REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-107/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ES, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Ivan Šalina i Božo Vrkić, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-129/2023-3 od 28. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1457/2019-51 od 30. prosinca 2022., u sjednici održanoj 8. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja se odbija.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrditi ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj ugovora 236-135/2006 zaključen između tužitelja i tuženika 1. lipnja 2006., kao što je odbijen i zahtjev za isplatu iznosa od 735.438,03 kuna (97.609,40 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose za vremensko razdoblje i po stopi kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke. Nadalje je u točki II. izreke utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 3. i članka 6. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj ugovora 236-135/2006, zaključenog između tužitelja i tuženika 1. lipnja 2006. te da su nezakonito donesene odluke tuženice o promjenama kamatnih stopa, kao što je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženica izvršila kao i promjenjivom tečaju CHF, pa je tuženik u točki II.II. izreke obvezan isplatiti - vratiti tužitelju na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promjenjivih kamatnih stopa iznos od 39.006,56 kuna (5.177,06 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom, na pojedinačne mjesečne iznose za vremensko razdoblje i po stopi kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke, te s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zbog promjena tečaja CHF iznos od 38.123,09 kuna (5.059,80 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose, za vremensko razdoblje i po stopi kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 24.242,50 kuna (3.217,53 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena žalba tužitelja kao neosnovana, žalba je tuženika djelomično odbijena te je prvostupanjska presuda potvrđena u točkama I., II.II i III. izreke, te djelomično u točki II.I izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 3. i članka 6. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj ugovora 236-135/2006 zaključen između tužitelja i tuženice 1. lipnja 2006. i odredba o valutnoj klauzuli u CHF.

2.1. Drugostupanjskim je rješenjem u točki I. izreke djelomično prihvaćena žalba tuženika te je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu točke II.I izreke kojim je tužitelj zatražio utvrđenje da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa i da nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženica izvršila kao i promjenjivom tečaju CHF te je u tom dijelu tužba odbačena. U točki II. izreke odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-2172/2024-2 od 30. listopada 2024. dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv predmetne drugostupanjske presude radi pravnog pitanja:

"Da li bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ništetne valutne klauzule, kao bitnih odredbi Ugovora o kreditu, predmetni Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika odnosno ništetnog predmeta tj. valuta te djelomično cijene odnosno kamata, može opstati odnosno radi li se o ništetnom Ugovoru o kreditu?''.

4. Postupajući po dopuštenju revizijskog suda, tužitelj podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude pobijajući je u dijelu kojim je pravomoćno odbijen njegov zahtjev za utvrđenje ništetnosti i bez pravnog učinka Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 236-135/2006 zaključen između tužitelja i tuženika 1. lipnja 2006., pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22 - dalje: ZPP). Revizija se podnosi zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena, a revident predlaže reviziju prihvatiti te drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti prihvaćanjem pobijanog dijela tužbenog zahtjeva, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno raspravljanje.

5. Tuženik je odgovorio na reviziju te ju je predložio odbiti i obvezati tužitelja na plaćanje troška odgovora.

6. Revizija tužitelja nije osnovana.

7. U povodu revizije iz članka 382. ZPP revizijski sud, u skladu s odredbom članka 391. stavka 3. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.

8. U revizijskom je postupku sporna ništetnost cijelog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 236-135/2006 kojeg su tužitelj i tuženik zaključili 1. lipnja 2006., s obzirom na utvrđenu ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično i zahtjev za isplatu kao posljedice ništetnosti cijelog ugovora o kreditu.

9. Naime, u postupku je pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da su stranke, i to tužitelj kao potrošač i korisnik kredita, s jedne strane, te tuženik kao davatelj kredita (kreditor), s druge, spomenuti Ugovor o kreditu namjenski sklopili za kupnju stambenog objekta na iznos od 86.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu CHF po srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja anuiteta i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88% godišnje, uz rok otplate od 26 godina. U ovom je stadiju postupka pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, a razloge djelomične ništetnosti ugovora sudovi su vezali za utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., Rev-2221/18-2 od 3. rujna 2019., Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te odluka Visokoga trgovačkog suda broj Pž- 7129/2013-2 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-2 od 14. lipnja 2018.) u vezi s primjenom Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19).

10. U odnosu, pak, na zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu zbog ništetnosti njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sudovi su odbili tužbeni zahtjev cijeneći, u bitnom, da je takav zahtjev protivan odredbi članka 87. stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03,46/07 i 79/07 - dalje: ZZP) kojom je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, kao i odredbi članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO) koja također propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, što u ovoj konkretnoj situaciji nije slučaj. To osobito stoga što pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odredba ugovora o kreditima kojom se banka obvezuje staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara određenoj protuvrijednosti CHF po ugovorenom tečaju CHF na dan plasmana, nije utvrđena ništetnom, a niti tužitelj tvrdi da bi odredba kojom se tuženik obvezao dati mu na raspolaganje kredit u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 86.500,00 CHF po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja bila ništetna bilo u smislu ZZP/03, bilo u smislu članka 322. ZOO.

11. Tužitelj i kao revident ustraje u tvrdnji iznošenoj tijekom postupka da su navedene ništetne odredbe ugovora bitan sastojak ugovora bez kojih ugovor ne može opstati.

12. Prema odredbi članka 87. stavka 2. ZZP, ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. S druge strane, prema odredbi članka 322. stavka 1. ZOO, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (članak 324. stavak 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (stavak 2. članka 324. ZOO).

13. U ovom je stadiju postupka, kao što je naprijed kazano, pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu, ali taj dio drugostupanjske presude, s obzirom na sadržaj dopuštenog pitanja, nije predmet raspravljanja u revizijskom postupku.

14. Ugovorom o kreditu, prema odredbi članka 1021. ZOO, banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

15. Predmetnim je Ugovorom o kreditu, dakle, bila ugovorena početna kamatna stopa, koja se, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitnog elementa ugovora o kreditu, primjenjuje te kao takva i dalje egzistira, a bila je poznata i visina srednjega (ugovorenog) tečaja odnosno kunska protuvrijednost iznosa od 86.500,00 CHF.

16. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da je odredba kojom je ugovorena kamatna stopa vezana uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, kao što je valjana i odredba o kunskoj protuvrijednosti isplaćenog iznosa kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, može opstati, pa su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz članka 87. stavka 2. ZZP te članaka 21. i 22. u vezi s člankom 322. stavkom 1. i člankom 324. stavkom 2. ZOO, kada su tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu iznosa od 735.438,03 kuna (97.609,40 EUR) ocijenili neosnovanim te ga odbili.

17. Nasuprot revizijskim navodima tužitelja, kako je to već naglašeno i u presudama ovog suda broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., Rev-1527/2024-2 od 8. travnja 2025. i dr., ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (Zsuzsanna Dunai protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Kod ovakve ocjene, revizijski sud ustraje u svojoj praksi (primjerice, Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

18. S tim u vezi, ni u ovom postupku nisu prihvatljivi revizijski navodi tužitelja u vezi s tumačenjem navedene odluke Suda EU kojom je Sud izrazio stajalište da je odredba o tečajnom riziku, valuti CHF, glavni predmet ugovora i kako održavanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnom sastojku ugovora. To stoga što je presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučeno, među ostalim, da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, a prema ocjeni ovog suda to se proteže i na druge nepoštene odredbe, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućuje ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, dakle, ništetnosti odredbe koja je vezana uz bitne sastojke ugovora, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti takve odredbe (u tom se slučaju radilo o ništetnosti odredbe o tečajnom riziku) kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

19. Drugim riječima, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuju prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe vezane za bitne sastojke ugovora, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

20. Upravo na tom tragu, a u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, revizijski sud ocjenjuje pravilnim zaključak nižestupanjskih sudova da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. To je temeljni razlog zbog kojeg revizijski sud i cijeni da su sudovi odbijanjem tužiteljeva zahtjeva za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplate koja je posljedica toga, pravilno primijenili materijalno pravo.

21. Ovakvo je pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, t. 75,). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., t. 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe".

22. Prema ocjeni revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja je udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je tužitelju prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Time je na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge, uspostavljena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

23. Naime, imajući na umu činjenicu uspostavljanja ravnoteže između prava i interesa ugovornih strana, eventualnim utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu došlo bi do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sund servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti. U odnosu na obje stranke predmetni je ugovor ispunjen u granicama njegove valjanosti.

23.1. S druge strane, zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi valja pružati u okvirima koje određuje Direktiva i u okviru balansa koji je njezinim odredbama uspostavljen između pravnih učinaka nepoštenosti ugovornih odredbi i slobode ugovaranja (tako i Josipović, Tatjana: Zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, Načela i standardi zaštite u odlukama Suda Europske unije, "Narodne novine", Zagreb, 2018., str. 667.).

24. Pri naprijed navedenoj ocjeni, revizijski sud ima na umu da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, i iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

25. Treba imati na umu i da, prema praksi Suda EU (presuda broj C-19/20, točka 56.), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst članka 6. stavka 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se (točka 57. iste presude) prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljno za potrošača (tako i u presudi od 15. ožujka 2012., Perenčiova i Perenič, C-453/10, EU:C2012:144, t. 32.).

25.1. Stoga je revizijski sud zaključak o neosnovanosti revizije donio u primjeni navedenih mjerodavnih odredbi materijalnog prava, a također imajući na umu praksu iz svih naprijed navedenih presuda Suda EU primjenjivih na okolnosti konkretnog slučaja upravo, kao što je i navedeno, cijeneći da je u opisanim prilikama na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnog natjecanja, s druge, uspostavljena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornom odredbama.

26. Imajući na umu da se posljedice nevaljanosti ugovora zbog nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje uređuju pravne odnose ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe ugovora, konkretno naprijed spomenutim odredbama ZZP i ZOO, revizijski sud, odgovarajući na dopušteno pravno pitanje ustraje u pravnom shvaćanju izraženom u presudama broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., Rev-1527/2024-2 od 8. travnja 2025. koje glasi:

Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kada je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ona nije postojala i kada je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.

27. Naprijed navedeno ne isključuje mogućnost da unutar pojedinih nacionalnih sudova u državama EU, zbog određenih specifičnih okolnosti pojedinog slučaja, ugovor o kreditu bude ocijenjen i u cijelosti ništetnim upravo stoga što se posljedice nevaljanosti ugovora zbog nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje uređuju pravne odnose ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe ugovora.

28. U opisanim okolnostima nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji naznačenim pitanjem tužitelj ukazuje, odnosno razlog zbog kojeg je revizija podnesena. Stoga je valjalo temelju odredbe članka 391. stavka 6. ZPP reviziju tužitelja odbiti i presuditi kao u točki I. izreke.

29. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevu tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, revizijski sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP jer sadržaj odgovora nije doprinio odlučivanju o reviziji. Stoga je po ovom pitanju odlučeno kao u točki II. izreke.

Zagreb, 8. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil