REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4914/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatska narodna banka, Zagreb, OIB 95970281739, Trg hrvatskih velikana 3, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Škurla, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Škurla, Durmiš i Spajić u Zagrebu, protiv tuženika Financijska agencija Zagreb, OIB 85821130368, Ulica Grada Vukovara 70, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Špehar, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Špehar i Gavranić u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4349/2023-2 od 20. svibnja 2025. kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3131/2021-143 od 21. veljače 2023, na sjednici održanoj 13. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanja u prijedlogu se odbija, a u odnosu na naznačene povrede temeljnih ljudskih prava se odbacuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika i zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u povodu prijedloga za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude citirane u uvodu ove odluke. Zahtijeva troškove postupka u povodu tog prijedloga.

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik se istom protivi te predlaže ga prvenstveno odbaciti, podredno odbiti. Zahtjeva troškove postupka u povodu prijedloga.

3. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., - dalje: ZPP) ovaj revizijski sud je utvrdio da je tužitelj kao podnositelj prijedloga za dopuštenje revizije:

- 1. naznačio pravna pitanja:

"1. Jesu li, u smislu članka 375. stavka 4. i članka 377. st. 2. u vezi s člankom 399. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje u tekstu: ZPP), prvostupanjski i drugostupanjski sud prilikom ponovnog odlučivanja bili ovlašteni odstupiti od svojih prethodnih činjeničnih utvrđenja i pravnih kvalifikacija koje odlukom revizijskog suda nisu ocijenjena kao pogrešna ili nepotpuna i jesu li postupili u skladu s člankom 375. stavkom 4. i člankom 377. stavkom 2. u vezi s člankom 399. st. 1. ZPP-a ako su u ponovljenom postupku činjenično stanje utvrdili drugačije od onog kakvim ga je u ukidnoj revizijskoj odluci utvrdio revizijski sud i na čemu je revizijski sud temeljio svoju uputu odnosno upozorenje iz članka 375. stavka 4. i članka 377. stavka 2. u vezi s člankom 399. stavkom 1. ZPP-a?

2. Ostvaruju li se pisanim dopisima tuženika - tijela javne vlasti, kojima odgovara na tužiteljeve pisane pozive na podmirenje točno i određeno navedenog duga na način da u njima eksplicitno navodi da ne dvoji da je dužan zatvoriti otvorene stavke i ispuniti tužiteljev nalog te izlaže način na koji će se to učiniti, pravni učinci priznanja duga u smislu odredbe članka 387. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; dalje u tekstu: ZOO/91), odnosno ako bi bila riječ o zastarjeloj obvezi, pravni učinci odricanja od zastare u smislu odredbe članka 366. stavka 1. ZOO/91?

3. Proizlazi li iz Zakona o platnom prometu u zemlji (Narodne novine broj 117/2001; dalje u tekstu: Zakon o platnom prometu/01) kojim je na tužitelja preneseno obavljanje poslova platnog prometa koje je, do stupanja na snagu tog zakona, obavljao tuženik, pravo tužitelja da potražuje isplatu novčanog iznosa po osnovi manjkova na računima nastalih zbog propusta tuženika (odnosno, njegovih zaposlenika za čiji rad odgovara) u obavljanju ove javne ovlasti?

4. Ima li se zahtjev iz prethodnog pitanja pravno kvalificirati kao zahtjev za isplatu utemeljen na odredbama Zakona o platnom prometu/01, koji zastarijeva unutar općeg roka zastare iz članka 371. ZOO/91 i koji se računa od dana kada je, po stupanju na snagu tog propisa (1.1.2002.), izvršena primopredaja poslova platnog prometa s tuženika na tužitelja ili kao zahtjev za naknadu štete koji zastarijeva u rokovima iz članka 376. stavka 1. i 2. ZOO/91, a koji rokovi se računaju od dana kada je, po stupanju na snagu tog propisa (1.1.2002.), izvršena primopredaja poslova platnog prometa s tuženika na tužitelja kao danom kada je tužitelj saznao za štetu, odnosno štetne posljedice i osobu koja je štetu počinila, neovisno o tome što je tužitelj, do stupanja na snagu tog propisa, bio zadužen za obavljanje funkcije nadzora nad poslovanjem tuženika u skladu s člankom 46. stavkom 1. Zakona o platnom prometu u zemlji (Narodne novine broj 27/1993, 89/1993, 13/1994, 37/1994, 69/1994, 73/1994, 13/1995, 24/1996, 29/1996, 50/1996, 32/1997, 138/1997, 165/1998, 23/1999, 97/2000, 117/2001; dalje u tekstu: Zakon o platnom prometu u zemlji/93)?

5. Je li donošenjem drugostupanjske presude počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nema razloge o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, odnosno jer ne sadrži razloge iz kojih je vidljivo da je drugostupanjski sud pri odlučivanju o tužiteljevoj žalbi protiv prvostupanjske presude razmotrio sve tužiteljeve žalbene navode i razloge?".

- 2. u odnosu na razloge važnosti vezano za prvo i treće pitanje predlagatelj nije naznačio (različitu) sudsku praksu, u odnosu na drugo pitanje pozvao se na ovosudne odluke u predmetima Rev-13/2023 i Rev-879/2023., na četvrto pitanje na odluku u predmetu Rev-668/2021, dok u odnosu na peto pitanje ističe da su počinjene osobito teške povrede odredaba parničnog postupka u postupku koji je prethodio prijedlogu, na koje da je ukazivao i u žalbi.

- 3. navedenim petim pitanjem na opisan način predlagatelji ističe da je pobijanom presudom povrijeđeno tužiteljevo pravo na pravično suđenje i pristup sudu iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10. i 85/10. – pročišćeni tekst, - dalje: Ustav). i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17., - dalje: Konvencija), te on i izričito ističe te povrede u smislu odredbe čl. 385. a st. 2. ZPP, i to u aspektu prava na pristup sudu i pravo na obrazloženu odluku, te ističe arbitrarnost.

4.1. U ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 51.401.691,73 kuna s kamatama od 31. svibnja 2002. uz obrazloženje, u bitnome:

- da tužitelj zahtjeva isplatu u visini stavki koje su ostale otvorene na obračunskim računima prednika tuženika, Zavoda za platni promet (dalje: ZAP), u vrijeme kada je stupio na snagu Zakon o platnom prometu u zemlji („Narodne novine“ br. 117/2001. – dalje: ZPPZ/01) i Odluka o opskrbi banaka gotovim novcem („Narodne novine“ br. 22/2002 - dalje: Odluka), kojim trenutkom ZAP više nije imao ovlast vođenja platnog prometa kao do tada;

- da je tužitelj mijenjao pravnu osnovu navodeći da ovo nije parnica ni za naknadu štete niti stjecanje bez osnove, nego „obračunska parnica“, kojom on zahtijeva naknadu negativnog salda prilikom primopredaje poslova platnog prometa, a radi pokrivanja salda, za koji saldo da, stupanjem na snagu ZPPZ/01 (čl. 3.) i Odluke, odgovara tužitelj,

- da je pravni pristup tog suda da prema čl. 6. Zakona o Narodnoj banci Hrvatske ("Narodne novine", br. 74/92., - dalje: ZoNBH) Narodna banka Hrvatske (dalje: NBH) ne preuzima obveze plaćanja umjesto drugih pravnih osoba po osnovi svoje odgovornosti za opću likvidnost plaćanja u zemlji i prema inozemstvu, kao i da je isključenje od odgovornosti Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) za obveze drugih osoba propisano i odredbom čl. 7. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci ("Narodne novine", broj 36/01., - dalje ZoHNB/01);

- da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je postupanjem ZAP-a tužitelju nastala šteta,

- da iz zakonskih odredbi jasno proizlazi da tužitelj ne odgovara za obveze drugih osoba, a niti da je općim ili posebnim zakonskim odredbama propisano da je tuženik/prednik dužan izvršiti plaćanje tužitelju.

4.2. U konačnosti zahtjev tužitelja da mu tuženik „podmiri manjkove“ u visini otvorenih stavki platnog prometa tuženikova prednika, ZAP-a, nastalih njegovom protupravnom emisijom novca kojom ga nije opskrbio tužitelj, prvostupanjski sud cijeni kao zahtjev za naknadu štete koju tužitelj temelji na protupravnom postupanju prednika tuženika, pa kako da je šteta nastala 1995. i 1996., da je trogodišnji zastarni rok za podnošenje tužbe radi naknade štete počeo teći najkasnije 4. travnja 1997. (datum kada je sastavljena službena bilješke o štetnoj radnji), a istekao je 4. travnja 2000., a kad bi se uzeo i objektivni rok u smislu čl. 376. st. 2. ZOO, da je zastara nastupila istekom 4. travnja 2002., prije nego podnošenja tužbe 16. prosinca 2003. Isto tako da prema Zapisniku sjednice Upravnog odbora ZAP-a odnosno Odluci prednika tuženika od 27. svibnja 1999., preostali iznos od 5.073.445,05 kn (146.420,55 kn +4.927.024,50 kn) predstavlja ratnu štetu, slijedom čega tuženik za taj zahtjev nije pasivno legitimiran.

5.1. Drugostupanjski sud prihvaća utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda i to prvenstveno da su prema odredbama Zakona o platnom prometu u zemlji („Narodne novine, br. 27/93., 24/96. i 50/96. - dalje: ZPPZ/93) ovlaštene osobe za obavljanje platnog prometa bile NBH, ZAP, te banke, štedionice itd., a NBH, između ostalog, kontrolira obavljanje platnog prometa kod Zavoda itd.; da je u tu svrhu NBH donijela Pravilnik o načinu i postupku kontrole obavljanja platnog prometa kod ovlaštenih organizacija za obavljanje platnog prometa („Narodne novine“ broj 92/96 – dalje: Pravilnik), koji je stupio na snagu 30. listopada 1996., kojim (čl. 3.) se kontrola obavlja u NBH, na temelju izvješća i podataka koje ovlaštena organizacija dostavlja te neposrednim uvidom u obavljanje poslova platnog prometa u ovlaštenoj organizaciji; da je prema (čl. 4. st. 1.) ZPPZ/01 propisano da poslove platnog prometa obavljaju HNB i banke, a (čl. 6. st. 2.) ZPPZ/01 da HNB nadzire obavljanje platnog prometa u zemlji. Dakle, da HNB na temelju oba zakona obavljala poslove platnog prometa i poslove kontrole/nadzora platnog prometa u zemlji i da je (prema Zapisniku o obavljenoj neposrednoj kontroli u ZAP - Središnji ured Zagreb od 30. svibnja 1999.) HNB - Direkcija platnog prometa obavila neposrednu kontrolu o poduzetim rješenjima u svezi s upadom u platni promet ZAP-a, a da je ZAP tijekom 1995. i 1996. dostavljao tužitelju izvješća s bilancom prometa sukladno traženju tužitelja radi praćenja likvidnosti monetarnog sustava.

5.2. Stoga taj sud zaključuje da tužitelj potpuno neosnovano smatra da tuženikova obveza plaćanja utuženog iznosa tužitelju proizlazi iz zakona, jer da ni jedna tada važeća zakonska odredba nije dala ovlaštenje tužitelju da zahtijeva u njegovu korist isplatu iznosa u visini otvorenih stavki platnog prometa, te da nije osnovano tužiteljevo tumačenje da bi potvrda i preuzimanje te obveze iznesena u komunikaciji s tužiteljem predstavljala pravnu osnovu, da se pravilno tumači odredbu čl. 6. ZoNBH prema kojoj NBH ne preuzima obveze plaćanja umjesto drugih pravnih osoba po osnovi svoje odgovornosti za opću likvidnost plaćanja u zemlji i prema inozemstvu, kao i da je isključenje od odgovornosti HNB-a za obveze drugih osoba propisano i odredbom čl. 7. ZoHNB, nadalje, da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je postupanjem ZAP-a, tužitelju nastala šteta, da iz dobivenih utvrđenja vještačenjem po vještaku financijske struke (na temelju raspoložive dokumentacije) se ne može utvrditi da je za tužitelja nastala šteta nepokrivenom emisijom niti u čemu se ta šteta sastoji, te da je utvrđeno da nema ni štete u tiskanju gotovog novca, jer upadom u platni promet Podružnice Vukovar nije došlo do iznošenja gotovog novca u domaćoj valuti iz zemlje, već stranog. Kako nema zakonske odgovornosti tuženika za negativni saldo da su pravilno otklonjene tvrdnje tužitelja kako je osnova tražbine zakonska odgovornost tuženika za negativni saldo te tvrdnje da zastara po tom osnovu u odnosu na tužitelja počinje teći od trenutka primopredaje platnog prometa (danom donošenja novog Zakona o platnom prometu u zemlji), jer da iz tog Zakona ne proizlazi ovlast tužitelja zahtijevati isplatu iznosa u visini otvorenih stavki platnog prometa.

6.1. Prvenstveno valja naznačiti da kada predlagatelj naznačenim pitanjima osporava pravilnosti navedenih zaključaka nižestupanjskih sudova, on osporava i utvrđeno činjenično stanje, što se posebice odnosi na drugo pitanje, a što u ovom stadiju postupka ovaj sud ne ocjenjuje.

6.2. Isto tako predlagatelj ne naznačuje na adekvatan način da bi u vezi naznačenih pitanja postojala različita praksa nižestupanjskih sudova koju bi trebalo ujednačiti, da odluka odstupa od prakse ovog suda ili da bi trebalo preispitati sudsku praksu, što je osnovni smisao revizijskog postupka. To se osobito odnosi na pitanja materijalnopravne prirode (treće i četvrto, pri čemu je četvrto pitanje individualizirano tako da bi zapravo predstavljalo pitanje činjenične naravi). Dakle, drugo i četvrto pitanje su u svojoj naravi usko vezana uz činjenična utvrđenja i individualizirana su te ovise o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Naime, da bi se pitanje smatralo važnim ono se treba odnositi na određeno pravno shvaćanje u primjeni konkretne postupovne ili materijalnopravne norme koje je izraženo u pobijanoj odluci. Ono mora imati i opći karakter u smislu da odgovor na njega mora biti primjenjiv na neograničeni broj budućih slučajeva, tako da se ono treba odnositi na općenito tumačenje primjene određene postupovno ili materijalnopravne norme u identičnim ili sličnim činjeničnim i pravnim situacijama. Stoga i treće pitanje ne odgovara tim zahtjevima jer se ono ne odnosi na tumačenje točno određene norme iz Zakona o platnom prometu u zemlji.

6.3. Zatim, kada se predlagatelj poziva na praksu ovog suda on se poziva na odluke koje nisu donesene u usporedivim pravnim situacijama.

6.4. U odnosu na prvo pitanje treba reći da predlagatelj ispušta iz vida da odredba 377. st. 2. ZPP govori da je sud dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koje je upozoren od strane višeg suda, pa pitanje kako je koncipirano (mogu li sudovi odstupiti od ranijih utvrđenja i pravnih kvalifikacija) ne odgovara toj odredbi, već se pitanjem implicira procesna situacija koja nije regulirana tom odredbom.

6.5. Petim pitanjem predlagatelj ističe bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st.2. t. 11. ZPP, da drugostupanjski sud nije razmotrio sve žalbene navode.

7. U odnosu na to pitanje i istaknutu povredu temeljnih ljudskih prava za uočiti je da su nižestupanjski sudovi obrazlažući (ne)osnovanost tvrdnji/žalbenih prigovora tužitelja za svoje razloge dali iscrpne i dostatne razloge o svim onim odlučnim okolnostima koje iziskuju relevantne materijalnopravne odredbe. To sve poštujući mjerilo relevantnosti i dostatnosti. Naznačenim pitanjima i istaknutim povredama predlagatelj zapravo izražava nezadovoljstvo pobijanom odlukom, on iznosi svoj pravni pristup i polemizira sa zaključcima nižestupanjskih sudova, izražavajući na taj način svoje neslaganje.

8. Iz rečenih razloga, vezanih uz poštivanje mjerila relevantnosti i dostatnosti, a ocjenjujući postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, na koju se predlagatelja također poziva, valja istaći da on svojim navodima iz prijedloga nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku koji je prethodio ovom prijedlogu, zbog osobito teških povreda postupovnog prava ili zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom. Ni na bazi vjerojatnosti nije učinjeno postojanje bitnih povreda postupka, napose osobito teških, te postojanje pogrešne primjene materijalnog prava. Nižestupanjske odluke referirale su se na sve odlučne navode, i predlagatelj nije učinio postojanje uvjerenja o suprotnom, ni na bazi vjerojatnosti.

9. Stoga. kako u odnosu na naznačena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, koje moraju biti kumulativno ispunjene, jer je izostao elemenat važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz odredbe čl. 385.a st.1. ZPP i razvoja prava, to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP prijedlog odbijen, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP prijedlog je odbačen, zbog izostanka prethodno spomenute vjerojatnosti povreda.

10. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na prijedlog, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka, primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, a tužitelju je odbijen jer nije uspio sa zahtjevom u smislu odredbe čl. 154. st.1. ZPP.

Zagreb, 13. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug