REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5043/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nikoli Ivanoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Zovko, Šimunković i Ivanović d.o.o, protiv tuženice Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž- 229/2025-2 od 20. kolovoza 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9506/2023-13 od 3. siječnja 2025., u sjednici održanoj 8. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e :

I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-229/2025-2 od 20. kolovoza 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 9506/2023-13 od 3. siječnja 2025., uz tvrdnju da su iste nezakonite.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženica je naznačila sljedeća pravna pitanja:

"1. Primjenjuje li se pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojemu petogodišnji restitucijski zastarni rok počinje teći s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, na situacije u kojima je zastara u razdoblju do 30. siječnja 2020. već nastupila sukladno primjenjivim zakonskim odredbama?

2. Je li odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora protivna odredbama čl. 1024. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) ili je sukladna tim odredbama?

3. Ima li davatelj kredita pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?

4. Primjenjuje li se Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03) na odredbe potrošačkih ugovora koje su odraz dispozitivnih zakonskih odredaba?

5. Je li izostanak pojedinačnog pregovaranja dostatan razlog na temelju kojeg sud može određenu odredbu potrošačkog ugovora utvrditi nepošteno ugovorenom i posljedično ništetnom u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03)?

6. Je li banka prilikom naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita obvezna korisniku kredita detaljno obrazložiti strukturu te naknade?

7. S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, mogu li zatezne kamate u takvim zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti?"

3. Kao razlog važnosti navedenim pitanjima navodi odluke: Županijskog suda u Puli- Poli, poslovni broj Gž 311/2018 od 3. rujna 2018., Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž- 464/2019 od 24. rujna 2020., Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2359/17 od 23. studenoga 2017., Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019. i Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-670/2022 od 6. listopada 2022. Navodi da se u tim sudskim odlukama, u bitnome, navodi se da je (1) ugovaranje sporne odredbe zakonito čak i ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i/ili (2) da banka ima pravo na naknadu štete koja joj je uzrokovana prijevremenom otplatom kredita. Uz navedeno se poziva i na odluke Europskog suda u predmetu C-243/2020 od 21. prosinca 2021., C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ), navodeći fa je Sud EU drugim riječima ponovio stav koji je ranije zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019.

4. Tuženica podnosi i prijedlog i sukladno odredbi čl. 385. a. st. 2. ZPP-a, navodeći da su joj u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to u pogledu prava na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29., stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), i člankom 6., stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10),

5. Tužitelj nije podnio odgovor na prijedlog.

6. Prijedlog je dijelom nedopušten, a dijelom neosnovan.

7. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a, čl. 387., čl. 388. i čl. 389. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11,25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od čvrste i ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev 3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. Rev-43/22 od 14. lipnja 2022. i Rev- 112/18-2 od 9. ožujka 2022., te zauzetog pravnog shvaćanja na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020 i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako ovaj sud i u odlukama Revd 318/2024 od 6. ožujka 2024., Revd 224/2024-2 od 1. veljače 2024., Revd 5/2024 od 11. siječnja 2024. i dr., - tako i u Revd-7472023-2 od 17. siječnja 2023. i dr.).

8. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389. b. st. 1. i 2. ZPP-a riješio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

9. Tuženica je, kako je naprijed navedeno, navela da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pošteno suđenje iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, nižestupanjske odluke su obrazložene i ne mogu se po ocjeni ovoga suda smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima pa slijedom navedenog tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

10. U odnosu na te tvrdnje tuženice navodi se da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na koje ukazuje revidentica, a koje se tiču prava na pošteno suđenje koje se u biti svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

11. S tim u vezi potrebno je pojasniti da odredbe čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava i ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim ukoliko je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, o čemu nije riječ u konkretnom slučaju jer su presude nižestupanjskih sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.

12. Slijedom izloženog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke ni za postupanje revizijskog suda iz čl. 385.a st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije po toj osnovi.

13. U opisanim okolnostima, dakle, kada tuženica nije dokazala da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njezin je prijedlog i u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 8. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić