Poslovni broj: Usž-4802/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaha Bassegli Gozze, predsjednika vijeća, Ane Berlengi Fellner i Mirjane Čačić, članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆM iz [adresa], uz opunomoćenika za primanje pismena u [adresa] JM iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za migraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, Grada Vukovara 33, Zagreb, zastupanog po opunomoćenici MM, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l- 2480/2024 od 7. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2480/2024 od 7. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-224-04/23-01/13, URBROJ: 511-01-203- 24-2 od 9. rujna 2024. i Policijske uprave Šibensko-kninske, Policijske postaje Knin, poslovni broj: 511-13-10-UP/I-244/2022 od 19. listopada 2022.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog upravnog rješenja od 19. listopada 2022. kojim je odbijen njegov zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva temeljem odredbe članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15. i 102/19., dalje: Zakon).

3. U pravodobno podnesenoj žalbi tužitelj osporava u cijelosti presudu prvostupanjskog upravnog suda iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnome ponavlja navode iz tužbe te ističe da je prvostupanjski sud u osporenoj presudi propustio ocijeniti pravno relevantne argumente koje je iznio u podnesenoj upravnoj tužbi, već je samo ocjenjivao da li je upravno tijelo pravilno tumačilo i primijenilo zakonske odredbe kao i da li je upravni akt detaljno obrazložen i utemeljen na relevantnim činjenicama. Navodi da je sud propustio provesti posebni ispitni postupak na okolnost utvrđivanja hrvatskog državljanstva tužiteljevog oca budući da je knjiga državljana matičnog područja [adresa] u koju je bio upisan njegov otac uništena tijekom Domovinskog rata. Smatra da su upravna tijela trebala provesti postupak obnove predmetne uništene državne matice, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Nadalje, ističe da tuženik pogrešno smatra da se odredba članka 5. stavak 2. Zakona primjenjuje samo na osobe rođene nakon **.**.1991. budući da isto ne proizlazi iz smisla navedene zakonske odredbe. Osim toga, smatra da takvo tumačenje dovodi do diskriminacije osoba starijih od 21 godine, rođenih nakon **.**.1991. i koje mogu uspostaviti pravnu vezu s državom podrijetla svojeg roditelja. Ističe da iz smisla citirane zakonske odredbe proizlazi da jedino ograničenje za stjecanje hrvatskog državljanstva predstavlja nepostojanje zapreke iz odredbe članka 8. stavak 1. točka 5. Zakona. Prigovara da se tuženik nezakonito poziva na odredbe Zakona o državljanstvu SFRJ budući da je riječ o propisu bivše države s kojom su raskinute sve državno- pravne veze. Ističe da se u svom zahtjevu za utvrđivanje hrvatskog državljanstva pozvao na odredbu članka 5. stavak 2. Zakona, kao i da je na samom obrascu zahtjeva bilo navedeno da se zahtjevu treba priložiti dokaz o hrvatskom državljanstvu jednog ili oba roditelja. Stoga smatra da je njegov zahtjev pogrešno odbijen temeljem odredbe članka 30. stavak 1. Zakona. Osim toga, ističe da je sud u osporenoj presudi pogrešno ocijenio kvalitativnu razliku između državljanstva SR Hrvatske kao federalne jedinice u okviru bivše SFRJ i državljanstva Republike Hrvatske. Naime, to što je tužitelj upisan kao državljanin Republike Srbije ne može se vezati za pravilo kontinuiteta u inozemstvu, već se odnosi samo za osobe upisane u knjigama državljana SR Hrvatske prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu budući da je tužitelj 8. listopada 1991. postao stranac u Republici Hrvatskoj. Pravnim tumačenjem danim u rješenju tuženika pomiješana su dva kriterija za stjecanje hrvatskog državljanstva i to kriterij pravnog kontinuiteta prema ranijim knjigama državljana SR Hrvatske i kriterija podrijetla, odnosno načela krvne veze. Upućuje i na stajalište Arbitražne komisije (Badinterove komisije) iz kojeg proizlazi da su svi nedržavljani Hrvatske rođeni u inozemstvu jer SFRJ nije ni postojala prije 8. listopada 1991. Poziva se i na Izvješće Pučke pravobraniteljice o analizi stanja ljudskih prava i jednakosti u Hrvatskoj za 2022. u dijelu koji se odnosi na postupanje policijskog sustava. Zaključno predlaže usvojiti žalbu i poništiti osporenu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže istu odbiti kao neosnovanu jer u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom članka 30. stavak 1. Zakona, niti se može primijeniti odredba članka 5. stavak 2. Zakona kako pogrešno smatra tužitelj. Navodi da tužitelju nije sporno niti dvojbeno da njegov otac ima utvrđen kontinuitet hrvatskog državljanstva primjenom propisa bivše države, a na čije hrvatsko državljanstvo se poziva prilikom podnošenja svojeg zahtjeva, dok mu je istodobno sporno da se za utvrđivanje njegovog državljanstva primjenjuju propisi bivše države. Kako u konkretnom slučaju nije niti sporno da se tužiteljev otac u trenutku njegova rođenja smatrao hrvatskim državljaninom, to nije niti bilo potrebno utvrđivati očevo državljanstvo, tim više jer je tužitelj u maticu rođenih upisan kao državljanin SR Srbije. Ističe da je svrha odredbe članka 5. stavak 2. Zakona omogućiti u određenom roku stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom i onim osobama rođenim nakon stupanja na snagu Zakona, starijim od 21. godine čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njihova rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti, a ne omogućiti stjecanje hrvatskog državljanstva svim strancima u regiji i svijetu čiji je jedan roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njihova rođenja i koji su već za vrijeme bivše SFRJ podrijetlom stekli državljanstvo neke druge federalne jedinice po drugom roditelju. Osim toga, navodi da niti jednoj drugoj osobi koja je rođena u inozemstvu prije 8. listopada 1991. nije usvojen zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva temeljem odredbe članka 5. stavak 2. Zakona jer u trenutku njihova rođenja navedeni zakon niti nije bio na snazi, a o čemu se radi i u konkretnom slučaju. S obzirom da tužitelj od rođenja u kontinuitetu ima državljanstvo Republike Srbije te je po propisima važećim do 8. listopada 1991. bio upisan u evidenciju državljana Republike Srbije, to zaključuje kako ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana sukladno odredbi članka 30. stavak 1. Zakona. Zaključno upućuje na pravna stajališta ovog Suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske u pogledu primjene odredbe članka 5. stavak 2. Zakona.

5. Tužitelj u svojem očitovanju na tuženikov odgovor na žalbu u bitnome ističe da u cijelosti ostaje kod svojih žalbenih navoda. Smatra da ispunjava uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva po načelu podrijetla ukoliko dokaže da je njegov roditelj bio državljanin SR Hrvatske, a time po principu automatizma i državljanin Republike Hrvatske. Ističe da treba razlikovati republičko državljanstvo prema ranijim propisima od hrvatskog državljanstva nakon 8. listopada 1991. To stoga što državljanstvo SR Hrvatske u okviru SFRJ nema istu pravnu snagu kao današnje državljanstvo Republike Hrvatske. Obrazlažući razliku između materijalnih i formalnih izvora prava, zaključuje da je tuženik u konkretnom slučaju primijenio zakonske propise koji su prestali važiti kao formalan izvor prava.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je pobijana prvostupanjska presuda pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka. Ovo stoga jer po ocjeni ovog Suda, obrazloženje osporene presude sadrži dostatne i pravilne razloge radi kojih je odlučeno kao u izreci iste te je u cijelosti sastavljeno sukladno odredbi članka 119. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br.: 36/24., dalje: ZUS). Naime, sud je sukladno ustaljenoj upravnosudskoj praksi dužan u obrazloženju navesti i ocijeniti isključivo pravno relevantne činjenice i prigovore tužitelja, a ne obrazlagati svaki njegov istaknuti navod, čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno.

8. Rješenje prvostupanjskog upravnog tijela utemeljeno je na odredbi članka 30. stavka 1. Zakona na temelju koje se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovog Zakona. (8. listopada 1991.).

9. U postupku je nespornim utvrđeno da je tužitelj rođen **.**.1979. u [adresa], Republika Srbija, da je u trenutku njegovog rođenja njegov otac bio hrvatski državljanin, a majka državljanka Republike Srbije. Također je utvrđeno da je tužitelj po propisima važećim do 8. listopada 1991. podrijetlom stekao državljanstvo Republike Srbije. Pri tome ovaj Sud ističe da u konkretnom slučaju nije pravno odlučna činjenica da je u Domovinskom ratu uništena matica rođenih u koju je upisan otac tužitelja s obzirom da njegovo hrvatsko državljanstvo u trenutku rođenja tužitelja niti nije dovedeno u pitanje tijekom postupka.

10. Dakle, tužitelj je u trenutku stupanja na snagu Zakona, odnosno 8. listopada 1991. bio upisan u knjigu državljana Republike Srbije, pa su osnovano zaključila upravna tijela da se zbog toga ne može utvrditi hrvatskim državljaninom jer nije mogao steći i državljanstvo SR Hrvatske, budući da je na temelju propisa koji je važio u trenutku njegovog rođenja bilo moguće imati samo jedno republičko državljanstvo unutar SFRJ, a osim toga bilo je propisano i kako državljanstvo SR Hrvatske prestaje stjecanjem državljanstva druge socijalističke republike.

11. Stoga je osnovano utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete propisane odredbom članka 30. stavak 1. Zakona pri čemu su pravilno navedene mjerodavne odredbe Zakona o državljanstvu SR Hrvatske ("Narodne novine", broj: 32/77.) i Zakona o državljanstvu SFRJ ("Narodne novine"; broj: 58/76.)

12. Tužitelj smatra da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni odredbe članka 2. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 102/19.) kojim je izmijenjena odredba članka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11. i 110/15.) na način da je propisano da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21 godine života, rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavak 1. točke 5. ovoga Zakona.

13. Međutim, osnovano tuženik i prvostupanjski sud navode da se odredba članka 5., kao i članka 4. Zakona kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom odnose samo na osobe rođene nakon stupanja na snagu tog Zakona (8. listopada 1991.), dok se na osobe rođene prije tog datuma primjenjuje odredba članka 30. stavak 1. i 2. Zakona, koje shvaćanje je izraženo u ustaljenoj upravnosudskoj praksi potvrđenoj i od Ustavnog suda Republike Hrvatske (npr. odluka broj: UIII- 1895/01, U-III-16125/09 i dr.).

14. Naime, odredba članka 5. stavka 2. Zakona, na koju tužitelj upućuje svojim žalbenim navodima, omogućuje samo onoj osobi koja je rođena nakon **.**.1991. da pod uvjetima iz naprijed navedene odredbe Zakona traži upis u evidenciju hrvatskih državljana, odnosno omogući stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom onim osobama koje su rođene nakon stupanja na snagu Zakona (8. listopada 1991.), starijim od 21 godinu, čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njegova rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. O tome se u konkretnom slučaju ne radi budući da je tužitelj rođen 1979. godine u tadašnjoj Republici Srbiji te je 22. siječnja 1980. upisan temeljem podrijetla u knjigu državljana Republike Srbije, koja se vodi kod matičnog područja [adresa], za godinu 1980., pod rednim brojem 89.

15. S obzirom da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva tužitelja, to je sukladno odredbi članka 30. stavka 1. Zakona zahtjev zakonito odbijen, pri čemu su tuženik i prvostupanjski sud dali valjane razloge primjene i tumačenja važećeg Zakona, Zakona o državljanstvu SR Hrvatske i Zakona o državljanstvu SFRJ koji su bili na snazi u vrijeme rođenja tužitelja.

16. Kako tužitelj žalbenim navodima kojima iznosi svoje tumačenje pravnih propisa nije doveo u sumnju zakonitost presude prvostupanjskog suda, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

17. Slijedom svega navedenog trebalo je, temeljem odredbe članka 135. stavak 1.

ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 8. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Vlaho Bassegli Gozze