REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2914/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-22/2025-3 od 6. veljače 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-717/2017-61 od 12. studenoga 2024., u sjednici održanoj 8. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-22/2025-3 od 6. veljače 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-717/2017-61 od 12. studenoga 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnog pitanja za koje podnositeljica navodi da je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koje glasi:
"Mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanima od strane tužitelja?".
1.1. Kao razlog važnosti naznačenog pitanja za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni tuženica ukazuje na različita pravna shvaćanja o tom pitanju u odlukama drugostupanjskih sudova, kao i na odluke ovog suda u pogledu istog (Revr-1124/16 i Revr-1696/16).
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj predlaže istog odbaciti, a podredno odbiti.
3. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takvo ne opravdava intervenciju najvišeg suda.
4. Naime, odgovor na naznačeno pitanje proizlazi već iz odredbe članka 8. ZPP prema kojoj sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane. Iz smisla citirane odredbe za zaključiti je da dokazna snaga pojedinog dokaza ne zavisi od toga je li riječ o personalnom ili materijalnom dokazu, jer se dokazna vrijednost svakog pojedinog dokaza ocjenjuje u okolnostima svakog konkretnog slučaja zasebno - a ne od njihove unaprijed ili načelno određene ili propisane vrijednosti. Podredno, valja reći i to da niti u jednoj od odluka koje tuženica navodi kao razlog važnosti u odnosu na naznačeno pitanje nije izraženo pravno shvaćanje o postojanju hijerarhijskog odnosa između pojedinih dokaznih sredstava pa i o tome da "materijalni" dokazi imaju prednost pred "personalnima" u smislu njihove dokazne snage.
4.1. Uz to, u odluci ovoga suda poslovni broj Rev-927/22-3 od 7. veljače 2023., odgovoreno je na naznačeno pitanje, na slijedeći način: "Pitanje mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanim od strane tužitelja zavisi od svih okolnosti pojedinog slučaja, a kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu je nužno imati u vidu jesu li, ne samo tužitelju nego i svjedocima kojima se dokazuje (ne)istinitost evidencije, davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koje su isti jednim dijelom potpisali, a drugim dijelom nisu potpisivali, a posebno od kakvog je utjecaja na kvalitetu iskaza svjedoka o kvaliteti i potpunosti evidencije o radnom vremenu činjenica jesu li na tu evidenciju, bilo tužitelj, bilo svjedok, do pokretanja sudskih postupaka, iznosili primjedbe, i jesu li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imali primjedbi na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena".
5. U odnosu na tvrdnje da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije jer je pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova.
6. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja prijedlog je tuženice valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u izreci ovog rješenja. Uzgred se napominje da je na isti način ovaj sud odlučio u pravno i činjenično podudarnim pravnim stvarima, u predmetnima poslovni broj Revd-4008/2023-2 od 6. prosinca 2023., Revd-1530/2025-2 od 14. svibnja 2025., Revd-2391/2025-2 od 23. srpnja 2025. i dr.
Zagreb, 8. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
