REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1261/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Darko Gojak, odvjetnik u Karlovcu, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB:81793146560, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-660/2024-2 od 16. prosinca 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-272/2023-7 od 14. svibnja 2024., u sjednici održanoj 13. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-660/2024-2 od 16. prosinca 2024., te se predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 550,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 477,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. II.).
2. Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan (toč. I.). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura (toč. II.), te je odbijen zahtjev tužitelja radi naknade troškova sastava odgovora na žalbu (toč. III.).
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-2994/2025-2 od 15. srpnja 2025. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećeg pitanja:
„Postoji li pravo vlasnika nekretnine da temeljem potvrde o pravu puta traži isplatu naknade za razdoblje koje prethodi izdavanju te potvrde?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju navodeći pravno pitanje zbog kojeg je ovaj sud dopustio izjavljivanje revizije i to pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud preinači pobijanu nižestupanjsku presudu, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj vlasnik nekretnina i to kčbr. [katastarska čestica] ... od 16517 m2, kčbr. [katastarska čestica] ... od 1488 m2 i kčbr. [katastarska čestica] ... od 1183 m2, upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],
- da je preko navedenih nekretnina prije 2008. izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura, odnosno u zemlju je ukopan elektronički komunikacijski vod u duljini od 125,05 metara,
- da je tužitelj uputio zahtjev za utvrđivanje infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu na nekretnini u njegovom vlasništvu,
- da je sukladno čl. 63. st. 10. Zakona o elektroničkim komunikacijama i čl. 5. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj 152/11, 151/14 i 95/17) HAKOM utvrdio infrastrukturnog operatora, odredio visinu naknade za pravo puta te izdao potvrdu o pravu puta broj 11575 od 8. veljače 2023. infrastrukturnom operatoru ovdje tuženiku,
- da tuženik plaća tužitelju naknadu za korištenje prethodno navedenih nekretnina od 20. listopada 2022. u iznosu od 137,51 eura godišnje.
9. Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja ocijenio je tužbeni zahtjev osnovanim zaključujući da iako je nesporno da obveza plaćanja naknade za pravo puta nastaje danom potpisivanja ugovora, pa se ta naknada sukladno odredbama čl. 4. st. 3. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj 152/11 i 151/14 - dalje: Pravilnik) niti ne može odnositi na utuženo razdoblje od 2018. do 2021., odnosno tužitelj po toj osnovi ne bi imao pravo na retroaktivnu isplatu naknade za pravo puta, tužitelj sukladno odredbama čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) ima pravo na naknadu jer je tuženik koristio nekretnine tužitelja u koje je bila postavljena elektronička komunikacijska infrastruktura, a za koje razdoblje je tuženik korištenjem nekretnine stekao ne pripadajuću korist.
10.1. Sud drugog stupnja je odlučujući o žalbi tuženika preinačio presudu suda prvog stupnja ocjenjujući da je sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude pogrešno primijenio materijalno pravo i to čl. 28. st. 6. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17 - dalje: ZEK), a koji se na sporni pravni odnos primjenjuje na temelju čl. 182. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 76/22 i 14/24).
10.2. Naime, drugostupanjski sud zaključuje da tuženik ima valjanu pravnu osnovu za korištenje nekretnina u vlasništvu tužitelja koja se temelji u zakonu odnosno odredbi čl. 28. st. 1. podstavak 2. ZEK prema kojoj zakonskoj odredbi se smatra da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba, ako se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja.
10.3. Stoga drugostupanjski sud ocjenjuje da tuženik ima valjanu pravnu osnovu na temelju koje se koristi dijelom nekretnine u vlasništvu tužitelja na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura radi čega se na sporni odnos ne primjenjuje čl. 1111. ZOO.
11. U odnosu na postavljeno pravno pitanje kojim se problematizira obveza plaćanja naknade za pravo puta i za razdoblje prije izdavanja potvrde o pravu puta revizijski sud se izjasnio u odluci broj Rev-247/2022 od 11. veljače 2025. pri čemu je navedeno shvaćanje:
''Infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta i prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta i to danom stjecanja prava puta (1. srpnja 2008.)''.
12. Naime, kako je i u navedenoj odluci obrazloženo, odredba čl. 29. st. 1. ZEK, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta.
13. Prema čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine'', MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje u tekstu: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, i nitko se ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
14. Radi ocjene je li navedenim postupanjem tuženika u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva tužitelja (pri čemu je konvencijski pojam vlasništva neovisan o službenoj kategorizaciji u nacionalnom pravu), odnosno je li obveza tuženika na plaćanje tužitelju naknade za pravo puta dovodi do povrede prava tuženika na mirno uživanje vlasništva, nužno je provesti test razmjernosti.
15. Prije svega zaključiti je da s jedne strane polaganje, od strane tuženika, i korištenje elektroničke komunikacijske infrastrukture na nekretninama u vlasništvu tužitelja, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje njegovo vlasništva. Kod činjenice da je tuženik ex lege infrastrukturni operator (predmnjeva iz čl. 27. st. 1. i čl. 28. st. 1. ZEK), to ovaj sud cijeni da je miješanje u mirno uživanje imovine tužitelja zakonito.
16. U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. sud mora utvrditi je li zbog utvrđenog miješanja neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret. Meritum spora je pitanje isplate naknade za pravo puta u razdoblju u kojem nije egzistiralo rješenje HAKOM-a o visini te naknade.
17. Tužitelj nije imao legitimaciju podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, već je to pravo tuženika. Pravo tuženika podrazumijeva i odgovornost za njegovo izvršavanje, pa tako i u smislu obveze da HAKOM-u dostavi podatke o elektroničkoj komunikacijskoj infrastrukturi, kao i obvezu da vlasniku nekretnine dostavi presliku potvrde o pravu puta i plaća naknadu za pravo puta.
18. Imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja ovaj sud cijeni da iznos naknade koji bi tuženik trebao platiti tužitelju za pravo puta ne predstavlja nerazmjeran teret za njega odnosno da bi korištenje nekretnine tužitelja s pravom puta tuženika, bez plaćanja odgovarajuće naknade, dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju na štetu tužitelja. Ovo stoga jer tuženik kao infrastrukturni operator ni sam ne dvoji o sebi kao ovlašteniku prava puta, djeluje na digitalnom komunikacijskom tržištu, ostvaruje znatne prihode, dugo godina je koristio nekretninu tužitelja bez ikakve obveze plaćanja naknade, a kada je propisana ta obveza, nije poduzeo ni minimum obveznih radnji u svrhu plaćanja naknade (dostava podataka o toj komunikacijskoj infrastrukturi, zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i dr.), slijedom čega ta njegova obveza plaćanja naknade (osobito imajući u vidu njenu visinu utvrđenu Rješenjem) za pravo puta, zasigurno ne predstavlja prekomjeran teret za tuženika.
19. Prema čl. 3. ZEK elektronička komunikacijska infrastruktura, pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, prostorno planiranje, gradnja, održavanje, razvoj i korištenje elektroničkih komunikacijskih mreža, elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme te upravljanje i uporaba radiofrekvencijskog spektra, adresnog i brojevnog prostora, kao prirodno ograničenih općih dobara, od interesa su za Republiku Hrvatsku.
20. Pravni temelj korištenja nekretnine tužitelja od strane tuženika je pravo puta, a to pravo je i u utuženom razdoblju naplatno, a ne besplatno.
21. Slijedom svega navedenog infrastrukturni operator ima obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta i prije nego mu HAKOM izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, a ta obvezu nastaje i dospijeva u trenutku stjecanja prava puta odnosno stupanja na snagu ZEK/08 tj. 1. srpnja 2008.
22. Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP. Pri tome nije bilo uvjeta za preinaku pobijane presude, budući da se drugostupanjski sud nije bavio pitanjem visine tužbenog zahtjeva.
23. Pri ponovljenom će odlučivanju drugostupanjski sud, u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u ovoj odluci, donijeti novu, zakonitu odluku kojom će se ujedno odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka, uključujući i o troškovima ovog revizijskog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).
Zagreb, 13. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
