REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3119/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Dajana B jedov, odvjetnica u Zadru i Šime Savić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Hrvatska radiotelevizija, OIB 68419124305, sa sjedištem u Zagrebu, Prisavlje 3, koju zastupa punomoćnica Tamara Crnkić Gotovac, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-80/2025-5 od 19. ožujka 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskoga radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-546/2023-43 od 28. siječnja 2025., u sjednici održanoj 13. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

Dopušta se tuženici revizija protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-80/2025-5 od 19. ožujka 2025. zbog povrede prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-80/2025-5 od 19. ožujka 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskoga radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-546/2023-43 od 28. siječnja 2025. Prijedlog je utemeljen na odredbi članka 385.a stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Naime, tuženica u prijedlogu naznačuje četiri pravna pitanja za koja cijeni da su važna za odluku u sporu te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, i to zbog odstupanja od prakse revizijskog suda pri čemu je ukazano na odluke broj Revr- 910/2017-2 od 19. veljače 2019., Rev-736/2020 od 21. veljače 2023., Rev-3283/2019 od 6. rujna 2022., Revr-676/2010 od 9. ožujka 2011., Revr-129/2017 od 8. siječnja 2019., Revr-1181/2011 od 27. studenoga 2012. te Revd-2219/2024 od 10. srpnja 2024., a i zbog neujednačene prakse županijskih sudova pri čemu je ukazano na odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-3283/2019 od 15. studenoga 2022. kao različitu od pobijane presude.

1.2. Osim toga, tuženica smatra da joj je pobijanom presudom povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku, a zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH).

2. Pitanja naznačena u prijedlogu glase:

„1) Određuje li raspored radnog vremena poslodavac ili radnik može, primjerice , pozivom na svoje zdravstvene tegobe i/ili druge osobne razloge, samostalno određivati kada će, u koje vrijeme, dolaziti na posao i raditi; Mora li radnik koji nije na bolovanju poštivati radno vrijeme i dolaziti na rad te rad obavljati u radno vrijeme;

2) Predstavlja li obveza dolaska na posao (u radno vrijeme) i obavljanja rada osnovnu obvezu radnika iz radnog odnosa te, s tim u vezi, predstavlja li nepoštivanje radnog vremena i neobavljanje rada osobito tešku povredu temeljne obveze iz radnog odnosa i razlog za otkaz ugovora o radu; predstavlja li nedolazak na posao veći broj dana osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa;

3) Je li na tužitelju kao radniku teret dokazivanja postojanja eventualnih opravdanih razloga zbog kojih (nesporno) nije dolazio na posao i nije obavljao rad u radnom vremenu;

4) Predstavlja li nedolaženje radnika na posao osnovu za gubitak povjerenja poslodavca u radnika zbog kojega nastavak radnog odnosa više nije moguć, a time i opravdan razlog za otkaz ugovora o radu?“.

3. Tužiteljica je odgovorila na prijedlog tuženice za dopuštenje revizije, usprotivila se svim njegovim navodima kao „paušalnim, neargumentiranim i neosnovanim“ te ga je predložila odbiti, odnosno odbaciti.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da su u okolnostima konkretnog slučaja ostvarene pretpostavke za dopuštenje revizije u smislu stavka 2. članka 385.a ZPP, i to zbog postojanja vjerojatnosti povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku.

5. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Konvencije i člankom 29. stavkom 1. Ustava RH te predstavlja skup postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.

5.1. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. To znači da razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.

5.2. Predmet je postupka zahtjev tužiteljice za utvrđenje da nije dopuštena tuženikova odluka o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog skrivljenog ponašanja od 9. veljače 2023., kao i zahtjev za vraćanje na rad. Tužiteljica je zaposlena kad tuženika u njegovu [adresa] u [adresa] na radnom mjestu (radijske) novinarke i njezin rad, kao i rad njezinih kolega novinara, obuhvaća ne samo rad u redakciji, već i na terenu (terenski je rad češći kod televizijskih novinara). Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, odluka o redovitom otkazu skrivljenim ponašanjem utemeljena je na utvrđenju tuženice kao poslodavca da tužiteljica kao radnica nije poštivala obveze iz radnog odnosa te da je samovoljno određivala raspored radnog vremena i nije odrađivala radne zadatke u razdoblju od 17. studenoga 2022., pa do konca siječnja 2023. Tuženik nalazi da je tužiteljica u tom razdoblju dolazila na posao u određenim vremenskim intervalima time da nakon što je prekinula bolovanje danom 17. studenoga 2022., o tome nije odmah obavijestila poslodavca, već je od 21. studenoga 2002. samovoljno došla na posao u vrijeme koje joj je odgovaralo, a nakon što je poslodavac utvrdio pregledom evidencija da je prekinula bolovanje te je u razdoblju od 21. do 25. studenoga 2022. dolazila na posao izvan rasporeda poslodavca, time da je tuženik počeo dostavljati raspored radnog vremena od 28. studenoga 2022. Međutim, ni nakon toga, tužiteljica ne dolazi na posao u vrijeme predviđeno po rasporedu, a u evidenciju radnog vremena unosi netočne podatke o toj evidenciji u razdoblju od studenoga 2022. do siječnja 2023. U Odluci o otkazu ugovora o radu ujedno je ukazano i na činjenicu da je tužiteljica od ranije imala tri pisana upozorenja, i to 9. rujna 2019., 7. travnja 2020. i 21. svibnja 2020. Tuženik je tužiteljici omogućio iznošenje obrane, a prije donošenja odluke o otkazu savjetovao se s radničkim vijećem koje se suglasilo s otkazom.

5.3. Pored gornjih činjenica koje se odnose na sadržaj Odluke o otkazu, u postupku je utvrđeno da je tužiteljica nakon povratka s bolovanja pokušavala putem maila kontaktirati neposredno nadređenog radnika KE i ME koji je obavljao poslove privremenog rukovoditelja HRT Centra Zadar. U e-mailu kojeg je tužiteljica uputila ME **.**.2022., a riječ je o mailu kojeg je tuženica proslijedila CE, rukovoditeljici Odjela kadrovskih poslova kod tuženika u Zagrebu, tužiteljica navodi „idućeg tjedna vratiti ću se jer je to nalog HZZO, dok ne stigne rješenje o prof. bolesti, a u međuvremenu neću moći raditi za kompjutorom dok se ne nađe kompletno rješenje. Dolazit ću popodne, dakle, dolazit ću, svi su obaviješteni“.

5.4. Na temelju gornjih činjenica, sudovi su ocijenili da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljica počinila povrede radne obveze koje joj se stavljaju na teret, pa ni povrede zbog kojih su joj izricana upozorenja te su zaključili da tužiteljica nije počinila ni povrede propisane tuženikovim Pravilnikom o radu iz članka 91. stavka 2. (neizvršavanje i neopravdano odbijanje izvršenja radnih obveza, nesavjesno, nepravovremeno ili nemarno izvršavanje radnih obveza, neopravdani izostanak s rada četiri dana uzastopce, netočno evidentiranje podataka u evidenciji rada s namjerom da sebi ili drugom pribavi imovinsku korist), odnosno povrede radne obveze utvrđene etičkim kodeksom i općim pravilima o radu i ponašanju i drugim aktima poslodavca - dosljedno provođenje misije HRT-a, iskazivanje izvrsnosti, inovativnosti i stručnosti, odgovornost za profesionalno i etički besprijekorno ponašanje, pa je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

5.5. Sudovi su ocijenili da je tužiteljica naprijed citiranim mailom izvijestila tuženika da će se vratiti na posao, ali da na taj mail nitko nije odgovorio, pa su zaključili da je neosnovan navod iz odluke o otkazu kako tužiteljica nije kontaktirala poslodavca u vezi sa svojim povratkom na posao nakon bolovanja, jer je u mailu najavila dolazak na posao i ukazala da ne može raditi na računalu i da namjerava dolaziti na posao, ali u poslijepodnevnim satima.

5.6. U odnosu na ostale povrede koje se tužiteljici stavljaju na teret, sudovi zaključuju da ne postoji opravdani razlog za otkaz ugovora o radu u situaciji kada je utvrđeno da tužiteljica pri obavljanju poslova svog radnog mjesta novinara nije počinila povrede obveza iz radnog odnosa koje bi imale za posljedicu otkaz ugovora o radu, a koje bi se sastojale u tome da ne dolazi na posao u za to predviđeno vrijeme i da je unatoč nepravovremenim nedolascima na posao u evidenciju radnog vremena evidentirala netočne podatke o evidenciji, i to da bi kroz studeni i prosinac 2022. radila od 14,00 do 22,00 sati, kao i kroz siječanj 2023.

5.7. To stoga što sudovi utvrđuju da tuženica nije tužiteljici za to razdoblje dostavlja la raspored radnog vremena niti ju je obavještavala o redovnim kolegijima. Što se tiče ispisivanja osmosatnog radnog vremena u evidenciji rada u spornom razdoblju (studeni i prosinac 2022. te siječanj 2023.) sudovi ocjenjuju da tužiteljica nije povrijedila radnu obvezu, već je time ispunjavala formalni obrazac iz kompjutora onako kako su to činili i drugi novinari, radi isplate plaće te taj obrazac predala nadležnim djelatnicima, koji nisu imali primjedbi na isti. Sama tvrdi da se nije dulje zadržavala u redakciji kada je dolazila poslijepodne.

5.8. Isto tako, sudovi su ocijenili i da ni tri upozorenja koja su dana tužiteljici 9. rujna 2019., 7. travnja 2020. i 21. svibnja 2020. ne predstavljaju razlog za otkaz ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika jer u tim upozorenjima nije jasno navedeno koje je povrede počinila, odnosno na što se točno odnose.

5.9. Slijedom naprijed navedenoga, sudovi su zaključili da tuženica tijekom postupka nije, u smislu odredbe članka 135. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19,3 151/22 i 64/23 - dalje: ZR), dokazala da je tužiteljica počinila navedene povrede obveza iz radnog odnosa, zbog čega su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbe članka 115. stavka 1. podstavka 3. i članka 124. stavka 1. ZR te utvrdili da odluka o otkazu nije dopuštena i da radni odnos tužiteljice kod tuženice nije prestao te su obvezali tuženicu na vraćanje tužiteljice na rad.

6. Imajući na umu naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva djelomično upućuju na zaključak da su sudovi pri ocjenjivanju osnovanosti tužbenog zahtjeva propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke odnosno nisu obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su bili od utjecaja na konačnu odluku. Naime, za sada se čini da su sudovi podcijenili značenje utvrđenja da je tužiteljica, nakon što je dolazila na posao u spornom razdoblju u vrijeme koje je sama najavila te se vrlo kratko zadržavala, u evidenciju prisutnosti na poslu evidentirala osmosatnu prisutnost kao i radnici koji su dolazili raditi u redakciji ili su bili na terenu, sve kako bi joj se mogla isplatiti plaća. Time je tužiteljica u svom iskazu osporila istinitost sadržaja evidencije o prisutnosti na poslu. S druge strane, svjedok KE u svom iskazu navodi da su se dnevno održavala dva kolegija, jutarnji i popodnevni, na kojima se razgovaralo što će se raditi. U tom smislu pobijanom odlukom nije odgovoreno na pitanje od kakvog je značenja na ispunjavanje obveza iz radnog odnosa tužiteljice činjenica da ona tuženiku kao poslodavcu nije bila na raspolaganju u redakciji ni u vrijeme koje je njoj najviše odgovaralo.

6.1. Osim toga, sudovi nisu cijenili iskaz svjedoka KE kao neposredno nadređenog tužiteljici ni u dijelu kojim je iskazao da je često određivao zamjene za tužiteljicu za rad u programu. Kad se uzme u obzir da je tužiteljica zbog zdravstvenih razloga najavila da će dolaziti na posao u popodnevnu smjenu, onda je tuženica kao poslodavac mogla imati opravdano očekivanje da na tužiteljicu može računati u popodnevnoj smjeni. Međutim, kod činjenice da se ona nije zadržavala u redakciji ni u popodnevnoj smjeni, sudovi nisu odgovorili na pitanje od kakvog je značenja na ispunjavanje njezinih radnih obveza i ta okolnost. Tim više što sadržaj iskaza svjedoka, primjerice GE i KE, koji su reproducirani detaljno u prvostupanjskoj presudi, ali nisu tako detaljno ocjenjivani, ukazuju na specifičnosti novinarskog posla i ukazuju na potrebu novinarske kreativnosti u smislu da novinari nemaju pasivnu ulogu u kojoj samo čekaju da dobiju zadatke, već i da sami imaju inicijativu, predlažu teme i obrađuju ih, kao i da se, što je također važno, programska shema programa dijeli na jutarnji, središnji i poslijepodnevni program, odnosno večernji. Svjedok KE tvrdi da je tužiteljica radila u programu što znači da je trebala voditi program, a to znači da je trebala doći u studio i voditi program pred mikrofonom, organizirati gostovanja, a kako nije dolazila određivao joj je zamjene u poimenično navedenim osobama. Ni o ovim okolnostima sudovi nisu vodili računa jer nisu obrazložili od kakvog su utjecaja ove tvrdnje na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

7. U takvim okolnostima razlozi na temelju kojih sudovi obrazlažu odluku o prihvaćanju tužbenog zahtjeva ne udovoljavaju kriterijima dostatnosti što upućuje na vjerojatnost povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku.

8. Stoga je tuženici valjalo dopustiti reviziju na temelju odredbe članka 389.b stavak 3.

ZPP i riješiti kao u izreci.

9. U odnosu na naznačena pitanja, vrijedi presumpcija iz članka 389.b stavka 3. ZPP („smatra se da je prijedlog u odnosu na njih povučen.“).

Zagreb, 13. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil