Poslovni broj: Usž-4219/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice TŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726, radi rasporeda na radno mjesto, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1359/2024-6 od 23. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1359/2024-6 od 23. travnja 2025.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Odbora za državnu službu, klasa: UP/II-112-07/24-01/166, urbroj: 566-01/18-24-2 od 25. travnja 2024. i naknade štete.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 25. travnja 2024. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, klasa: UP/I-112-02/12-02/04, urbroj: 2181-02-02-19-23 od 15. svibnja 2019. kojim se tužiteljica, VSS, diplomirana pravnica, s ukupno 37 godina radnog staža i položenim stručnim ispitom raspoređuje s danom 1. kolovoza 2012. u Ured državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, na radno mjesto samostalne upravne referentice za poslove obnove i stanovanja u Službi za imovinsko-pravne poslove.
3. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu u kojoj u bitnom ističe da rješenja o rasporedu na radno mjesto nisu donesena u interesu službe nego su rezultat samovolje čelnika prilikom napredovanja na radna mjesta o čemu je tužiteljica podnijela dokaze. Navodi da Odbor za državnu službu kao temelj za pravilnost rješenja o raspoređivanju drugih službenika na savjetnička radna mjesta ističe kako su raspoređeni službenici i ranije obavljali poslove naknade za oduzetu imovinu koji poslovi su u opisu poslova savjetničkih radnih mjesta, a tužiteljica je na ranijim radnim mjestima obavljala poslove naknade za oduzetu imovinu te smatra da stoga trebala biti raspoređena na savjetničko radno mjesto obzirom da ima najduži radni staž u obavljanju tih poslova. U odnosu na pravilnost raspoređivanja tužiteljice na radno mjesto samostalnog upravnog referenta za obnovu i stanovanje navodi da poslove tog radnog mjesta može učinkovito obavljati bilo koji drugi službenik budući da se radi o manje složenim poslovima. Smatra da čelnik tijela nije vodio računa o interesima službe jer bi tužiteljicu kao najiskusnijeg službenika rasporedio na radno mjesto višeg upravnog savjetnika, a ne na radno mjesto manje složenosti poslova na kojem njezino iskustvo, znanje i vještine ne mogu doprinijeti boljem radu službe obzirom da te poslove može obavljati službenik koji ima minimalno radno iskustvo, znanje i vještine. Ističe da je čelnik tijela na novooformljeno radno mjesto nakon donošenja Pravilnika o unutarnjem redu mogao rasporediti bilo kojeg službenika. Tužiteljica navodi da joj je rasporedom na predmetno radno mjesto smanjena plaća koju je do tada primala na radnom mjestu upravne savjetnice te ističe da je čelnik tijela povrijedio odredbe koje službenicima omogućavaju da u slučaju raspoređivanja na radno mjesto s nižim koeficijentom od dotadašnjeg imaju pravo na zadržavanje dotadašnjeg koeficijenta. Navodi da su u 2015. godini kada je izmijenjen novi Pravilnik o unutarnjem red referentska radna mjesta preimenovana u savjetnička i povećan koeficijent složenosti poslova i plaća, a samo je njezino radno mjesto ostalo referentsko. Predlaže da Sud poništi osporenu presudu prvostupanjskog suda i rješenje o rasporedu na radno mjesto samostalnog referenta za obnovu i stanovanje te meritorno odluči o njezinom pravu o raspoređivanju na radno mjesto višeg upravnog savjetnika , podredno radno mjesto upravnog savjetnika.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog koji se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je tužiteljica predmetnim prvostupanjskim rješenjem donesenim u ponovnom postupku raspoređena s danom 1. kolovoza 2012. u Ured državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji na radno mjesto samostalne upravne referentice za poslove obnove i stanovanja u Službi za imovinsko-pravne poslove. Nadalje, iz podataka u spisu proizlazi da je tužiteljica do trenutka predmetnog rasporeda obavljala poslove radnog mjesta upravne savjetnice za imovinsko-pravne poslove i obnovu, na kojem radnom mjestu su se prema Pravilniku o unutarnjem redu Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 1. kolovoza 2008. obavljali sljedeći poslovi : obavljanje na jsloženijih upravnih i stručnih poslova iz oblasti obnove i imovinsko-pravnih poslova te stanovanja i obavljanje drugih povjerenih poslova. Novim Pravilnikom o unutarnjem redu od 11. srpnja 2012. više nije sistematizirano radno mjesto upravnog savjetnika za imovinsko- pravne poslove i obnovu te je tužiteljica raspoređena na radno mjesto samostalnog upravnog referenta za poslove obnove i stanovanja.
8. Prvostupanjsko tijelo je, a što je potvrdio i tuženik, imajući u vidu pravilno i učinkovito obavljanje poslova unutar prvostupanjskog tijela, kao i stručno znanje tužiteljice i poslove koje je do tada obavljala, konkretno poslove iz oblasti obnove i stanovanja, pravilno rasporedilo tužiteljicu na predmetno radno mjesto za koje ispunjava uvjete. Naime, prvostupanjskom tijelu mora biti dana mogućnost da službenike raspoređuje na radna mjesta za koje smatra da će najbol je odgovarati potrebama službe te pri tome nema zakonske zapreke da se službenik rasporedi na poslove manje složenosti od poslova koje je prije obavljao, a konačna odluka je na slobodnoj ocjeni čelnika tijela koji je zadužen za pravilno funkcioniranje tijela i potreba rada.
9. Nadalje, presudom ovoga Suda poslovni broj: Usž-517/21 od 13. svibnja 2021., iskazan je stav kako poslodavac nije obvezan službenika rasporediti na radno mjesto identično prethodnom niti je prilikom rasporeda poslodavac vezan službenim ocjenama. Stoga je u konkretnom slučaju tužiteljica raspoređena na radno mjesto za koje ispunjava uvjete te za koje se, s obzirom na stručnu spremu i potrebe službe, očekuje najefikasnije ispunjavanje povjerenih poslova.
10. Odredbom članka 127. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj: 92/05. – 61/17.) propisano je da, kada se donese pravilnik o unutarnjem redu na temelju novog akta o unutarnjem ustrojstvu, službenici se raspoređuju na radna mjesta iz tog pravilnika prema potrebama službe i stručnom znanju (stavak 1.), ako se u skladu s uredbom o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela ukidaju pojedine ustrojstvene jedinice tog tijela, pojedina radna mjesta u državnom tijelu ili se smanjuje potreban broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, službenici koji su do tada bili raspoređeni na ta radna mjesta odnosno ustrojstvene jedinice koje se ukidaju, raspoređuju se na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete (stavak 3.).
11. S obzirom na navedeno, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je rješenje o rasporedu tužiteljice zakonito jer prema novom Pravilniku o unutarnjem redu iz 2012. godine više nije sistematizirano radno mjesto upravnog savjetnika za imovinsko - pravne poslove i obnovu na kojem je tužiteljica do tada bila raspoređena, te da je tužiteljica raspoređena na radno mjesto samostalnog upravnog referenta za poslove obnove i stanovanja odnosno na radno mjesto za koje ispunjava uvjete i opis poslova koji odgovara poslovima koje je tužiteljica do tada obavljala.
12. Slijedom navedenog, osnovan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika i rješenjem tijela prvog stupnja nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, zbog čega je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
13. U odnosu na prigovor tužiteljice da je prilikom raspoređivanja neopravdano dana prednost drugim službenicima koji su raspoređeni na radna mjesta upravnih savjetnika ističe se da prilikom donošenje rješenja o rasporedu, a sukladno novom Pravilniku o unutarnjem redu, upravno tijelo može službenika rasporediti na slobodno radno mjesto sukladno potrebama službe i stručnom znanju službenika, vodeći računa o potrebama organizacije rada, obzirom na poslove koji su uredbom o unutarnjem ustrojstvu prvostupanjskom tijelu dani u nadležnost te ispunjavanjem uvjeta radnih mjesta unutar ustrojstvenih jedinica na koje se državni službenik raspoređuje.
14. Kako tužiteljica razlozima navedenima u žalbi nije dovela u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 8. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
