REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3002/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici u Šavorić & partneri odvjetničko društvo d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Ilica 1A, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-836/2024-2 od 19. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 236/2016-41 od 4. lipnja 2024., u sjednici održanoj 8. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije se odbijaju u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije se odbacuju u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-836/2024-2 od 19. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 236/2016-41 od 4. lipnja 2024., prijedloge za dopuštenje revizije podnijeli su tužitelj i tuženik.

2. Tužitelj je podnio prijedlog zbog pravnih pitanja za koja navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje i mirno uživanje imovine zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija). Pitanja koja je tužitelj naznačio u prijedlogu glase:

"1) Je li prema Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakonu o obveznim odnosima, a protumačeno u skladu s pravom Europske unije, odredba kojom se glavnica i otplata kredita, dakle cjelokupna kreditna obveza, obračunavaju uz valutu švicarski franak, bitan sastojak ugovora o kreditu/glavni predmet ugovora i kakav učinak na opstojnost cijelog ugovora o kreditu ima njeno utvrđenje nepoštenom i ništetnom;

2) Je li prema Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakonu o obveznim odnosima, a protumačeno u skladu s pravom Europske unije, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke bitan sastojak ugovora o kreditu/glavni predmet ugovora i kakav učinak na opstojnost cijelog ugovora o kreditu ima njeno utvrđenje nepoštenom i ništetnom;

3) Je li prema Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakonu o obveznim odnosima, a protumačeno u skladu s pravom Europske unije, odredba kojom se tečaj strane valute švicarski franak u odnosu na nacionalnu valutu kuna, obračunavaju po tečajnoj listi banke, bitan sastojak ugovora o kreditu/glavni predmet ugovora i kakav učinak na opstojnost cijelog ugovora o kreditu ima njeno utvrđenje nepoštenom i ništetnom; 4) Je li je pri ocjeni nepoštenosti ugovora o kreditu, a sukladno Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakonu o obveznim odnosima, a protumačeno u skladu s pravom Europske unije, potrebno ocijeniti kumulativni učinak svih odredbi ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača u smislu da se odredbe ugovora primjenjuju u njihovoj ukupnosti, i koji je kriterij za ocjenu o tome može li opstati na snazi ugovor o kreditu u kojem su gornje tri ili samo neka od gore navedenih, odredbi u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne;

5) Je li sukladno Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakonu o obveznim odnosima, a protumačeno u skladu s pravom Europske unije, sud pri ocjeni nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe ovlašten ulaziti u sadržaj i preispitivanje ugovora, odnosno ugovorne odredbe, te vlastitim tumačenjem i interpretacijom modificirati sadržaj, pa i na način da utvrđuje ništetnim samo dijelove pojedinih nepoštenih ugovornih odredbi koje čine ugovornu cjelinu ili je obveza suda, po utvrđenju nepoštenosti i ništetnosti, isključiti iz primjene cijelu nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj je riječ, a ako ugovor bez nje, a bez ikakvog dodatnog tumačenja ne može opstati, onda i cijeli ugovor o kreditu utvrditi bez pravnog učinka, i kakav značaj u tome ima interes potrošača, a kakav značaj specifične činjenične okolnosti kao što je okolnost da je tužitelj imao mogućnost podignuti samo kredit u švicarskim francima, a banka tužitelju nije ništa objasnila o valutnom riziku?".

2.1. Tužitelj kao razlog važnosti navodi da pravna shvaćanja iz pobijane odluke odstupaju od pravnih shvaćanja revizijskog suda izraženih u odlukama broj Rev- 907/2002 od 27. veljače 2003., Rev-3740/2017-7 od 4. ožujka 2020., Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i dr., kao i da je praksa drugostupanjskih sudova o ovim pravnim pitanjima neujednačena.

3. Tuženik je podnio prijedlog zbog pravnih pitanja za koja navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom. Pitanja koja je tuženik naznačio u prijedlogu glase:

"1) Je li sud vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u pojedinačnom postupku pokrenutom od strane potrošača radi povrata stečenog bez osnove;

2) Je li sud u postupku pokrenutom temeljem članka 138.a ZZP/09 beziznimno vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa unatoč drukčijem činjeničnom stanju utvrđenom u pojedinačnom postupku;

3) Je li sud prilikom utvrđivanja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dužan provesti test nepoštenja, odnosno dati obrazloženje vezano za kontrolu nepoštenosti u smislu postojanja okolnosti za izuzeće od kontrole, sukladno odredbama članka 81. stavak 5. i članka 84. ZZP/03;

4) Je li sud ovlašten tumačiti ugovor suprotno zajedničkoj namjeri ugovornih strana odnosno suprotno odredbi članka 319. stavka 2. ZOO te na taj način drukčije pravno kvalificirati ugovor;

5) Može li se udruga potrošača smatrati vjerovnikom u skladu s odredbom članka 241. ZOO, odnosno prekida li se podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava od strane udruge potrošača tijek zastare za tražbine individualnih potrošača;

6) Ima li tužitelj, u slučaju ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, pravo na povrat preplate sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe; 7) Je li dopušteno sudu prigovor zastare ocijeniti primjenom pravnog pravila koje nije bilo na snazi u vrijeme nastupanja zastare;

8) U posebnim parnicama koje pokrenu potrošači protiv banke radi povrata stečenog bez osnove na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, treba li prilikom izračuna iznosa stečenog bez osnove (restitucijski zahtjev) koji je banka stekla od potrošača zbog nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu koji je bio denominiran u CHF, a koji je nakon utvrđenja nepoštenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pretvoren u ugovor o kreditu u kunama, ili treba primijeniti kamatnu stopu koju su banke redovno naplaćivale za kredite u hrvatskim kunama;

9) Je li odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno Odluci o naknadama za usluge kao općim uvjetima ugovora, u postotku od neotplaćene glavnice kredita u trenutku otplate kredita protivna, odnosno je li sukladna članku 1024. stavak 3. i članku 345. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima;

10) Ima li banka – davatelj kredita (načelno) pravo na naknadu stvarne štete propisane člankom 1024. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita da naknadi štetu davatelju kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz članka 1024. ZOO?".

3.1. Tuženik smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Kao razloge važnosti navodi da je riječ o pravnim pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda izražene uz odlukama broj Revt-26/09 od 12. veljače 2014., Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kao i od shvaćanja Građanskog odjela VSRH, poslovni broj Su-IV- 222/04 od 5. ožujka 2004. Nadalje navodi kako u odnosu na pojedina pitanja nema prakse revizijskog suda, a da postoji različita praksa viših sudova pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odlukama Županijskog suda u Puli broj Gž-2658/12 od 11. studenoga 2013. i Gž-1371/16 od 11. prosinca 2017., Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6858/16 od 21. veljače 2017., Gž-8026/16 od 11. travnja 2017. i Gž-1012/20 od 26. svibnja 2020. te Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2394/16 od 28. lipnja 2017. Prijedlogom ukazuje i na odluke Ustavnog suda broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. i U-I-392- 2011. od 13. prosinca 2016. te odluke Suda EU broj C-415/11 od 14. ožujka 2023. i C-226/12 od 16. siječnja 2014.

4. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženika, a tuženik nije odgovorio na prijedlog tužitelja.

U odnosu na prijedlog tužitelja

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je drugostupanjska odluka u pobijanom dijelu utemeljena na pravnom shvaćanju koje je podudarno shvaćanju ovog suda iznesenom u odluci Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024. U takvim okolnostima naznačena pitanja tužitelja ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse, pa time ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući na umu da predlagatelj ističe i da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije jer je pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tužitelja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

5.1. Nadalje, nasuprot navodima tužitelja, kako je to već naglašeno i u presudi ovog suda broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (OČ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Kod ovakve ocjene, revizijski sud ustraje u svojoj praksi (primjerice, Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije. S tim u vezi ocjena je ovoga suda da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a kako to tvrdi u prijedlogu, zbog teške povrede materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na pristup sudu i pravo na mirno uživanje imovine (vlasništva), slijedom čega je prijedlog tužitelja u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

U odnosu na prijedlog tuženika

6. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da niti pitanja naznačena u tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.

7. Naime, pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda u odnosu na naznačena pitanja u skladu su s pravnim shvaćanjima zauzetim u sada već stabilnoj, ustaljenoj i dosljednoj praksi revizijskog suda izraženoj primjerice u odlukama broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev- 308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev-549/2023- 4 od 18. prosinca 2023. i dr. U takvim okolnostima naznačena pitanja tuženika ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse, pa time ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Na navode tuženika valja odgovoriti da niti potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije, budući da je prema ocjeni revizijskog suda pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

8. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. To stoga što mu je, prema ocjeni ovog suda, u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo omogućeno iznijeti svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predložiti dokaze te se izjasniti o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene. Nadalje, podnositelju valja odgovoriti kako je iz nižestupanjskih odluka razvidno da dokaz saslušanjem djelatnika banke nije izveden jer je tuženik od istog odustao, a tuženik nije niti predložio provođenje financijskog vještačenja s ciljem eventualnog dokazivanja svojih navoda, pa stoga u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja, jer je pravo tuženika na raspravljanje pred sudom ostvareno upravo omogućavanjem iznošenja činjenica i predlaganja dokaza. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. U takvim okolnostima tuženik nije učinio vjerojatnim ni da bi mu bilo povrijeđeno navedeno temeljno ljudsko pravo. Stoga je prijedlog tuženika u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 8. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil