REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Us II-202/2025-7
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ZA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv rješenja tuženika Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, OIB: 68011638990, Zagreb, Trg žrtava fašizma 3, klasa: UP/II-008-07/25-01/353, urbroj: 401-01/05-25-4 od 2. rujna 2025., radi prava na pristup informacijama, na sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, klasa: UP/II-008-07/25-01/353, urbroj: 401- 01/05-25-4 od 2. rujna 2025.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika odbijana je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Splita, klasa: 008-01/24-01/39, urbroj: 2181-1-03-1/5-25-18 od 4. ožujka 2025. kao neosnovana.
2. Navedenim rješenjem tijela prvog stupnja odbačen je na temelju odredbe članka 23. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, zahtjev tužitelja za pristup informacijama od 27. svibnja 2024., kojim je tužitelj zatražio od tijela prvog stupnja da se izjasni da je [adresa] – [adresa] "pješačka zona" ili "zona smirenog prometa" i dostavu odluke Grada Splita koja je na snazi iz koje proizlazi izjašnjenje prvostupanjskog tijela je li [adresa] – [adresa] "pješačka zona" ili "zona smirenog prometa", jer prvostupanjsko tijelo ne posjeduje traženu informaciju.
3. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da opravdano smatra da je Grad Split izmislio da postoji odluka Grada Splita koja je na snazi, a koja je donesena prije više od 40 godina, iz koje proizlazi da je [adresa] – [adresa] "pješačka zona". Smatra da dokumente koji jesu na snazi treba imati Grad Split neovisno o tome kada su doneseni jer je tako propisano zakonskim i podzakonskim aktima kojima je uređeno uredsko poslovanje i arhivska građa. Ističe da je pregledao sve odluke Grada Splita o uređenju prometa na području Grada Splita koje su arhivirane u Državnog arhivu u Splitu i u niti jednoj odluci [adresa] – [adresa] – nije određena kao "pješačka zona". Grad Split je [adresa] – [adresa] uredio kao "zonu smirenog prometa", što proizlazi iz jedinih odluka Grada Splita glede [adresa]. Smatra da Grad Split [adresa] nikada nije uredio kao "pješačku zonu" zbog čega ni ne može dostaviti odluku Grada Splita koja je na snazi, a koja je donesena prije više od 40 godina, iz koje proizlazi da je [adresa] "pješačka zona", jer takva odluka nikada nije ni postojala. Dakle, pitanje na koje je potrebno odgovoriti kako bi se riješio ovaj upravni spor nije da li Grad Split posjeduje ili ne posjeduje spornu odluku nego da li je sporna odluka uopće ikada i postojala, što je bio meritum upravnog postupka. Predlaže da ovaj Sud tužbu usvoji i poništi osporeno rješenje kao i odgovor Grada Splita od 4. ožujka 2025. i rješenje Grada Splita od 4. ožujka 2025. te predmet vrati Gradu Splitu na ponovni postupak.
4. U odgovoru na tužbu u bitnom navodi da nije u nadležnosti Povjerenika za informiranje da utvrđuje obvezu tijelima javne vlasti na posjedovanje ili neposjedovanje informacije te da li je neka dokumentacija tijela javne vlasti u skladu sa zakonskim ili podzakonskim propisima i slično, već da li navedeno tijelo posjeduje ili ne posjeduje zatraženu informaciju, odnosno ukoliko istu ima u svom posjedu može li se korisnicima omogućiti pristup informaciji. Isto tako nije u nadležnosti Povjerenika za informiranje ispitivati niti ocjenjivati postupanje i procedure tijela javne vlasti koje su propisane njihovim internim aktima, odnosno postupa li tijelo javne vlasti u skladu sa pozitivnim propisima i na koji način. Ističe da u žalbenom postupku samo ispituje posjeduje li tijelo javne vlasti traženu informaciju, pri čemu nije nadležan za tumačenje odredbi Zakona o sigurnosti prometa na cestama niti je na njemu da ispituje način postupanja prvostupanjskog tijela, odnosno u konkretnom slučaju nije nadležan provjeravati da li je istinit navod Grada Splita o tome da postoji odluka Grada Splita koja je na snazi, a koja je donesena prije više od 40 godina, i iz koje proizlazi da je [adresa] "pješačka zona". Posebno napominje da je u sličnoj pravnoj stvari ovaj Sud presudom poslovni broj: UsII-280/2021 od 11. studenoga 2021. potvrdio stajalište tuženika, a u predmetu se radilo o tome da je korisnik osporavao primjenu članka 23. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, iako nije bilo sporno da tijelo javne vlasti ne posjeduje informaciju. Upućuje i na presudu ovoga Suda poslovni broj: UsII-224/2024-6 od 16. siječnja 2025., u kojoj je navedeno u bitnom da žalbenim navodima tužitelja nije dovedeno u sumnju utvrđenje tuženika, prema kojem je u provedenom postupku utvrdio da Grad Split ne posjeduje traženu informaciju. Tuženik predlaže da ovaj Sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. Odgovor tuženika na tužbu, sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24.) dostavljen je tužitelju.
6. Tužitelj se očitovao na navode tuženika te ponovio prigovore koje je isticao i u tužbi protiv rješenja tuženika i istakao da je meritum ovog postupka ispitati da li postoji odluka Grada Splita koja je na snazi, a koja je donesena prije više od 40 godina, iz koje proizlazi da je [adresa] "pješačka zona" jer nije tužitelj tražio od Grada Splita da mu dostavu tu odluku nego je Grad Split na upit tužitelja da mu dostavi informaciju iz koje proizlazi predmetni status ulice napisao da postoji odluka Grada Splita koja je na snazi i iz koje proizlazi da je [adresa] "pješačka zona" ali da je ne može dostaviti jer nema saznanja tko ima tu odluku.
7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Prema odredbi članka 23. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“ 25/13., 85/15. i 69/22. – dalje: ZPPI) propisano je da će tijelo javne vlasti rješenjem odbaciti zahtjev ako ne posjeduje informaciju te nema saznanja gdje se informacija nalazi.
9. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjsko tijelo provelo postupak u kojem je utvrdilo da iz zahtjeva tužitelja proizlazi da traži jasnu informaciju da li je [adresa] – [adresa] "pješačka zona" ili "zona smirenog prometa", odnosno traži dokument iz kojeg proizlazi ta informacija, a tijelo prvog stupnja u postupku koji je provelo po zahtjevu tužitelja nije pronašlo traženu informaciju odnosno odluku nekadašnje skupštine Općine Split pa je iz tog razloga, a na temelju navedene odredbe članka 23. stavka 5. ZPPI-a odbacilo predmetni zahtjev iz razloga jer ne posjeduje traženu informaciju.
10. Ovaj Sud nalazi da je tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja tijela prvog stupnja od 4. ožujka 2025. jer je zahtjev tužitelja za pravo na pristup informacijama pravilno odbačen iz razloga jer tijelo prvog stupnja zatraženu informaciju ne posjeduje.
11. Prema ocjeni ovoga Suda, tuženik je u osporenom rješenju kojim je odbio žalbu tužitelja protiv rješenja tijela prvog stupnja dao valjane razloge za svoju odluku koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, dok prigovori tužitelja u tužbi nisu prema ocjeni ovoga Suda odlučni niti od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja.
12. Posebno treba istaknuti da tuženik osnovano navodi da nije u nadležnosti tuženika da utvrđuje obvezu tijelima javne vlasti na posjedovanje ili neposjedovanje informacije te da li je neka dokumentacija tijela javne vlasti u skladu sa zakonskim ili podzakonskim propisima i slično, već da li navedeno tijelo posjeduje ili ne posjeduje zatraženu informaciju. Pored toga pravilno ističe i da tijelo javne vlasti nije u obvezi davati objašnjenja ili upute vezane uz ostvarivanje nekog prava ili izvršavanje obveze, izrađivati analize ili tumačenja nekog propisa kao ni stvarati nove informacije te sastavljati odgovore na pitanja, sastavljati izjave, pokretati postupke ili obavljati neke dodatne aktivnosti.
13. Tužitelj u tužbi ponavlja razloge na koje se pozivao i u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja na koje prigovore je tuženik u cijelosti odgovorio.
14. Dakle, kako je osporeno rješenje doneseno u granicama zakonom propisanih ovlasti tuženika, koji je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, obrazložene u cijelosti u smislu članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09.), to ovaj Sud nije našao osnove osporeno rješenje ocijeniti nezakonitim.
15. Slijedom navedenog trebalo je pozivom na odredbu članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 8. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
