Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-583/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Osijeku po sucu Jeleni Bušić u pravnoj stvari tužiteljice UO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zlatko Šimek, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika Erste& Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Iva Markotić Bagarić, odvjetnica u Odvjetničkom društva Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P- 294/2023-8 od 27. siječnja 2025., 12. siječnja 2026.
r i j e š i o j e
I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-294/2023-8 od 27. siječnja 2025.
II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:
"Odbija se prigovor tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, mjesne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan."
2. Ovo rješenje pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, podredno preinači sukladno žalbenim navodima. U žalbi ukazuje na postojanje bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11.
ZPP-a. Zahtijeva trošak sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijano rješenje suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijano rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni nisu proturječni stanju spisa tako da neosnovano tuženik ukazuje na žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
7. U odnosu na žalbeni navod tuženika o počinjenoj bitnoj povredi odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, potrebno je navesti da tuženik niti na koji način nije onemogućen u raspravljanju jer je iz spisa predmeta vidljivo da je strankama omogućeno raspravljanje o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti. Naime, tužiteljica je izabrala sud pred kojim želi ostvarivati zaštitu svojih prava i interesa, tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti povodom kojeg je tužiteljici omogućeno da se o istom prigovoru izjasni.
8. Nadalje, na temelju činjeničnih navoda iz tužbe kao i saslušanja tužiteljice kao stranke te cijeneći navode tuženika kojima osporava mjesnu nadležnost suda prvog stupnja, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je na tako utvrđeno činjeničnog stanja sud prvog stupnja pravilno primijenio i materijalno pravo.
9. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 5102947638 zaključenog 12. travnja 2006. između nje kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF, kao i radi isplate iznosa od 7.125,51 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli temelji na činjenici da joj prilikom pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tuženik nije pružio sve potrebne informacije koje su bitne za donošenja valjane odluke.
10. U odgovoru na tužbu tuženik je, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na odredbu čl. 14. Ugovora o kreditu kojom odredbom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke i na odredbe čl. 46. i 48. ZPP-a
11. Sud prvog stupnja je nakon saslušanja tužiteljice kao stranke, prigovor tuženika odbio uz obrazloženje da je prorogacijska klauzula nepoštena i ništetna na temelju odredbe čl. 81. st. 1., Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, i to iz razloga jer se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo s obzirom da je unaprijed pripremljena i formulirana od strane tuženika kao trgovca zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj, te da takva odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača uzimajući u obzir mjesto njenog prebivališta i sjedište tuženika koje se nalazi u Rijeci čime bi joj s obzirom na njezino imovinsko stanje nastali povećani troškovi. Također se poziva i na odredbu čl. 19. l st. 1. i 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16. - dalje ZPK) prema kojoj potrošač može pokrenuti postupak protiv druge strane i pred sudom mjesta u kojem ima prebivalište smatrajući da je ista odredba primjenjiva u konkretnom slučaju iako je stupila na snagu nakon zaključenja ugovora o kreditu, ali prije pokretanja predmetnog spora.
12. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovarala smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.).
13. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020., prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je ništetna ako se o njoj nije posebno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
14. Upravo polazeći od gornjih zaključaka, a uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da se radi o nepoštenoj i time ništetnoj ugovornoj odredbi jer se o njoj nije posebno pregovaralo a koja osim toga uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača uzimajući u obzir prije svega opće imovno stanje tužiteljice i udaljenost između prebivališta tužiteljice i sjedišta tuženika s obzirom da bi održavanje na snazi takve odredbe u svakom slučaju moglo odvratiti tužiteljicu od ostvarivanja prava na djelotvornu sudsku zaštitu. te da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
15. Pri tome je potrebno navesti da tuženik na kojemu je bio teret dokazivanja da se o istoj odredbi pregovaralo nije predložio odgovarajuće dokaze, već svoj prigovor mjesne nenadležnosti obrazlaže time da je prorogacijska klauzula zapravo potvrdila zakonsku odredbu o općemjesnoj nadležnosti za tuženika i to odredbe čl. 46. i 48. ZPP-a.
16. Neosnovano u žalbi tuženik ukazuje da i u slučaju da se utvrdi da je ništetna odredba o prorogacijskoj klauzuli iz čl. 14. Ugovora o kreditu, da se u svakom slučaju primjenjuje odredba čl. 46. i 48. ZPP-a koja regulira opću mjesnu nadležnost i to prema sjedištu tuženika, a prema kojim odredbama bi opet bio nadležan Općinski sud u Rijeci.
17. Budući da Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/12. i 14/19., 19/22.) koji se primjenjivao u vrijeme podnošenja tužbe, ne sadrži odredbe o mjesnoj nadležnosti općinskih sudova u slučaju spora između potrošača i trgovca, to je nadležnost valjalo procjenjivati kroz odredbe o nadležnosti propisane ZPP-om. Na temelju čl. 46. st. 1. ZPP-a nadležan je sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a prema čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, dok je čl. 59. ZPP-a određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
17.1. Kako iz stanja spisa proizlazi da je spora nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice tuženika u Koprivnici, pri čemu odredba čl. 59. ZPP-a za nadležnost suda na čijem se području nalazi poslovna jedinica ne uvjetuje da je poslovna jedinca pravne osoba upisana u sudski registar, to proizlazi da je u svakom slučaju tužba podnesena nadležnom sudu i to prema sjedištu poslovne jedinice tuženika.
18. Stoga, iako osnovano u žalbi tuženik ukazuje da za ocjenu mjesne nadležnosti u ovom predmetu nema mjesta primjeni odredbe čl. 19. l. st. 1. i 2. ZPK na koje se poziva sud prvog stupnja s obzirom da je istom odredbom uređena nadležnost suda u slučaju spora u vezi ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem, a ne nadležnost u slučaju spora u svezi s ugovorom o kreditu kojega je potrošač ugovorio s bankom sa sjedištem u [adresa], isto nije utjecalo na pravilnost i zakonitost donesene odluke.
19. Odluka o trošku žalbenog postupka tuženika donesena je na temelju čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a i zatraženi trošak mu nije dosuđen jer sa žalbom nije uspio.
20. S obzirom na navedeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti i primjenom čl. 380. st. 2. ZPP-a potvrditi pobijano rješenje.
Osijek, 12. siječnja 2026.
Sudac
Jelena Bušić
