REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3572/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nedib Toromanović, odvjetnik u Poreču, Franine i Jurine 7, protiv 1. tuženika CASSA DI RISPARMIO DELLA REPUBBLICA DI SAN MARINO S.p.a., OIB 49100696810, iz San Marina, Piazetta del Titano 2, kojeg zastupa punomoćnica Tereza Šarić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 22, 2. tuženika GK i 3. tuženice EK, oboje iz [adresa], i oboje zastupa privremena zastupnica Marina Matanović, odvjetnica u Puli, 4. tuženika BANKA KOVANICA d.d., OIB 33039197637, sa sjedištem u Varaždinu, Ulica P. Preradovića 29, kojeg zastupa punomoćnica Tereza Šarić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 22 i 5. tuženika TIM 90 d.d. u stečaju, OIB 63062784520, sa sjedištem u Poreču, Vukovarska 19, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4534/2024-4 od 10. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj P-24/2022-67 od 26. srpnja 2024., u sjednici održanoj 13. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4534/2024-4 od 10. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj P- 24/2022-67 od 26. srpnja 2024. Prijedlog je podnesen radi pitanja treba li restriktivno tumačiti načelo dobre vjere pri upisu u zemljišnu knjigu jer predlagatelj smatra da je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda s tim u vezi neujednačeno s pravnim shvaćanjem županijskih sudova pri čemu se navodi broj predmeta Gž- 720/2015-35 (bez navođenja konkretnog suda, kao i datuma odluke) i za predlagatelja ključni dio sadržaja odluke, i to da ne postupa u dobroj vjeri stjecatelj koji je u trenutku kada je sklopio pravni posao s otuđivateljem znao da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed.
2. Tuženici nisu odgovorili na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.
3. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nisu ostvarene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP jer sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuju na potrebu ujednačavanja sudske prakse, a time ni na potrebu za dopuštenje revizije radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4. Naime, u skladu s odredbom članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.
6. U konkretnom se slučaju radi o parnici koju pokreće treća osoba na temelju odredbe članka 55. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08, 139/10 i 154/11 - dalje: OZ) radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog postojanja nekih od razloga iz odredbe članka 46. OZ. Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da su prvotuženik i četvrtotuženik, kao ovrhovoditelji prijedlog za ovrhu protiv petotuženika (upisanog vlasnika predmetne nekretnine), podnijeli u vrijeme kada u zemljišnoj knjizi nije bila upisana ni jedna zabilježba na temelju koje bi oni znali ili mogli znati da na nekretnini postoji neko pravo treće osobe. Isto tako, tužitelj nije osporavao utvrđenje prvostupanjskog suda da niti drugo i trećetuženici nisu mogli znati da bi zabilježba poslovni broj Z-3009/11 od 13. lipnja 2011. upućivala na tužiteljevo pravo na predmetnoj nekretnini. U takvim su okolnostima nižestupanjski sudovi zaključili da predmijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo vlasništva na predmetu ovrhe ako dokaže da su ovrhovoditelji bili nesavjesni, nepošteni ili ako su zlouporabili svoje pravo i da je teret dokazivanja te činjenice na tužitelju u smislu odredbe članka 219. ZPP, ali da tu činjenicu tužitelj nije dokazao.
6.1. Imajući na umu činjenicu da je predmetna nekretnina upisana u zemljišnim knjigama, a da iz podataka zemljišne knjige ne proizlazi da su tuženici mogli znati da postoji tužiteljevo predmnijevano vlasništvo, sudovi su ocijenili da tuženici nisu bili nesavjesni kada nisu provjeravali posjed nekretnine, tužbe kupaca ili poslovanje petotuženika prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu. Kako je utvrđeno da je tužitelj odnosno njegov pravni prednik društvo Abeille d.o.o. s prodavateljem HK, nekretninu stekao na temelju pravnog posla (Ugovora o kupoprodaji od 9. kolovoza 1995.), a ne na temelju zakona, tužbeni je zahtjev odbijen.
7. Pitanje postupanja u skladu s načelom dobre vjere pri zaključivanja pravnih poslova radi stjecanja prava vlasništva ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, a razlog na kojeg predlagatelj u prijedlogu ukazuje ne upućuje na zaključak da je u podudarnim činjeničnim i pravnim okolnostima nekoj stranci pružena pravna zaštita koja bi tužitelju u ovom postupku bila uskraćena zato što je u toj odluci, prema navodima prijedloga, utvrđeno da je stjecatelj u trenutku kada je sklopio pravni posao s otuđivateljem znao da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed, a ta činjenica u ovom postupku nije utvrđena. U tom smislu razlog važnosti ne ukazuje na potrebu ujednačavanja sudske prakse, a time ni na potrebu osiguranja jedinstvene primjene prava.
8. U opisanim okolnostima nisu ostvarene pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom članka 385.a stavka 1. ZPP, pa je prijedlog za dopuštenje revizije valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP.
Zagreb, 13. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
