Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-53/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević kao predsjednice vijeća te Irene Kvaternik i Renate Pražetina Kaleb, kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĐT, zbog kaznenog djela protiv javnog reda – protupravna naplata – iz članka 323. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući povodom žalbe optuženika podnesene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: K-1108/2021-18 od 6. ožujka 2023., u javnoj sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2026. u nazočnosti braniteljice optuženika, Željke Pokupec, odvjetnice iz Zagreba,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog ĐT kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi ĐT zbog kaznenog djela protupravne naplate iz članka iz članka 323. stavak 1. i 2. KZ/11, te je na temelju odredbe članka 323. stavak 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te mu je na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu uvjetnu osudu, za slučaj njena opoziva, uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. srpnja 2014. do 17. srpnja 2014.

3. Na temelju odredbe članka 560. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. - dalje u tekstu: ZKP) utvrđeno je da novčani iznos od 398,17 eura / 3.000,00 kuna i novčani iznos od 500,00 eura / 3.767,25 kuna predstavljaju imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom te je utvrđeno da je navedeni novčani iznos imovina Republike Hrvatske, pa se od optuženika oduzima imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u navedenim iznosima, te je optuženom naloženo da navedene iznose u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude uplati u državni proračun Republike Hrvatske.

4. Na temelju odredbe članka 148. stavak 1 u vezi članka 145. stavak 1. točka 6. ZKP optuženik je dužan na ime troškova kaznenog postupka platiti paušalnu svotu u iznosu od 132,72 eura / 1.000,00 kuna.

5. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi ĐT, putem braniteljice Željke Pokupec, odvjetnice iz Zagreba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se pobijana presuda preinači na način da se on oslobodi od optužbe. Ujedno je stavljen prijedlog da se optuženik i braniteljica obavijeste o sjednici vijeća drugostupanjskog suda. Na sjednicu drugostupanjskog suda nisu pristupili uredno obaviješteni državni odvjetnik i optuženik dok je pristupila braniteljica optuženika koja je navela da je njen branjenik uredno obaviješten o sjednici vijeća na koju nije pristupio, te je predložila provesti istu u njegovoj odsutnosti. Usmeno je izložila bitne dijelove žalbe, te je navela da ostaje u cijelosti kod žalbe i žalbenog prijedloga.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

8. Žalba optuženog ĐT nije osnovana.

9. Optuženik u žalbi navodi da je pobijanom presudom prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP jer da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti razloge iz kojih nalazi dokazanim da je optuženik doista i naplatio tražbinu u iznosu od 40.000,00 eura koju ima prema oštećeniku, budući da iz svih provedenih dokaza proizlazi kako optuženik nije naplatio svoju tražbinu, a što uostalom potvrđuje sam oštećenik i njegova supruga.

10. Međutim, nije u pravu optuženik da je prvostupanjski sud ostvario navedenu bitnu povredu s obzirom je iznio razloge na temelju kojih smatra utvrđenim da je oštećenik imao dugovanje prema optuženiku u iznosu od 40.000,00 eura, da je optuženik u cilju naplate navedenog potraživanja od oštećenika silom i ozbiljnom prijetnjom naplatio dio tog potraživanja u iznosu od 398,17 eura, a od supruge oštećenika još 500,00 eura, što je utvrdio na temelju iskaza oštećenog OT i iskaza svjedokinje HT, pri čemu se u izreci niti u obrazloženju pobijane presude ne tvrdi da je optuženik od oštećenika naplatio cijelu tražbinu u iznosu od 40.000,00 eura. Kako se optuženika inkriminiranim radnjama ne tereti da je naplatio cijelu tražbinu od oštećenika, nije niti bilo osnova da se u pobijanoj presudi navode razlozi o tome, pa stoga nije u pravu optuženik da bi na taj način bila ostvarena navedena postupovna povreda.

11. Nadalje, optuženik pogrešno tvrdi da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti sadržaj pročitane dokumentacije i dati ocjenu svakog pojedinog pisanog dokumenta, odnosno dati razlog iz kojih nalazi da je u odnosu na pročitanu dokumentaciju neka činjenica dokazana, a na koji je način postupio protivno uputi drugostupanjskog suda iz ranije ukidne odluke. Nije u pravu optuženik da je prvostupanjski sud postupio protivno uputi iz ranije ukidne odluke drugostupanjskog suda, jer je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku, sukladno uputi drugostupanjskog suda, ponovno izveo sve dokaze, svaki dokaz je temeljito analizirao i ocijenio, dovodeći pojedini dokaz posebno i sve dokaze u ukupnosti u vezu s obranom optuženika, te je donio novu odluku koju je jasno, valjano i dostatno obrazložio. Protivno iznesenim žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je sukladno članku 459. stavak 5. ZKP dužan samo navesti činjenice koje stranke nisu osporile, dok je u obvezi izložiti iz kojih razloga je sporne činjenice našao dokazanim ili nedokazanim, pa s obzirom da se pročitana dokumentacija nije odnosila na sporne činjenice, nije postojala obveza suda da iznosi obrazloženje sadržaja pročitane dokumentacije.

12. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi iznosi rezultate dokaznog postupka u bitnome iznoseći analizu iskaza svjedoka ČT i BT te zaključuje da iz njihovih iskaza proizlazi da nikada nije bilo povišenih tonova prijetnje ili zastrašivanja koje bi optuženik iskazivao prema oštećeniku niti je oštećenik pokazivao strah prema optuženiku. Međutim, iz iskaza oštećenika i njegove supruge HT proizlazi da je optuženik inkriminirane radnje poduzimao u kući oštećenika, bez prisutnosti drugih osoba, pa stoga svjedoci ČT i BT o tome nemaju relevantnih saznanja.

13. Nadalje, optuženik u žalbi ukazuje na dio iskaza oštećenika da je bio iznenađen o postojanju duga prema optuženiku u iznosu od 45.000,00 eura, koji iskaz nisu potvrdili svjedoci ČT i BT iz čijih iskaza proizlazi da je oštećenik bio ne samo upoznat s time da novac više ne duguje ČT nego optuženiku, već da se s time izričito suglasio. Međutim, s tim u vezi optuženik potpuno ispušta iz vida da je prvostupanjski sud u točki 16. obrazloženja jasno i detaljno obrazložio koje dijelove iskaza oštećenika je prihvatio i iz kojih razloga, a isto tako i koji dio iskaza oštećenika nije ocijenio istinitim i vjerodostojnim, a s tim se iznesenim razlozima u cijelosti slaže i ovaj drugostupanjski sud.

14. Ocjenjujući iskaz oštećenog OT nevjerodostojnim, optuženik u žalbi ukazuje na njegov iskaz iznesen na raspravi 11. travnja 2017. kada je oštećenik odgovarajući na pitanja tužitelja iskazivao drugačije nego u ranijem iskazu danom 17. srpnja 2014., pri čemu nije mogao objasniti razlike u svojim iskazima posebno u odnosu na navodne prijetnje i kontakte s optuženikom kao i navode o predaji novca optuženiku, a isto tako je oštećenik iskazivao različito od svoje supruge u odnosu na to tko je od njih dvoje predao novac optuženiku i u kojim iznosima. Međutim, nije u pravu optuženik da je oštećenik iskazivao u ova dva navrata različito, već je na raspravi iznosio činjenice kojih se sjeća, a za one kojih se nije dobro sjećao rekao je da se zbog proteka vremena ne sjeća točno pa kada mu je predočen njegov iskaz od 17. srpnja 2014. naveo je da se cijelog događaja bolje sjećao onda kada je ispitivan pred tužiteljem. Između njegovog iskaza na raspravi i u prethodnom postupku nema bitnih različitosti pa je u odnosu na odlučne činjenice s pravom prvostupanjski sud ocijenio njegov iskaz vjerodostojnim dokazom. Isto tako, nije u pravu optuženik da je iskaz oštećenika različit u odnosu na iskaz njegove supruge u dijelu tko je od njih dvoje predao novac optuženiku i u kojim iznosima, jer su oboje iskazivali u bitnome suglasno da je oštećenik dao optuženiku iznos od 3.000,00 kn, a njegova supruga mu je predala iznos od 500,00 eura.

15. Optuženik u žalbi navodi da iz iskaza supruge oštećenika HT na raspravi od 3. studenog 2022. koji djelom citira, ne proizlazi da je optuženik uporabom sile ili ozbiljne prijetnje tražio povrat duga, međutim iz njenog iskaza iznesenog na zapisniku od 17. srpnja 2014. te na raspravi 11. travnja 2017. prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je navode oštećenika o prijetnjama i sili koju je optuženik poduzeo radi povrata duga od njega, potvrdila i njegova supruga HT koja je navela da je ponovno došao optuženik te odmah počeo vikati i galamiti da mu da novce, počeo šakama lupati po stolu i glavom udario u kuhinjski stol te joj se preko stola unio u lice, te da joj je suprug ispričao na koji način je njemu prijetio i zaokrenuo palac na ruci s ciljem da mu preda novac. Stoga su žalbeni navodi optuženika u odnosu na iskaz svjedokinje HT paušalni i izneseni samo djelomično, dok iz njenog cjelokupnog iskaza koji je tijekom postupka iznosila u više navrata (imajući u vidu da je u ovom predmetu u dva navrata ukinuta prvostupanjska presuda), prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je optuženik uporabio silu i prijetnju u cilju naplate potraživanja od 40.000,00 eura od oštećenog OT.

16. Nije u pravu optuženik da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje s obzirom da je inkriminirane radnje optuženika da naplati potraživanje od oštećenika silom i prijetnjom, utvrdio na temelju jasnih, detaljnih i neproturječnih iskaza oštećenika i svjedokinje HT, pri čemu je teza obrane da je oštećenik podnio kaznenu prijavu protiv ČT i optuženika s ciljem da osujeti naplatu potraživanja od strane vjerovnika proizvoljna i ne proizlazi iz provedenih dokaza.

17. Iako je optuženik naveo da žalbu podnosi i zbog odluke o kazni, nije obrazložio navedenu žalbenu osnovu, no s obzirom da se žalio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu i u odnosu na odluku o kazni.

18. Prvostupanjski je sud prilikom odluke o kazni cijenio sve okolnosti iz članka 47. KZ/11 koje utječu na njenu vrstu i visinu, pa je tako kao olakotno optuženiku cijenio da je neosuđivana osoba, da se inkriminirano ponašanje optuženika ukazuje kao jedan eksces u njegovom životu, da je otac četvero djece od kojih je jedno maloljetno, protek vremena od počinjenja kaznenog djela i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela koje je bilo u skladu sa zakonom, dok je otegotnim cijenjena okolnost da je kazneno djelo počinio kao osoba zrele životne dobi te da je postupao s izravnom namjerom. Obzirom na težinu kaznenog djela, stupanj povrede zaštićenog dobra i individualne okolnosti na strani optuženika, prvostupanjski je sud smatrao da je primjerena kazna za optuženika kazna zatvora od jedne godine, kao zakonski minimum, a s obzirom da na strani optuženika prevladavaju olakotne okolnosti primijenjena je uvjetna osuda s rokom kušnje od tri godine, jer po ocjeni suda optuženik i bez izvršenja izrečene kazne zatvora neće u budućnosti činiti kaznena djela budući da je u ranijem životu uredno funkcionirao, zaposlen je, vlasnik je trgovačkog društva ..., oženjen je, otac je četvero djece te je njegovo ranije ponašanje, kao i ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, bilo u skladu sa zakonom.

19. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti iz članka 47. KZ/11 koje utječu na proces individualizacije kazne te da je, s obzirom na stupanj krivnje optuženika i svrhu kažnjavanja, izrečena uvjetna osuda u svemu primjerena kaznena sankcija izrečena optuženiku za počinjeno kazneno djelo i da će ista u cijelosti ispuniti svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. U izrečenu kaznenu sankciju, pravilno je optuženiku na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. srpnja 2014. do 17. srpnja 2014.

20. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio, na temelju članka 560. stavak 1. i 2. ZKP, da novčani iznos od 398,17 eura / 3.000,00 kuna i novčani iznos od 500,00 eura / 3.767,25 kuna predstavljaju imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom te je utvrđeno da je navedeni novčani iznos imovina Republike Hrvatske, stoga je od optuženika osnovano oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u navedenim iznosima te mu je naloženo da navedene iznose u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude uplati u državni proračun Republike Hrvatske.

21. S obzirom da je donesena osuđujuća presuda, na temelju odredbe članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 1. točka 6. ZKP, optuženik je pravilno obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 132,72 eura / 1.000,00 kn koji je odmjeren sukladno trajanju i složenosti izvida i kaznenog postupka.

22. Ispitana je pobijana presuda u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe članka 482. ZKP odbiti žalbu optuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 13. siječnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Renata Miličević