Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Poslovni broj Gž-33/2025-3

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Guljaš, predsjednice vijeća, suca izvjestitelja i člana vijeća Berislava Babića i sutkinje Katice Krajnović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Šarunić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-518/2021-22 od 28. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e i r i j e š i o j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-518/2021-22 od 28. svibnja 2024. u pobijanom dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev (točka I., II., III. i IV. izreke), kao i u odluci o parničnom trošku (točka VI. izreke).

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o [broj kredita] od dana 06. 11. 2006. godine, a koji je potvrđen u obliku ovršnog javnobilježničkog akta potvrdom privatne isprave po javnom bilježniku Darku Paravić iz Rijeke, broj: OU-1635/06 dana 07. studenog 2006. godine, skopljenog između tužiteljice HV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69 ( u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora sa sjedištem u [adresa]), OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarski franak i to:

- dio odredbe članka 7. /sedmo/ NAČIN OTPLATE koja glasi:

“Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužiteljici HV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] , s osnova preplate kredita zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli kredita u CHF iznos od 3.181,52 eura / 23.971,16 kuna / zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja za razdoblje od 30. 04. 2008. godine do 30. 06. 2011. godine iznosi 14% godišnje, za razdoblje od 01. 07. 2011. godine do 31. 07. 2015. godine iznosi 12% godišnje, za razdoblje od 01. 08. 2015. godine do 31. 12. 2022. godine iznosi po stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. 01. 2023. godine do 29. 12. 2023. godine iznosi po stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. 12. 2023. godine do isplate iznosi po stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na iznos od:

- 0,30 eura /2,25 kuna/ počev od 30. 04. 2008. godine, pa do isplate,

- 11,29 eura /85,06 kuna/ počev od 01. 12. 2008. godine pa do isplate,

- 14,42 eura /108,66 kuna/ počev od 05. 01. 2009. godine pa do isplate,

- 16,68 eura /125,65 kuna/ počev od 02. 02. 2009. godine pa do isplate,

- 17,70 eura /133,34 kuna/ počev od 04. 03. 2009. godine pa do isplate,

- 15,23 eura /114,74 kuna/ počev od 31. 03. 2009. godine pa do isplate,

- 15,78 eura /118,87 kuna/ počev od 08. 05. 2009. godine pa do isplate,

- 11,38 eura /85,75 kuna/ počev od 31. 05. 2009. godine pa do isplate,

- 8,15 eura /61,37 kuna/ počev od 01. 07. 2009. godine pa do isplate,

- 9,01 eura /67,86 kuna/ počev od 01. 08. 2009. godine pa do isplate,

- 10,71 eura /80,71 kuna/ počev od 01. 09. 2009. godine pa do isplate,

- 10,56 eura /79,59 kuna/ počev od 01. 10. 2009. godine pa do isplate,

- 8,84 eura /66,59 kuna/ počev od 31. 10. 2009. godine pa do isplate,

- 12,08 eura /90,98 kuna/ počev od 01. 12. 2009. godine pa do isplate,

- 14,67 eura /110,53 kuna/ počev od 04. 01. 2010. godine pa do isplate,

- 18,36 eura /138,33 kuna/ počev od 02. 02. 2010. godine pa do isplate,

- 17,51 eura /131,95 kuna/ počev od 02. 03. 2010. godine pa do isplate,

- 22,52 eura /169,69 kuna/ počev od 02. 04. 2010. godine pa do isplate,

- 21,57 eura /162,53 kuna/ počev od 01. 06. 2010. godine pa do isplate,

- 23,42 eura /176,48 kuna/ počev od 02. 07. 2010. godine pa do isplate,

- 39,45 eura /297,26 kuna/ počev od 27. 07. 2010. godine pa do isplate,

- 36,15 eura /272,39 kuna/ počev od 20. 08. 2010. godine pa do isplate,

- 46,23 eura /348,35 kuna/ počev od 02. 09. 2010. godine pa do isplate,

- 42,75 eura /322,11 kuna/ počev od 04. 11. 2010. godine pa do isplate,

- 37,15 eura /279,89 kuna/ počev od 03. 12. 2010. godine pa do isplate,

- 48,97 eura /368,96 kuna/ počev od 04. 01. 2011. godine pa do isplate,

- 64,01 eura /482,26 kuna/ počev od 03. 02. 2011. godine pa do isplate,

- 53,36 eura /402,03 kuna/ počev od 04. 03. 2011. godine pa do isplate,

- 57,09 eura /430,17 kuna/ počev od 25. 03. 2011. godine pa do isplate,

- 52,34 eura /394,38 kuna/ počev od 01. 04. 2011. godine pa do isplate,

- 53,20 eura /400,81 kuna/ počev od 03. 05. 2011. godine pa do isplate,

- 73,36 eura /552,70 kuna/ počev od 02. 06. 2011. godine pa do isplate,

- 75,32 eura /567,49 kuna/ počev od 01. 08. 2011. godine pa do isplate,

- 91,88 eura /692,30 kuna/ počev od 05. 09. 2011. godine pa do isplate,

- 83,26 eura /627,31 kuna/ počev od 05. 09. 2011. godine pa do isplate,

- 73,82 eura /556,17 kuna/ počev od 04. 10. 2011. godine pa do isplate,

- 72,21 eura /544,08 kuna/ počev od 03. 11. 2011. godine pa do isplate,

- 71,49 eura /538,64 kuna/ počev od 02. 12. 2011. godine pa do isplate,

- 75,96 eura /572,30 kuna/ počev od 02. 01. 2012. godine pa do isplate,

- 79,85 eura /601,65 kuna/ počev od 01. 02. 2012. godine pa do isplate,

- 80,37 eura /605,58 kuna/ počev od 01. 03. 2012. godine pa do isplate,

- 77,68 eura /585,28 kuna/ počev od 02. 04. 2012. godine pa do isplate,

- 79,50 eura /598,98 kuna/ počev od 03. 05. 2012. godine pa do isplate,

- 80,74 eura /608,36 kuna/ počev od 04. 06. 2012. godine pa do isplate,

- 78,65 eura /592,58 kuna/ počev od 02. 07. 2012. godine pa do isplate,

- 79,20 eura /596,73 kuna/ počev od 02. 08. 2012. godine pa do isplate,

- 77,63 eura /584,91 kuna/ počev od 03. 09. 2012. godine pa do isplate,

- 74,24 eura /559,35 kuna/ počev od 01. 10. 2012. godine pa do isplate,

- 77,85 eura /586,59 kuna/ počev od 05. 11. 2012. godine pa do isplate,

- 79,59 eura /599,67 kuna/ počev od 03. 12. 2012. godine pa do isplate,

- 78,37 eura /590,50 kuna/ počev od 31. 12. 2012. godine pa do isplate,

- 71,55 eura /539,11 kuna/ počev od 01. 02. 2013. godine pa do isplate,

- 77,35 eura /582,77 kuna/ počev od 01. 03. 2013. godine pa do isplate,

- 77,85 eura /586,59 kuna/ počev od 03. 04. 2013. godine pa do isplate,

- 75,58 eura /569,47 kuna/ počev od 03. 05. 2013. godine pa do isplate,

- 68,52 eura /516,24 kuna/ počev od 04. 06. 2013. godine pa do isplate,

- 68,34 eura /514,89 kuna/ počev od 01. 07. 2013. godine pa do isplate,

- 70,07 eura /527,96 kuna/ počev od 06. 08. 2013. godine pa do isplate,

- 72,85 eura /548,92 kuna/ počev od 03. 09. 2013. godine pa do isplate,

- 76,71 eura /577,95 kuna/ počev od 01. 10. 2013. godine pa do isplate,

- 74,72 eura /562,98 kuna/ počev od 04. 11. 2013. godine pa do isplate,

- 76, 13 eura /573,13 kuna/ počev od 30. 11. 2013. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj:

[broj kredita] od dana 06. 11. 2006. godine, a koji je potvrđen u obliku ovršnog javnobilježničkog akta potvrdom privatne isprave po javnom bilježniku Darku Paravić iz Rijeke, broj: OU-1635/06 dana 07. studenog 2006. godine, skopljenog između tužiteljice HV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69 ( u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora sa sjedištem u [adresa]), OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena naknada i to:

- odredba članka 3. /treće/ NAKNADA koji glasi:

“3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.”

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužiteljici HV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zbog ništetnosti odredbi o naknadi iznos od 483,38 eura / 3.641,99 kuna / zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja teče od 08. 11. 2006. godine do 31. 12. 2007. godine po stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. 01. 2008. godine do 30. 06. 2011. godine po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. 07. 2011. godine do 31. 07. 2015. godine po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. 08. 2015. godine do 31. 12. 2022. godine po stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. 01. 2023. godine do 29. 12. 2023. godine iznosi po stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. 12. 2023. godine do isplate iznosi po stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o [broj kredita] od dana 06. 11. 2006. godine, a koji je potvrđen u obliku ovršnog javnobilježničkog akta potvrdom privatne isprave po javnom bilježniku Darku Paravić iz Rijeke, broj: OU-1635/06 dana 07. studenog 2006. godine, skopljenog između tužiteljice HV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69 ( u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora sa sjedištem u [adresa]), OIB: 53056966535, kao kreditora, to:

- odredba članka 1. /prvo/ IZNOS KREDITA koja glasi:

“Kunska protuvrijednost CHF 23,960.92 (dvadesettritisućedevetstošezdeset švicarskih franaka i devedesetdva centima ) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.”"

VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.753,82 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno od 28. svibnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kredita u CHF na iznos od 3.181,52 eura te radi isplate s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita na iznos od 483,38 eura, učinjena u podnesku tužitelja od 8. veljače 2024."

2. Ovu presudu i rješenje pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev (toč. I., II., III. i IV. izreke), kao i u odluci o parničnom trošku (toč. VI. izreke) zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak za sastav žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku, postupak koji je prethodio kao i žalbene navode tuženika, ovaj je sud utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. u svezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a, kao i da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje se ukazuje u žalbi tako da nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o [broj kredita] od 6. studenog 2006. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak i naknada za obradu kredita te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita.

7. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

- da su stranke sklopile Ugovor o [broj kredita] od 6. studenog 2006. (u daljnjem tekstu Ugovor) u iznosu od 23.960,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca, radi kupnje osobnog automobila,

- da je Ugovorom ugovorena valutna klauzula u CHF, a da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF koje su promjene dovele do povećanja anuiteta koji je tužiteljica otplaćivala,

- da je Ugovor potpisan po tužiteljici kao korisnici kredita i punomoćniku kreditora i solemniziran po javnom bilježniku Darku Paravić iz Rijeke pod poslovni brojem OU-

1635/06 od 7. studenog 2006.,

- da je tužiteljica u tom ugovornom odnosu potrošač - da je provedenim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno kako je tužiteljica u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete po osnovi ugovorene valutne klauzule preplatila ukupni iznos od 3.181,52 EUR,

- da je tužiteljica nakon provedenog vještačenja podneskom od 8. veljače 2024. sukladno nalazu i mišljenju konačno postavila tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu po osnovi preplaćenih iznosa ukupno u iznosu od 3.181,52 EUR sa zateznim kamatama,

- da stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u matematičkom izračunu,

- da je prvostupanjski sud primjenom odredbi čl. 190. i čl. 191. ZPP dopustio preinaku tužbe i tužbenog zahtjeva, budući je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu prema čl. 186.b st. 4. i 5. ZPP-a,

- da je čl. 3. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita od 3,30% od iznosa kredita,

- da je tužiteljica na ime naknade za obradu kredita tuženiku platila iznos od 483,38 EUR,

- da tuženik nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže jasne i razumljive kriterije da bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja instituta valutne klauzule, kriterije promjenjivosti kamatne stope kao i jasne i razumljive informacije o troškovima naknade za obradu kredita,

- da su odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i naknada za obradu kredita ništetne.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev uz zaključak da su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača sve u smislu čl. 81. i 83. ZZP-a, sve u povezanosti sa odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.,125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

9. Zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10. Prvostupanjski sud je raspravio sva sporna pitanja i ispitao okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje (čl. 7. i 8. ZPP-a).

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno važećem ZZP u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12.) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Nastavno valja ukazati da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 odlučeno je da, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu tužiteljici morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

13. Prihvaća se zaključak prvostupanjskog suda da tuženik na kome je kod standardiziranih ugovora teret dokaza da se o pojedinim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora o kreditu.

14. Naime, u predmetnom Ugovoru o kreditu nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz te zaštitne klauzule pa suprotno žalbenim navodima tuženik nije objasnio tužiteljici kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF niti je imao takve ovlasti, a koja obveza je postojala na strani tuženika kao kreditora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-II5458/21 od 30. lipnja 2022.).

14.1. Naime, iz iskaza tužiteljice koji je prvostupanjski sud prihvatio proizlazi da je kredit ugovoren radi kupnje automobila za osobne potrebe, da su je u banci savjetovali kako je kredit najpovoljniji u CHF kao stabilnoj valuti, da ju je u banci dočekao već pripremljen ugovor, da joj je rečeno kako je najpovoljniji kredit u CHF, da nije dobila dodatna pojašnjenja u svezi valutne klauzule i mogućnosti povećanja anuiteta, da joj je rečeno da je odredba o naknadi za obradu kredita sastavni dio ugovora i da je naknadu morala platiti.

15. Neosnovano se žalbenim navodima ističe da je tužiteljica bila upozorena na odredbu ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te naknadi za obradu kredita, pored činjenice da to nije učinjeno na jasan i transparentan način, kao što su neosnovani žalbeni prigovori da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, jer je to nedvojbeno, ali ništetnost ugovorenih odredbi utvrđena je, ne iz razloga što takve ugovorne odredbe nisu dopuštene, nego što nisu jasne i razumljive prosječnom potrošaču.

16. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio i da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita od 3,30% od iznosa kredita, s obzirom da o istoj tužiteljica i tuženik nisu posebno pojedinačno pregovarali jer je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je kao takva odredba Ugovora i ništetna.

17. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, u konkretnom slučaju nije došlo do nastupanja zastare, a što je sukladno i Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022. godine, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18. Konkretni predmetni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 31. ožujka 2023., tako da u smislu čl. 241. ZOO-a nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, zastara nije nastupila.

19. Restitucijski zahtjev po odredbi čl. 1111. ZOO-a u svezi čl. 1115. ZOO-a prvostupanjski sud je pravilno prihvatio sa zaključkom da je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe od dana stjecanja sa zateznim kamatama od dana plaćanja anuiteta pa do isplate. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta, odnosno naknade za obradu kredita. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno naknadu za obradu kredita i koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama pa se smatra nepoštenim stjecateljem.

20. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta i iznosa naknade za obradu kredita bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a,) tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta i iznosa naknade za obradu kredita, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

21. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na onaj koji je važio u vrijeme isplate kredita ukupno preplaćen iznos od 3.181,52 EUR pa je po provedenom vještačenju tužiteljica po punomoćniku specificirala svoj tužbeni zahtjev potražujući taj iznos, a koji iznos je na kraju i dosuđen tužiteljici u ovom postupku.

22. U konkretnom slučaju je nesporno da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu, a nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja je konačno specificirala svoj tužbeni zahtjev na način da potražuje od tuženika isplatu 3.181,52 EUR, uz deklaratorni dio zahtjeva za utvrđenje ništetnosti. Prvostupanjski sud je pravilno dopustio navedenu preinaku, obzirom da je do povećanja tužbenog zahtjeva došlo nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja te tužiteljica do provođenja knjigovodstvenog vještačenja nije bila u mogućnosti određeno postaviti tužbeni zahtjev, a što je sve u skladu sa zaključkom Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021.

23. Pritom ovaj sud ponavlja kako se tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije protivio provedenom vještačenju niti stavljao prigovore u svezi izračuna, nakon što mu je vještačenje dostavljeno.

24. Isto tako, u postupku je pravilno utvrđena visina plaćene naknade za obradu kredita i ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je tužbeni zahtjev za isplatu postavljen preuranjeno, s obzirom da je zahtjev postavljen istovremeno sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti.

25. Ostalim žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja, jer se oni zapravo svode na ponavljanje razloga općenito korištenih u žalbi, a na koje je odgovoreno kako u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude, tako i navođenjem stavova Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

26. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonito utemeljena na odredbi čl. 154. st. 5. u svezi čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tuženik je polučio neznatan uspjeh u parnici samo djelomično u odnosu na visinu preplaćenih iznosa, što je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

27. Nastavno valja ukazati da je tužiteljica uspjela u postupku s deklaratornim zahtjevom za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kredita, to nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužiteljici kao potrošaču naloži da snosi troškove postupka ovisno o iznosima koji su joj vraćeni.

28. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: "čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13."

29. Nadalje, tužiteljica je osnovano zatražila i naknadu troškova pretprocesnog vještačenja budući da nema stručna znanja za izračun preplate s osnova neosnovanog rasta tečaja po anuitetima pa je stoga morala angažirati vještaka za izračun iznosa preplate jer bez toga nije mogla postaviti određeni tužbeni zahtjev, dok je tuženik kao kreditna institucija imao mogućnost provjeriti matematičku ispravnost obračuna iz privatnog nalaza i mišljenja, čime bi se izbjegli daljnji troškovi novog vještačenja.

30. Tuženiku nije priznat trošak žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

31. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu te je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a te čl. 380. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove odluke.

Osijek, 8. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Guljaš