REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3302/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice UČ, OIB [osobni identifikacijski broj] i drugotužitelja ZČ, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva ulica 35, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 54, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž- 377/2025-3 od 9. lipnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-422/2020-41 od 28. ožujka 2025., u sjednici održanoj 13. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnoga ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotužiteljice i drugotužitelja za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-377/2025-3 od 9. lipnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-422/2020-41 od 28. ožujka 2025. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17
– dalje: Konvencija).
2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije, pozivom na odredbu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), naznačuje šest pravnih pitanja koja glase:
"1) Primjenjuju li se pravomoćna utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih prava i interesa u pojedinačnim sudskim postupcima koji su pokrenuti radi vraćanja stečenog bez osnove prije nego što je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19);
2) Prilikom provođenja kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), je li materijalno pravo pogrešno primijenjeno ako sud zanemari pretpostavku suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja i pretpostavku znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača;
3) U slučaju restitucije na osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, teku li zakonske zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe;
4) S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, mogu li zakonske zatezne kamate u takvim zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti;
5) Može li se podnošenje tužbe koju je Udruga potrošača podnijela radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača smatrati radnjom vjerovnika iz članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05) koja dovodi do prekida zastare u pojedinačnom sudskom postupku koji je pokrenuo potrošač koji nije bio stranka tog kolektivnog spora;
6) Ako sud u pojedinačnom postupku utvrdi ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, i time ga pretvori u ugovor o kreditu u hrvatskim kunama bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom, smije li sud u tom kreditu (kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom) kao fiksnu kamatnu stopu primijeniti iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom ili treba primijeniti kamatnu stopu koju su banke redovito naplaćivale za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom u tom razdoblju?".
3. Predlagatelj smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Kao razlog važnosti navodi nepodudarnost pravnih shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda s praksom Suda Europske Unije izraženoj u odlukama C-415/11 od 14. ožujka 2013. i C-186/17 od 20. rujna 2017., shvaćanjem revizijskog suda zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004., shvaćanjima izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2398/2010 od 15. listopada 2014., u odlukama Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1371/16 od 11. prosinca 2017. i Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2394/16 od 28. lipnja 2017.
4. Tužitelji u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije predlažu istog odbaciti te potražuju trošak sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.
6. Naime, pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda u odnosu na naznačena pitanja u skladu su s pravnim shvaćanjima zauzetim u sada već stabilnoj, ustaljenoj i dosljednoj praksi revizijskog suda izraženoj primjerice u odlukama broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev- 2221/2018-2 od 3. rujna 2019., Rev- 308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako ovaj sud i u odlukama Revd 318/2024 od 6. ožujka 2024., Revd 224/2024-2 od 1. veljače 2024., Revd 5/2024 od 11. siječnja 2024. i dr.).
6.1. U takvim okolnostima naznačena pitanja tuženika ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse, pa time ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući na umu da predlagatelj ističe i da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije jer je pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova.
6.2. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
7. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. To stoga što mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo omogućeno iznijeti svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predložiti dokaze te se izjasniti o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U svojim presudama nižestupanjski su sudovi odgovorili na sve odlučne navode tuženika, te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, slijedom čega se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Glede tuženikovih navoda u dijelu kojim tvrdi da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava treba istaknuti kako članak 29. Ustava RH i članak 6. stavak 1. Konvencije sadrže u pravilu samo procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
8. Stoga, kada tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnoga ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
9. Tužiteljima nisu dosuđeni traženi troškovi na ime odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, jer odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije bila radnja potrebna za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke rješenja.
Zagreb, 13. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
