REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5086/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemi, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr. sc. LP, i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Matea Bojanić Kožul, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-586/2025-3 od 9. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3456/2019-31 od 23. prosinca 2024., u sjednici održanoj 8. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnoga ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-586/2025-3 od 9. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3456/2019-31 od 23. prosinca 2024.

2.1. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu.

2. 2. Pitanja koja je tuženica u prijedlogu naznačila glase:

„1. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?

2. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?

3. Je li u primjeni čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovlašten izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika bio nepošten od dana stjecanja slijedom čega je dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja a ne podnošenja zahtjeva? 4. Je li presuda nezakonita i nepravilna i da li je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o pravnoj osnovi dosude zatezne kamate, a osobito o tijeku zateznih kamata, tj. o dospijeću tražbine?

5. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prilikom određivanja financijskog vještačenja radi izračuna preplate ovlašten samostalno popuniti pravnu prazninu koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da odredi izračun razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora, protivno odredbama članka 324. i 319. Zakona o obveznim odnosima, ili je potrebno navedenu prazninu popuniti na način da se za sve izračune koristi promjenjiva kamatna stopa primjenjiva na HRK kredite za predmetno razdoblje?

6. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, bez suglasnosti i protivno volji ugovornih strana, ovlašten samostalno, urediti postojeći ugovorni odnos na način da pravne praznine nakon ništetnosti pojedinih odredbi, popuni novim ugovornim odredbama o nepromjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i ukidanjem valutne klauzule, iako zakon dopušta ugovaranje valutne klauzule i promjenjivu kamatnu stopu, te iako postoji protivljenje jedne ugovorne strane takvom popunjavanju pravne praznine?

7. Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o popunjavanju pravne praznine u ugovorima o kreditu nastale zbog utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na ugovoranje valutne klauzule, a osobito ako se jedna ugovorna strana protivi popunjavanju pravne praznine kako predlaže druga ugovorna strana?

8. Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge u pogledu ništetnosti odredbe o cijeni ugovora, dijela Ugovora o kreditu koji nije bio predmet povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača niti utvrđenja iz presude VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17?“

2. 2. U odnosu na postavljena pravna pitanja tuženica se pozvala na više odluka drugostupanjskih sudova, revizijskog suda, suda EU, kao i pravna shvaćanja pravnih teoretičara.

3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženice.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu i, kao takva, ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.

5. Naime, riječ je o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od čvrste i ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev- 3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako i u Revd-4383/21, Revd-146/22, Revd-2810/2022., Revd-377/2023 od 17. siječnja 2023., Revd-3146/2020-2 od 3. studenoga 2020. i dr.).

6. Dodatno, u odnosu na postavljena pitanja, valja odgovoriti da tuženica tim pitanjima polazi od netočne tvrdnje da su u ovom pojedinačnom postupku utvrđene drugačije činjenice od onih koje su utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Naime, u ovoj se parnici radi o istoj kategoriji pravnih odnosa o kojima se radilo i u sporu radi kolektivne zaštite potrošača, a sudovi su u ovoj parnici utvrđivali činjenice dokazivanjem te su na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja ocijenili ništetnim odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli zbog istih razloga zbog kojih su one ocijenjene ništetnima i u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uz to pitanja polaze i od netočne tvrdnje o neprovođenju dokaza, saslušanja svjedoka (javnog bilježnika), jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude pod točkom 4., 19. 1 i 19. 2. obrazložio zašto nije provodio dokaz saslušanjem javnog bilježnika i šta je s predloženim dokazima tuženice za saslušanje predloženih svjedoka. To isto je obrazložio i drugostupanjski sud prihvaćanjem obrazloženja toga suda, koji je to pojasnio na načina: „17. Neutemeljeno žalitelj prigovara da u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije dao valjane razloge za odbijanje predloženih dokaza. Prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja (sredstava) koje obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Stranke su imale jednaku mogućnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza, a sud prvog stupnja je stečeno uvjerenje o relevantnim okolnostima potkrijepio uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu.

18. Osim toga, neosnovano žalitelj ukazuje kako sud nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). a ovaj sud je ocijenio navedena obrazloženja pravilnim i dostatnim za izneseno pravno shvaćanje.“

7. U ovoj parnici radi o istoj kategoriji pravnih odnosa kao što je to bio slučaj u sporu radi kolektivne zaštite interesa potrošača. Riječ je o sudskom razrješenju pravnih odnosa nastalih na temelju ugovora o kreditu s ugovorenom jednostrano promjenjivom kamatnom stopom, bez unaprijed određenih parametara promjene. Sud je u ovoj parnici ocijenio ništetnima određene odredbe ugovora na temelju činjenica utvrđenih u postupku dokazivanja u ovom sporu, a samo u odnosu na dio koji se odnosi na utvrđenje ništetnim dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pozvao se i na pravno shvaćanje iz citiranih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske.

8. Kondemnatorni tužbeni zahtjev nije bio predmetom kolektivnog spora, jer u tom sporu nije bilo riječi o zahtjevu za povrat preplaćenog iznosa po osnovi nezakonito ugovorenih kamata, te se napominje da je glede pravnih učinaka presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača i vezanosti suda u individualnim parnicama radi utvrđenja ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavljena ujednačena praksa revizijskog suda.

9. U svezi s postavljenim pitanjima, nadalje, također valja dodati da su u postupku koji je prethodio podnošenju prijedloga sudovi utvrdili da je tuženica nesavjesna stjecateljica zbog ništetne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa su prihvatili zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na svaki mjesečni preplaćeni iznos, a pitanja savjesnosti ili nesavjesnosti stjecatelja stečenog bez osnove ili na temelju osnove koja je kasnije otpala je pitanje koje ovisi o specifičnim okolnostima svakog slučaja i konkretnih činjeničnih utvrđenja.

10. Dio pitanja također polazi od netočne premise da u pobijanim odlukama nisu izneseni razlozi o odlučnim činjenicama, i da nije pravilno odlučeno o prigovoru zastare pa da bi u postupanju sudova bila počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

11. Postavljeno pitanje zastare, odnosno prekida zastare uslijed podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07.) i tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/2005), nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanju glede kojeg pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudi broj Rev- 2254/2017-2 od 20. ožujka 2018., Revd-1494/2020., a riječ je i o pitanju u odnosu na koje nije potrebno preispitivati sudsku praksu. Ujedno je i u suglasju s shvaćanjem druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5 Zagreb, 27. svibnja 2024., prema kojem „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Takvo shvaćanje je i u skladu sa odlukom Ustavnog suda republike Hrvatske broj U-III-3202/2023, U-IIII-3204/2023 od 26. rujna 2024.

12. U odnosu na nezakonitost istaknutu kao razlog važnosti zbog tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, valja navesti da zakonitost ili nezakonitost revizijom pobijane odluke kao razlog važnosti pitanja, u pravilu, nije odlučna za ocjenu sadržava li revizija neko važno pitanje zbog kojega bi je trebalo dopustiti zato što revizija po novom konceptu koji je prihvaćen u domaćem parničnom postupku, u smislu odredbe članka 385.a ZPP, ne služi kontroli zakonitosti, kao što je služila ranije redovna revizija kojoj je to bila primarna svrha.

13. Pitanje koje se odnosi na dosudu zatezne kamate (izostali razlozi o pravnoj osnovi dosude zatezne kamate), a osobito o tijeku zateznih kamata, tj. o dospijeću tražbine za razdoblje prije dospijeća novčane tražbine na koju se odnosi, odnosno na mogućnost početka tijeka zateznih kamata i prije dospijeća novčane tražbine, a vezano za tvrdnju predlagateljice, ističe se da pobijana odluka u tom dijelu ima obrazloženje u točki 7. 6., a osim toga ni u tom dijelu pobijana presuda ne odstupa od pravnih shvaćanja revizijskog suda iznesenih u presudama broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Rev-1172/2018, Rev-3142/18., Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i dr., a uz to je i riječ o pitanju u odnosu na koje nije potrebno preispitivati sudsku praksu. U tom smislu dio pitanja polazi i od netočne tvrdnje da je sud samostalno popunjavao pravnu prazninu kod utvrđenja ništetnim dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno da je samostalno uređivao postojeći ugovorni odnos na način da je pravne praznine nakon ništetnosti pojedinih odredbi nadopunio svojim shvaćanjem.

14. Pozivanje tuženice na pravna shvaćanja pravnih stručnjaka iznesena u stručnim člancima nisu razlozi važnosti koje ima uvidu odredba čl. 385.a ZPP-a.

15. Prijedlog je podnesen i zbog povrede temeljnih ljudskih prava, u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a, koji obrazlaže tvrdnjom da joj je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer se radi o neobrazloženim i arbitrarnim odlukama nižestupanjskih sudova, pa da je na taj način povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost, odnosno legitimnost. Taj dio prijedloga tuženica je obrazložila na slijedeći način:

„Iz drugostupanjske odluke suda nije vidljivo smisleno obrazloženje obzirom da ne postoji niti jedan argument zašto je prigovor podnositelja u odnosu na zastaru odbijen, niti se ne poziva na zakonske odredbe na temelju kojih bi drugostupanjski sud mogao zauzeti stav kako je potrebno preinačiti prvostupanjsku odluku i naložiti isplatu zastarjelih potraživanja.

Osporavanim su odlukama grubo povrijeđena prava tuženika na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnost i pravnu sigurnost, odnosno članak 29. stavak 1. u svezi s člankom 3., člankom 14. stavkom 2. člankom 26. stavkom 1. Ustava.

Ustavni sud ustalio je u svojoj praksi obvezu sudova da u obrazloženjima svojih odluka navode dostatne i pravno relevantne razloge odstupanja od prijašnje prakse (odluka Ustavnog suda broj U-III-5239/2013 od 03. lipnja 2016.).“

16. 1. Prema ocjeni ovoga suda, tuženica nije učinila vjerojatnim da je došlo do povrede prava na jednakost oružja i prava na pravično suđenje odnosno da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje, zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

16. 2. U pogledu navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava treba istaći da čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

16. 3. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižim sudovima tuženici bilo omogućeno izjasniti se o navodima tužitelja, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode stranaka. Njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga nijedna okolnost ne upućuje na zaključak da tuženica nije imala pravično suđenje.

17. Stoga je prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja, a u dijelu koji je podnesen na temelju čl. 385.a st. 2. ZPP-a odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 8. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić