kojeg zastupa odvjetnica Irena Krpan iz odvjetničkog društva Palić i partneri j.t.d., Zagreb, protiv tuženika Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave, Zagreb, Ulica grada Vukovara 23/5, OIB: 95857869241, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Agencije za obalni linijski pomorski promet, OIB: 27735395987, Split, Antofagaste 6, radi javne nabave, na sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-034-02/25-01/322 URBROJ: 354-2/20-25-10 od 2. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika odbija se kao neosnovana žalba tužitelja (točka 1. izreke), te se odbija tužiteljev zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka (točka 2. izreke).

1.1. Rješenje tuženika doneseno je povodom žalbe tužitelja izjavljene na Odluku o poništenju postupka javne nabave obavljanja javne usluge javnog obalnog linijskog pomorskog prijevoza na državnoj brodskoj liniji 614 Orebić – Korčula i obratno, broj 3566-3-6/2025, od 3. lipnja 2025. (dalje - odluka o poništenju), naručitelja Agencije za obalni linijski pomorski promet (dalje - naručitelj).

2. Tužitelj tužbom osporava rješenje tuženika radi pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Ističe da dodatna pojašnjenja ne mogu staviti van snage prethodno objavljenu dokumentaciju o nabavi (dalje – DON), već ju samo mogu pojasniti. Pozivajući se na Zakon o državnim potporama zaključuje da sva tumačenja i dodatna pojašnjenja naručitelja moraju biti u skladu s Programom državne potpore za usluge od općeg gospodarskog interesa u obliku naknade za obavljanje javne usluge javnog linijskog pomorskog prijevoza na državnoj brodskoj liniji 614 Orebić – Korčula i obratno za razdoblje od 3 godine (1.10.2024. -30.9.2027.) uz mogućnost produljenja na dodatnih 7 godina (1.10.2027. -30.09.2034.) (dalje - Program državne potpore) i ne mogu propisivati nova pravila. Ukazuje da je u Programu državne potpore, koji je obvezni dio DON-a, jasno obrazložen način obračunavanja razumne stope u slučaju uvođenja novog broda za razdoblje produljenja ugovora. Nije imao razloga sumnjati da odredbe iz Programa državne potpore ne bi bile mjerodavne u konkretnom slučaju radi čega je u skladu s njima i postupio. Skreće pozornost da naručitelj osporava izračun i tablicu za razdoblje produljenja ugovora na koje se odnosi stručno mišljenje Ekonomskog fakulteta, a ono je potvrdilo ispravnost dostavljenog obračuna. Ističe da je naručitelj u nultoj godini, odnosno dok još brod nije pušten u uporabu, njegovo ulaganje (vrijednost broda) umanjio za amortizaciju i kamate, iako nigdje u DON-u niti u predmetnom elaboratu nije određeno da bi se kao inicijalni kapital broda umanjio za amortizaciju u godinama kad brod ne postoji. Naglašava da je za prve dvije godine ugovorenog razdoblja aplicirao sa starim brodom "Zvijezda Kvarnera", a nakon toga bi uveo novi brod, što nije vidljivo iz izračuna naručitelja. Smatra da o visini inicijalnog ulaganja ovisi interna stopa profitabilnosti (dalje - IRR), o visini koje ovisi rješavanje predmetne upravne stvari, jer ako se prihvati njegov obračun u tom slučaju njegova ponuda udovoljava svim uvjetima iz DON-a. Poziva se na dostavljeno stručno mišljenje Ekonomskog fakulteta prema kojem se uzimajući u obzir sadržaj Programa državne potpore iz njegove dostavljene dokumentacije nesporno može utvrditi da je inicijalno ulaganje u razdoblju produljenja ugovora upravo vrijednost od 2.800,00 €, a koliko iznosi cijena broda u novogradnji. Naglašava da DON određuje da se IRR izračunava prema vrijednosti ulaganja koja se aproksimira vrijednošću broda na liniji radi čega nema osnove za umanjenje te vrijednosti prije stavljanja broda u uporabu. Pojašnjava da ako se vrijednost ulaganja za brod koji je izgrađen uzima osigurana vrijednost broda, tada se kao početna vrijednost broda u izgradnji mora uzeti ulaganje u njegovu izgradnju, što je naznačeni iznos od 2.800,00 €, kako je to navedeno u Programu državne potpore. Budući da odluka naručitelja nije u skladu s DON-om, počinjena je povreda članka 290. Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine“, broj: broj: 120/16. i 144/22. dalje - ZJN), kao i načelo transparentnosti iz članka 4. ZJN-a. Također upućuje na povredu članka 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21. dalje - ZUP) obzirom da tuženik nije utvrdio iznesene nelogičnosti u odnosu na obračun IRR. Predlaže da se poništi osporeno rješenje, i odluka o poništenju, te da se obveže naručitelja za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu do 41.257,63 € u roku od 15 dana od primitka presude zajedno s zakonskom kamatom.

3. Tuženik se, u odgovoru na tužbu, protivi tužbenom zahtjevu iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja, pri čemu dodatno pojašnjava i osvrće se posebno na sve istaknute tužbene navode.

3.1. U osvrtu na tužbene navode kojima tužitelj osporava da je u njegovoj ponudi IRR veći od onog propisanog DON-om, u bitnom, ističe da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je naručitelj u svemu pravilno i zakonito postupio, odnosno da je ponudu tužitelja pregledao sukladno odredbama važećeg DON-a. Iznosi da je u žalbenom postupku uvidom u DON, pojašnjenje DON-a i ponudu tužitelja, utvrđeno da tužitelj nije pravilno izračunao IRR, odnosno da on ne iznosi 3,75% kako je to tužitelj prikazao, već da je pravilno utvrđenje naručitelja da on iznosi 4,54% pa je naručitelj pravilno i zakonito postupio kada je ponudu tužitelja odbio kao nepravilnu. Prema mišljenju tuženika, odlučno je što je temeljem upita zainteresiranog gospodarskog subjekta, naručitelj na pitanje da li u novom periodu (produženje koncesije), mora vrijednosti ulaganja biti jednaka ostatku vrijednosti iz prethodnog koncesijskog perioda, odgovorio, da u situaciji uvođenja novog broda u liniju (a što je upravo slučaj u ponudi tužitelja) na početku ugovornog razdoblja, vrijednost ulaganja na početku razdoblja produžetka ugovora mora biti jednaka ostatku vrijednosti ulaganja na kraju prvog ugovornog razdoblja. Ostatak vrijednosti broda iz Tablice izračuna tužitelja za 3 godine, odnosno prvo ugovorno razdoblje iznosi 2.380.000,00 € te je stoga u Tablici izračuna za produžetak ugovora (2028. do 2034.) u nultoj godini valjalo upisati upravo tu vrijednost, a što tužitelj nije učinio. Naručitelj je u postupku pregleda i ocjene ponuda izvršio provjeru izračuna razumne dobiti upravo sukladno DON-u, odnosno zadnjem i važećem objašnjenju DON-a, te je korištenjem podatka o ostatku vrijednosti broda u iznosu od 2.380.000,00 € utvrdio da IRR u produljenom razdoblju za dodatnih 7 godina iznosi 4,54%. Neosnovanim smatra pozivanje tužitelja na stručno mišljenje vezano za obračun IRR-a za dodatnih 7 godina izrađeno od izv.prof.dr.sc. ID s Katedre za trgovinu i međunarodno poslovanje Ekonomskog fakulteta u Zagrebu obzirom da prilikom izrade tog mišljenja nije uzet u obzir ključan dio DON-a, kojim se regulira sporno pitanje izračuna IRR-a za naredno razdoblje produljenja, odnosno nije uzeto u obzir pojašnjenje DON-a u kojem je propisano da vrijednost ulaganja na početku razdoblja produžetka ugovora mora biti jednaka ostatku vrijednosti ulaganja na kraju prvog ugovornog razdoblja te stoga predmetno stručno mišljenje, po ocjeni tuženika, nije relevantno, primjenjivo niti mjerodavno u konkretnom slučaju. Naglašava da je pojašnjenje DON-a sastavni dio DON-a i objavljuje se na jednak način i na istom mjestu kao i osnovna dokumentacija te je tužitelju bilo javno dostupno, kao i ostalim zainteresiranim ponuditeljima istovremeno i pod jednakim uvjetima. Dakle, ponuditelji su pri izradi svojih ponuda dužni proučiti cjelokupan DON uključujući sve njegove izmjene i objašnjenja te je ponuditelj dužan s odgovarajućom pažnjom uvažiti sve informacije koje bi mogle imati utjecaja na izradu ponude. U konkretnom slučaju svi ponuditelji su bili u jednakoj poziciji te su trebali ponude sastaviti u skladu s odredbama DON-a, odnosno pripadajućih odgovora naručitelja. Navedeno je potvrđeno i kroz praksu Suda, primjerice presudu poslovni broj: Us II-161/23 od 26. listopada 2023. i poslovni broj: Us II-584/19 od 9. siječnja 2020. Ako je tužitelj smatrao da je DON uslijed navedenog odgovora nejasan, nezakonit ili protivan odredbama ZJN-a, trebao je izjaviti žalbu u fazi žalbe na DON u zakonom propisanim rokovima, a što je propustio učiniti pa tim propustom automatski gubi pravo pobijati odredbe DON-a u kasnijoj fazi postupka (članak 406. stavak 2. ZJN 2016). Navedeno potvrđuje i praksa Suda kroz brojne presude, primjerice presude: poslovni broj: Us II-1/21 od 4. veljače 2021., poslovni broj: Us II-62/21 od 17. ožujka 2021., poslovni broj: Us II-130/22 od 21. srpnja 2022. i dr. Ističe da je u cijelosti ocijenio žalbeni navod tužitelja glede spornog izračuna te je utvrdio da je naručitelj pravilno postupio kada je prilikom pregleda i ocjene ponude tužitelja, odnosno prilikom izračuna IRR-a na početku razdoblja produžetka ugovora uvrstio iskazan ostatak vrijednosti ulaganja na kraju prvog ugovornog razdoblja, te je stoga pravilno odbio ponudu tužitelja s obzirom da je utvrđeno da IRR za produljeno razdoblje prelazi maksimalno dopuštenu stopu propisanu DON-om. Tužitelj ničime ne dokazuje da je naručiteljev izračun neispravan, a njegove tvrdnje o nelogičnostima izračuna nemaju nikakvog utemeljenja u DON-u, a temeljem koje naručitelj provodi pregled i ocjenu ponuda. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva, sam riješiti stvar u skladu s člankom 434. stavkom 4. ZJN-a.

4. Zainteresirana osoba prihvaća sva pravna shvaćanja tuženika iznesena u osporenom rješenju u kojem su pravilno utvrđene činjenice na koje je ispravno primijenjeno relevantno materijalno pravo. Ne osporava da je inicijalno ulaganje tužitelja u nultoj godini (na početku prvog ugovornog razdoblja) 2.800.000,00 €, ali ono se može koristiti isključivo kao inicijalno ulaganje za izračun naknade za obavljanje javne usluge s razumnom dobiti za osnovne tri godine, što je tužitelj u ponudi prikazao, a naručitelj prihvatio. Ne osporava utvrđenje tuženika da je pravilno, sukladno navedenom pojašnjenju, pri pregledu i ocjeni ponuda, izvršio provjeru tužiteljeva izračuna razumne dobiti za produljeno razdoblje, na način da je kao vrijednost broda (FCF) uzeo ostatak vrijednosti broda na kraju osnovnog razdoblja (2.380.000,00 €) dakle sukladno pojašnjenju kojeg je dao 11.12.2024., a ne početnu vrijednost broda (2.800.000,00 €). Stoga je nesporno da ulaganje na početku razdoblja produljenja ne može biti jednako ulaganju na početku osnovnog ugovora. Zaključuje da se tužitelj u svojoj ponudi nije pridržavao izričitog pojašnjenja, što je on već kroz žalbeni postupak dokazao, a tuženik ispravno potvrdio.

5. Sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), odgovori na tužbu tuženika i naručitelja dostavljeni su tužitelju, koji se na iste nije posebno očitovao.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Odlučujući o zakonitosti osporenog rješenja u granicama tužbenog zahtjeva, ovaj Sud nalazi da je tuženik pravilno postupio kada je odbio žalbu tužitelja te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

8. Naime, razmatrajući sadržaj tužiteljeve tužbe i tužbenog zahtjeva, te odgovore na tužbu tuženika i naručitelja, kao i dokaze priložene svezu spisa, ovaj Sud nalazi da se osporeno rješenje ne može ocijeniti nezakonitim iz razloga na koje tužitelj upire u tužbi. To stoga jer je tuženik svoju odluku utemeljio na činjenicama koje su u postupku pravilno i u potpunosti utvrđene, nakon čega je, pravilnom primjenom mjerodavnih odredaba ZJN-a, a imajući u vidu sporne odredbe DON-a, osnovano zaključio da time što je utvrdio da je IRR tužitelja veći od propisnog DON-om, naručitelj nije povrijedio odredbe članka 290. ZJN-a, a niti je povrijedio načelo transparentnosti propisano odredbom članka 4. stavka 1. ZJN-a.

9. Pritom je, argumentirano obrazlažući stajališta istaknuta u osporenom rješenju, tuženik dao dostatnu i jasnu analizu razloga kojima se rukovodio zaključujući da žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani, a koje razloge, zbog nepotrebnog ponavljanja, u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na pravilnoj ocjeni dokaza provedenih u postupku te na pravilnom tumačenju relevantnih odredaba primijenjenog materijalnog prava.

10. Kod toga, Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti, na što je već uputio i tuženik u odgovoru na tužbu, da se obveza obrazlaganja odluka ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o njezinoj prirodi te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s time da u obrazloženju moraju biti navedeni pravno odlučni razlozi na kojima je ona utemeljena. Tom uvjetu je ovdje udovoljeno, jer je u osporenom rješenju tuženik, upravo imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i prirodu ove stvari, naveo pravno odlučne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući pravilnim utvrđenje naručitelja da IRR u ponudi tužitelja za razdoblje od (dodatnih) 7 godina iznosi 4,54% godišnje, dok je DON-om propisana maksimalna stopa u visini od 3,75% godišnje. Budući da je IRR za traženu godišnju naknadu za obavljanje javne usluge s razumnom dobiti viša od one određene DON-om, osnovano je ponuda tužitelja ocijenjena nepravilnom, a iz kojih razloga posljedično proizlazi neosnovanost žalbenih prigovora na kojima tužitelj inzistira i u tužbi, slijedom čega ovaj Sud ne nalazi povredu zakona na štetu tužitelja po toj osnovi.

11. Naime, i po ocjeni ovoga Suda, tuženik je ispravno utvrdio, i valjanim razlozima obrazložio izračun razumne dobiti za produljeno razdoblje, vodeći se da je naručitelj prije isteka roka za dostavu ponuda, dana 11.12.2024., dao izričito pojašnjenje da u situaciji uvođenja novog broda u liniju na početku ugovornog razdoblja (produljenje koncesije), vrijednost ulaganja na početku razdoblja produžetka ugovora mora biti jednaka ostatku vrijednosti ulaganja na kraju prvog ugovornog razdoblja. Ovo iz razloga što suprotno prigovorima tužitelja predmetno pojašnjenje predstavlja sastavni dio DON-a i obvezujuće je za sve ponuditelje.

11.1. Slijedom navedenoga, i po ocjeni ovog Suda, naručitelj je pravilno pri pregledu i ocjeni ponuda, izvršio provjeru tužiteljeva izračuna razumne dobiti za produljeno razdoblje, na način da je kao vrijednost broda uzeo ostatak vrijednosti broda na kraju osnovnog razdoblja (2.380.000,00 €) dakle sukladno pojašnjenju od 11.12.2024., a ne početnu vrijednost broda (2.800.000,00 €), kako je to učinio tužitelj. Na temelju tako korigiranog izračuna, utvrđeno je da IRR iznosi 4,54% godišnje, što prelazi maksimalno dopuštenu stopu od 3,75% godišnje propisanu DON-om, što tužiteljevu ponudu čini nepravilnom.

12. Nije od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja ni pozivanje tužitelja na dostavljeno mišljenje Ekonomskog fakulteta u Zagrebu obzirom da njime nije uzeto u obzir navedeno pojašnjenje DON-a kojim je regulirano sporno pitanje izračuna IRR-a za naredno razdoblje produljenja, na koji okolnost se valjanim razlogom očitovao tuženik.

13. Slijedom izloženog, proizlazi da je osporeno rješenje doneseno u granicama zakonom propisanog ovlaštenja tuženika koji je, sukladno članku 425. stavku 3. ZJN- a, odgovorio na sve pravno odlučne žalbene prigovore pa, s obzirom da tužitelj i u tužbi ponavlja prigovore istaknute u žalbi, to ovaj Sud nije našao osnove rješenje tuženika, uz obrazloženje kakvo je njime dano, ocijeniti nezakonitim. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost tuženikovog rješenja pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je rješenje utemeljeno, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove stvari.

14. Iz navedenih razloga, ovaj Sud nije ocijenio potrebnim održati raspravu u predmetnom upravnom sporu. Naime, Sud je tijekom ovog spora tužitelju dostavio odgovore na tužbu koje su dali tuženik i naručitelj, čime mu je omogućio očitovanje na navode iz istih, nakon čega je, s obzirom da u ovoj stvari pravno odlučne činjenice nisu sporne te da tužitelj u biti osporava samo primjenu prava, jer svojim tužbenim navodima u stvari traži drukčiju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja, dajući pritom svoje tumačenje primijenjenog materijalnog prava, predmetni spor riješio bez rasprave, odgovarajućom primjenom ovlaštenja iz članka 98. točka 4. ZUS-a, imajući pritom u vidu specifičnost postupka javne nabave, osobito propisane rokove za donošenje odluke u tim predmetima.

15. Sud nije našao osnovanim niti zahtjev tužitelja za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer tužitelj nije uspio sa tužbom pa mu, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev odbijen.

16. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Kristina Senjak Krunić