Poslovni broj: Usž-4640/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Plitvice Đogaš d.o.o. Split, Pod Kosom 40, OIB: 65688097699, kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Ljubičić-Vrdoljak & partneri, Odvjetničko društvo d.o.o. Split, Sukoišanska 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-326/2024-6 od 14. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-326/2024-6 od 14. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us l-326/2024-6 odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II- 471-02/23-01/203, urbroj: 513-04-23-2 od 4. prosinca 2023. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, klasa: UP/I-471-02/2019-01/671, urbroj: 513-07-17-23-40 od 20. travnja 2023., dok je rješenjem istog broja i datuma odbijen prijedlog tužitelja za odgodni učinak tužbe i za naknadu troškova upravnog spora

2. Osporenim rješenjem tuženika od 4. prosinca 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 20. travnja 2023. kojim je tužitelju za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 5.578,63 eura, uz kamate u iznosu od 1.275,86 eura.

3. Protiv navedene presude i rješenja tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Pozivajući se na članak 30. Zakona o općem upravnom postupku ističe da mu tijekom postupka nije omogućeno izjašnjavanje o bilo kojoj činjenici, okolnosti ili pravnom pitanju koje je važno za rješavanje ove upravne stvari. Prigovara što je prvostupanjski sud odbio saslušati tužitelja i naložiti vještačenje vještaka građevinske struke i geodeta uz izlazak na teren. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo konkretno odredbe članka 75. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i članka 152. stavka 4. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost u pogledu kvalifikacije spornih usluga kao građevinskih usluga na koje se primjenjuje prijenos porezne obveze. Ističe da se sporna usluga temeljem ulaznog računa dobavljača Komis d.o.o. br 1335-113-3 od 2. kolovoza 2018. sastojala od isporuke i montaže hotelske opreme, uključujući njihovo pozicioniranje, niveliranje, spajanje na instalacije i puštanje u rad. Navodi da predmetni objekt nije novogradnja niti je bio u procesu građevinske rekonstrukcije, već dovršen hotel kojem su dodavani završni elementi opreme te smatra da opremanje gotovog objekta ne potpada pod zakonski pojam građevinskih usluga jer nije riječ o gradnji niti rekonstrukciji građevine u smislu odredbe članka 75. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Ističe da hotel Cvita nije građen ni rekonstruiran u vrijeme izvođenja spornih radova već se radilo o opremanju postojećeg objekta radi podizanja standarda usluge, a ne o građevinskom zahvatu na strukturi objekta. Navodi da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište da se prijenos porezne obveze mora restriktivno tumačiti te da usluge koje po svom karakteru ne predstavljaju građevinske radove npr. montaža opreme u gotov objekt ne podliježu članku 75. stavku 3. Zakona o PDV-u. Upućuje na odluku ovoga Suda poslovni broj Usž-1234/2022 prema kojoj je Visoki upravni sud Republike Hrvatske izrazio stajalište da je ključno utvrditi izvodi li se usluga u sklopu izgradnje ili bitne rekonstrukcije građevine, ako ne, tada se račun s iskazanim PDV-om smatra ispravno izdan i primatelj ima pravo odbiti pretporez. U prilog svojim utvrđenjima poziva se i na praksu Suda Europske unije u predmetu C- 697/17 u kojoj je Sud EU potvrdio da Porezna uprava može uskratiti pravo na odbitak pretporeza ako se utvrdi da PDV na računu nije bio dugovan. Ujedno se poziva i na presudu Suda EU u predmetu C-392/11 gdje je utvrđeno da se više povezanih usluga može promatrati kao jedinstvena isporuke u svrhe PDV-a. Smatra da usluge montažne opreme koje eventualno uključuju sporedne građevinske radove poput učvršćivanja opreme za građevinu treba promatrati kao jedinstvenu uslugu opremanja objekta, a ne vještački razdvajati dio te usluge kao građevinski rad. Zaključuje da u konkretnom slučaju nema zlouporabe jer se radi o stvarnim troškovima opremanja hotela u redovnom poslovanju tužitelja. Ističe da iz radnih naloga društva Komis d.o.o. br. 1078/2018 i 1413/2018 proizlazi koje su konkretno aktivnosti izvršene te se te aktivnosti pretežno uključuju transport i unos opreme, montažu i instalaciju kuhinjskih uređaja, montažu šankova, spajanje cjevovoda te puštanje opreme u rad te se ne navode klasični građevinski radovi na objektu. Vezano za osporen dio pretporeza po osnovi nabave određene robe ističe da je predmetna odjeća nabavljena za potrebe zaposlenika hotela te da činjenica da na odjeći nije našiven logotip hotela ne znači da se ne radi o poslovnoj svrsi. Predlaže da Sud usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu, usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu cjelokupnih troškova. Potražuje i trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.), ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

7. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koji slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenom prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je prvostupanjsko tijelo postupajući po presudi Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2191/2021 od 23. svibnja 2022. ponovilo postupak poreznog nadzora poreza na dodanu vrijednost tužitelja za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018., o čemu je sastavljen Zapisnik 22. ožujka 2023. Prvostupanjski je sud iscrpno obrazložio zašto prihvaća utvrđenja poreznih tijela da je tužitelj u nadziranom razdoblju neosnovano iskoristio pravo na odbitak pretporeza po računu broj 1335-113- 3 od 2. kolovoza 2018. društva Komis d.o.o. te je iskoristio pravo na odbitak pretporeza i za nabavu robe koja mu ne služi za obavljanje poduzetničke djelatnosti. Naime, tijekom ponovnog poreznog nadzora, a uvidom u račun društva broj: 1335-113-3 koji je tužitelju ispostavilo društvo Komis d.o.o., očitovanje društva Komis d.o.o. te iz radnih naloga 2078/2018 i 1413/2018 prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da je tužitelju obavljena usluga prodaje, transporta, unošenja, pozicioniranja, montaže i puštanje u rad profesionalne kuhinje obavljene u okviru izgradnje i rekonstrukcije građevinskog objekta – hotel „Cvita“. Temeljem svega naprijed navedenog razvidno je da se na tu uslugu nabave, dobave i ugradnje profesionalne kuhinje kao i na sve usluge koje su bile potrebne kako bi se ti uređaji i oprema ugradili, kao što su primjerice elektroinstalacijski, vodo instalacijski i ostali radovi primjenjuje prijenos porezne obveze sukladno članku 75. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13. – 115/16.) i članku 152. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 79/13. – 128/17.). Nadalje, pregledom knjigovodstvene dokumentacije- ulaznih računa, poreznim nadzorom u ponovnom postupku je utvrđeno da je porezni obveznik u Knjizi ulaznih računa i Glavnoj knjizi za 2018. godinu proknjižio pretporez temeljem ulaznih računa za nabavu robe koja ne služi za obavljanje poduzetničke djelatnosti što je suprotno odredbi članka 58. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Slijedom toga, tužitelju je osnovano pozivom na odredbu članka 75. stavka 3. Zakona o PDV-u te članka 58. Zakona o PDV-u osporeno pravo na odbitak pretporeza.

8. Člankom 58. stavkom 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da porezni obveznik ima pravo od PDV-a koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

9. Člankom 75. stavkom 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost određeno je da je porezni obveznik upisan u registar obveznika PDV-a u Republici Hrvatskoj obvezan platiti PDV kada mu se obave, između ostalog, sljedeće isporuke: građevinske usluge kojima se smatraju usluge u vezi s izgradnjom, održavanjem, rekonstrukcijom ili uklanjanjem građevina, uključujući usluge popravka i čišćenja.

10. Člankom 131. stavak 1. Pravilnika propisano je da porezni obveznici koji obavljaju oporezive isporuke dobara i usluga imaju pravo na odbitak pretporeza ako je isporuka poreznom obvezniku obavljena u svrhe njegove gospodarske djelatnosti.

11. Prema članku 152. stavak 4. Pravilnika ako isporučitelj dobara i usluga iz članka 75. stavka 3. Zakona izda račun bez PDV-a s napomenom „prijenos porezne obveze“ ili ako izda račun sa zasebno iskazanim PDV-om, a primatelj takve isporuke smatra da isporučitelj nije ispravno postupio, tada pisanim putem u roku 8 dana od zaprimanja računa poziva isporučitelja da ispravi račun. U suprotnom smatrat će se da je suglasan s načinom na koji je račun izdan. Isporučitelj u roku 8 dana mora obavijestiti primatelja isporuke je li prihvatio njegov zahtjev za ispravak računa.

12. Polazeći od odredbi članka 75. stavka 3. i članka 58. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost te članka 152. stavka 4. Pravilnika kojima je propisano pravo na odbitak pretporeza i obveze plaćanja PDV-a u slučaju kada se poreznom obvezniku obave građevinske usluge i na koje odredbe se pravilno pozvao prvostupanjski sud, proizlazi pravilnim zaključak prvostupanjskog suda i poreznih tijela da tužitelj nema pravo na odbitak pretporeza temeljem ulaznog računa dobavljača Komis d.o.o. broj 1335-113-3 od 2. kolovoza 2018. godine jer se tu radi o prijenosu porezne obveze sukladno odredbama iz članka 152. stavka 4. Pravilnika. Naime, iz radnih naloga društva Komis d.o.o. 1028 od 8. svibnja 2018. godine i 1413 od 6. lipnja 2018. godine vidljivo je da su tužitelju obavljene građevinske usluge iz članka 75. stavka 3. Zakona, odnosno građevinske usluge navedene u članku 152. stavku 1. Pravilnika, te Dodatku II. tog Pravilnika, te za njih tužitelj nema pravo na odbitak pretporeza. Nadalje, tužitelju je osporeno pravo na odbitak pretporeza pri nabavi majica, muškoj obući, haljini i ženskoj sportskoj obući, a na kojima nije naveden logo hotela „Cvita“, a koja ne služi za obavljanje poduzetničke djelatnosti tužitelja. Stoga u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje prava na odbitak pretporeza, zbog čega je tužitelju osnovano utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost.

13. Iz žalbenih navoda kojima tužitelj osporava utvrđeno činjenično stanje u odnosu na obavljene građevinske usluge te namjenu nabavljene robe proizlazi da tužitelj u biti iznosi svoje viđenje poslovnih događaja da se u konkretnom slučaju nije radilo o građevinskim zahvatima na strukturi objekta već o opremanju postojećeg objekta te da je predmetna odjeća nabavljena za potrebe zaposlenika hotela u okviru obavljanja poduzetničke djelatnosti, a koji prigovori, s obzirom na utvrđenja poreznih tijela i prvostupanjskog suda nisu osnovani, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Dakle, riječ je o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, a o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

14. Prigovor tužitelja da mu u postupku poreznog nadzora nije omogućeno sudjelovanje nije osnovan obzirom da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj aktivno sudjelovao u prvostupanjskom poreznom nadzoru, da mu je dana mogućnost iznošenja činjenica i novih dokaza te mu je dostavljen zapisnik o poreznom nadzoru.

15. Nadalje se ističe da sukladno odredbi članka 49. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima upravni sud je ovlašten odlučiti koji će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa iz prava tužitelja na predlaganje dokaza ne proizlazi obveza suda da predložene dokaze i izvede, ako je odluku mogao donijeti na temelju drugih dokaza izvedenih tijekom postupka. Sukladno navedenom, prvostupanjski sud osnovano je na temelju dokaza izvedenih u ovom upravnom sporu tj. svih isprava koje se nalaze u sudskom spisu i spisu tijela državne uprave utvrdio da su rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela zakonito donesena obrazloživši da je u upravnom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila ova upravna stvar.

16. Treba napomenuti da je prvostupanjski sud pravilno postupio i kada je odbio prijedlog tužitelja za odgodni učinak tužbe, a tužitelj iako navodi da podnosi žalbu i protiv rješenja kojim je odbijen njegov prijedlog za odgodni učinak tužbe u žalbi ne iznosi razloge u tom smislu, a niti prigovara rješenju kojim je odbijen navedeni prijedlog.

17. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude i rješenja niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. u vezi s člankom 128. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima žalbu protiv presude i rješenja odbiti kao neosnovanu.

18. S obzirom da tužitelj nije uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom u ovom upravnom sporu, pravilno je prvostupanjski sud odbio njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, a s obzirom da nije uspio niti sa žalbom protiv prvostupanjske presude trebalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka (članak 147. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima).

U Zagrebu 8. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković