Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-419/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vedrana Medakovića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Remix d.o.o. za proizvodnju, servisiranje motornih vozila i trgovinu iz Osijeka, Svetog Leopolda Bogdana Mandića 22, OIB: 59155057736, zastupanog po punomoćniku Petru Vukasoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika- protutužitelja ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stjepanu Širiću, odvjetniku u Osijeku, radi isplate te radi protutužbenog zahtjeva za isplatu, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-711/2021-18 od 21. veljače 2024, na sjednici vijeća održanoj dana 30. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja- protutuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-711/2021-18 od 21. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I.

II. Odbija se žalba tuženika - protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-711/2021-18 od 21. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. kao i pod točkom III. izreke u dijelu u kojem tuženiku- protutužitelju nije dosuđen parnični trošak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku-protutužitelju da tužitelju-protutuženiku isplati iznos od 1.133,07 € na ime nastalih troškova školovanja, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2020. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev da se odbije tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovani (st. I.) i da se naloži tužitelju-protutuženiku da tuženiku-protutužitelju isplati na ime neisplate dijela plaća u vremenu od 8. rujna 2018. do 1. ožujka 2019. i to za svaki mjesec pojedinačno, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa razlike plaće do konačne isplate, a koje iznose će tuženik-protutužitelj precizirati po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju sukladno odredbama članka 186.b. stavka 3. ZPP-a (st. II.) te da se naloži tužitelju-protutuženiku nadoknaditi tuženiku-protutužitelju prouzročene parnične troškove sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana rješenja pa do isplate (st. III.). Nadalje, pod točkom III. izreke riješeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. žali se tužitelj-protutuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 -Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže preinačiti pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Isto tako, protiv dijela navedene presude pod točkom II. kojim je odbijen protutužbeni zahtjev kao i protiv odluke o parničnom trošku pod točkom III. kojim mu nije dosuđen parnični trošak, žali se tuženik-protutužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. ZPP te predlaže odluku u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatom iznosa 1.133,07 € na ime troškova školovanja nakon što je tuženik-protutužitelj otkazao ugovor o radu, kao i zahtjev tuženika-protutužitelja za isplatom razlike plaće u razdoblju od 8. rujna 2018. do 1. ožujka 2019.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju žalitelji. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a koju povredu ističu žalitelji.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

8. Tijekom provedenog dokaznog postupka je utvrđeno;

- da su tužitelj-protutuženik i tuženik-protutužitelj 6. prosinca 2016. zaključili Ugovor o radu maloljetnika na neodređeno vrijeme (dalje u tekstu: Ugovor o radu) te je temeljem tog Ugovora tuženik–protutužitelj radio kod tužitelja-protutuženika na radnom mjestu automehaničara, kao i ostale poslove u skladu sa nalozima poslodavca;

- da je odredbom čl. 7. st. 1. Ugovora o radu ugovoreno da je radnik obvezan sudjelovati na školovanjima koje će omogućiti radniku obavljanje poslova radnog mjesta te ispunjavanje uvjeta koje poslodavcu propisuje uvoznik, dok je st. 2. ugovoreno da je odbijanje sudjelovanja na školovanju grubo kršenje obveza iz radnog odnosa i razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu;

- da je odredbom čl. 8. st. 3. Ugovora o radu ugovoreno da u je u slučaju prestanka ugovora o radu, radnik dužan poslodavcu nadoknaditi trošak školovanja koji su nastali prije otkaza ugovora o radu, dok je st. 4.ugovoreno da troškovi školovanja obuhvaćaju trošak sudjelovanja na usavršavanju ili školovanju, naknadu za trošak smještaja ukoliko se isto održavalo u mjestu različitom od sjedišta poslodavca;

- da je tuženik-protutužitelj za vrijeme dok je radio kod tužitelja-protutuženika odlazio na školovanja, tečajeve, edukacije prema priloženim računima u spisu predmeta;

- da je tuženik-protutužitelj dana 1. ožujka 2019. otkazao predmetni Ugovor o radu zbog toga jer je premalo alata koji je star i ne može se koristiti, zbog fleksibilnog dijela jer je priliko godišnjeg odmora ili bolovanja plaća premala te zbog nezainteresiranosti prema jamstvenim nalozima;

- da iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja OJ proizlazi vezano za odredbu čl. 7. st. 1. Ugovora o radu, da je tužitelj ovlašteni servis VW, Audi, Seat i Škoda i isti je dužan pratiti nove tehnologije i Porsche Croatia je ovlašteni distributer navedenih vozila za područje RH, a tužitelj je jedan od njegovih ovlaštenih servisera te između tužitelja i Porsche Croatia postoji sporazum prema kojem tužitelj da bi zadržao status ovlaštenog servisera mora pratiti nove standarde proizvoda koje servisira i u tom smislu usavršavati svoje mehaničare tako da upravo iz tog razloga tužitelj prilikom sklapanja ugovora o radu sa mehaničarima istima navodi i da moraju tijekom trajanja radnog odnosa ići na edukacije, tečajeve, seminare, a na koje će biti upućeni od strane tužitelj time da pozive za te edukacije, tečajeve i seminare tužitelju šalje Porsche Croatia. Isto tako, proizlazi da usavršavanje mehaničara i upoznavanje istih sa istim tehnologijama u proizvodnji vozila jedan je od preduvjeta za održanje i ugovora koji je tužitelj imao sklopljen sa Porsche Croatia. Nadalje, iz njegovog iskaza proizlazi da što se tiče odredbe članka 8. stavka 3. Ugovora o radu, da je svrha tog ugovora ustvari očuvanje poslovne tajne jer sve edukacije, obrazovanja, tečajevi na kojima mehaničari, tako i tuženik idu po pozivu Porsche Croatia, predstavljaju nova znanja u svezi novih tehnologija koje su specifične za ta nova vozila s novih tehnologijama za svakog pojedinog proizvođača te je tom odredbom člankom 8. stavkom 3. tužitelj htio onemogućiti radnicima da daju otkaz i onda odlaze kod konkurencije upravo kako bi tamo primijenili ta specifična znanja koja su stekli kroz program usavršavanja kod tužitelja te mu je poznato da se tu radi o zabrani konkurencije, ali isto tako svjestan je, da je takvu odredbu unio u ugovor o radu, tada bi morao radniku isplaćivati određenu naknadu za to. Također je naveo da samo školovanje radnika nije utjecalo na visinu plaće već se radilo obvezi radnika da se školuju kako bi uopće mogli obavljati svoj osao i pratiti nove tehnologije u servisiranju vozila, a misli da je tuženiku isplaćivana i veća plaća od ugovorene;

- da iz iskaza tuženika-protutužitelja proizlazi da je prema ugovoru o radu trebao obavljati poslove automehaničara, da je kod tužitelja radio sveukupno tri godine, da je za to vrijeme išao na tzv. tečajeve u Porsche u Zagreb kao i da je na tečajeve išao iz razloga što je poslodavac trebao ispuniti svoje obaveze prema Porsche Leasingu jer da bi tužitelj mogao biti ovlašteni serviser za određeno vozilo, njegovi mehaničari morali su pohađati tečajeve u Porsche Leasingu, a radnike nitko nije pitao hoće li ići na te tečajeve ili ne. Isto tako je naveo da mu prilikom potpisivanja ugovora o radu nitko nije rekao koliko često će morati ići na školovanje niti zašto će u slučaju otkaza on morati vratiti troškove školovanja. Nadalje je naveo da nakon što je odradio tečajeve i edukacije, nije dobio nikakvu diplomu niti stekao novo znanje pa iako je bio naveden kao servisni tehničar u aplikaciji unutar Porsche grupacije, ništa se nije mijenjalo u sadržaju njegovog posla te je i dalje radio isti posao.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj-protutuženik kao član grupacije Porsche Croatia, prilikom sklapanja Ugovora o radu sa mehaničarima u iste unosio i odredbe da radnici moraju tijekom trajanja radnog odnosa ići na edukacije, tečajeve, seminare, a na koje će biti upućeni od strane tužitelja, sve kako bi tužitelj-protutuženik zadržao poslove servisera unutar te grupacije. Nadalje, kroz školovanja, odnosno edukacije radnici su stjecali nova znanja i obavijesti koje se odnose na nova vozila koja su servisirana unutar grupacije odnosno kod tužitelja-protutuženika i koja znanja su radnici primjenjivali u svom radu kod tužitelja-protutuženika. Jednako tako je utvrđeno da je tužitelj-protutuženik odredbom članka 8. stavka 3. Ugovora o radu ustvari nastojao onemogućiti tuženiku-protutužitelju da dade otkaz da ne bi otišao kod konkurencije gdje će primijenili ta specifična znanja koja je stekao kroz program usavršavanja kod tužitelja-protutuženika i na taj način je htio spriječiti iznošenje poslovne tajne, ali nije htio takovu odredbu unijeti u ugovor o radu jer bi tada morao radnicima isplaćivati određenu naknadu za to. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da tuženiku-protutužitelju nije prilikom zaključenja Ugovora o radu rečeno zašto će u slučaju otkaza morati vratiti troškove školovanja, koliko često će morati ići na školovanje, nije mu rečeno na što bi se mogli odnositi troškovi školovanja odnosno nije upozoren na visinu troškova, a tužitelj-protutuženik odredbu o zabrani utakmice nije unio u ugovor o radu upravo iz razloga da ne bi radniku morao isplaćivati određenu naknadu za to. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da ovakvim ugovaranjem odredbe čl. 8. st. 3. Ugovora o radu tužitelj- protutuženik je nametnuo ograničenja tuženiku-protutuženiku, isključivo radi zaštite svojih legitimnih interesa pri čemu je to školovanje radnika prvenstveno ugovoreno u interesu tužitelja-protutuženika, jer on na taj način ispunjavao svoje obveze unutar Porsche Croatia grupacije kako bi zadržao posao ovlaštenog servisera, a znanja stečena školovanjem radnici opet vračaju tužitelju-protutuženiku na način da ih primjenjuju u svakodnevnom radu i pri tome doprinose poslovanju. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da je cilj tužitelja-protutuženika bio da spornom odredbom članka 8. stavka 3. Ugovora o radu ograniči takmičenje odnosno tržišnu utakmicu radnika s poslodavcem, odnosno onemogući tuženiku-protutuženiku da otkazivanjem ugovora o radu eventualno otiđe raditi kod konkurencije gdje će primijeniti stečena znanja koja ne može dobiti nigdje drugdje van grupacije te je razvidno iz svih okolnosti slučaja da je tužitelj-protutuženik ustvari želio postići iste učinke kao što je ugovorna zabrana takmičenja zaposlenika sa poslodavcem, ali pri tome izbjegavajući zakonsku obvezu da tuženiku-protutužitelju isplaćuje naknadu plaće, već upravo suprotno, ustanovljuje nedopuštenu odredbu za naplatu troškova školovanja od tuženika-protutužitelja, a opisano ponašanje tužitelja-protutuženika je suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer služi postizanju cilja ograničavanja ustavne slobode rada, ograničavanju prava radnika na otkazivanje ugovora o radu te zaobilaženju zakonske obveze poslodavca da sukladno zakonu ugovori ugovornu zabranu takmičenja radnika sa poslodavcem uz odgovarajuću propisanu naknadu plaće. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da je odredba članka 8. st. 3. Ugovora o radu ništetna, pa je samim time otpala osnova tužiteljeva-protutuženikova zahtjeva za naknadom troškova školovanja, slijedom čega odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

10. Takva utvrđenja i zaključke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva prihvaća i ovaj sud.

11. Tužitelj-protutuženik žalbenim navodima osporava utvrđenja suda da je ništetna odredba čl. 8. st. 3. predmetnog Ugovora o radu.

12. Odredbom čl. 8. st. 3. predmetnog Ugovora o radu ugovoreno je da je u slučaju prestanka ugovora o radu, radnik dužan poslodavcu nadoknaditi trošak školovanja koji su nastali prije otkaza ugovora o radu.

13. Međutim, iz takve ugovorne odredbe proizlazilo bi da bi tuženik-protutužitelj morao ostati u radnom odnosu kod tužitelja-protutužitelja do 65. godine života ili dok mu tuženik ne otkaže ugovor o radu. Dakle, ova odredba je u suprotnosti s kogentnom odredbom čl. 115. st. 4. ZR, prema kojoj radnik može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ne navodeći za to razlog, a navedena odredba štiti pravo i slobodu radnika da jednostrano otkaže ugovor o radu, ne propisujući pri tome nikakve penalizirajuće posljedice po radnika, a imajući pri tome u vidu da je jedno od obilježja ugovora o radu dobrovoljnost koja se ogleda kroz slobodu ugovaranja i sklapanja ugovora o radu te jedino zakonodavac ima ovlast propisati i ograničiti tu slobodu, a poslodavac ne može radniku ograničiti slobodu kako glede sklapanja ugovora o radu tako niti slobodu glede otkazivanja ugovora o radu.

14. Prema tome, tekst citiranog čl. 8. Ugovora o radu tumačio bi se na način da bi u slučaju prestanka ugovora o radu otkazom, neovisno o tome otkazuje li ugovor poslodavac ili radnik, tuženik-protutužitelj bio dužan bezuvjetno nadoknaditi tužitelju- protutuženiku troškove školovanja koji su nastali do trenutka otkazivanja tako da na taj način tuženik-protutužitelj ne bi mogao slobodno otkazati ugovor o radu, jer bi uslijed otkazivanja morao snositi troškove školovanja, a koji troškovi će neminovno postojati, na što ukazuje odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o radu prema kojoj je radnik obvezan sudjelovati na školovanjima koje će omogućiti radniku obavljanje poslova radnog mjesta te ispunjavanje uvjeta koje poslodavcu propisuje uvoznik, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

15. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna odredba čl. 8. st. 3. Ugovora o radu, upravo suprotna cilju odredbe članka 115. stavka 4. ZR-a kojom se konkretiziraju ustavne slobode iz odredbe članka 54. Ustava te radnik ne može biti ni na koji način kažnjavan za otkazivanje ugovora o radu.

16. Pri tome, suprotno žalbenim navodima valja reći i da je tužitelj-protutuženik prilikom sklapanja Ugovora o radu i unošenja u tekst ugovora odredbe čl. 8. st. 3. postupao u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja OJ proizlazi da je tom odredbom čl. 8. st. 3. tužitelj htio onemogućiti radnicima da daju otkaz i onda odlaze kod konkurencije upravo kako bi tamo primijenili ta specifična znanja koja su stekli kroz program usavršavanja kod tužitelja te mu je poznato da se tu radi o zabrani konkurencije, ali isto tako svjestan je, da je takvu odredbu unio u ugovor o radu, tada bi morao radniku isplaćivati određenu naknadu za to. Stoga iz navedenog proizlazi da je tužitelj kao poslodavac upravo htio postići iste učinke kao što je ugovorna zabrana takmičenja zaposlenika sa poslodavcem, ali pri tome izbjegavajući zakonsku obvezu da tuženiku-protutužitelju isplaćuje naknadu plaće, već upravo suprotno, ustanovljuje nedopuštenu odredbu za naplatu troškova školovanja od tuženika-protutužitelja tako da su neosnovani žalbeni navodi da nema niti namjere, a niti pokušaja na strani tužitelja-protutuženika da takvim ugovaranjem vraćanja troškova školovanja, prikrije ugovornu zabranu natjecanja.

17. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da takva odredba predstavlja ništetnu odredbu u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje: ZOO) jer je u odnosu na sadržaj ugovorne odredbe u čl. 8. st. 3. radnik onemogućen u izboru odluke o prestanku ugovora o radu jer će u tom slučaju morati namiriti troškove školovanja.

18. Dakle, suprotno žalbenim navodima, radi se o odredbi koja bi radnika dovela u bitno nepovoljni položaj u odnosu na poslodavca, a istom je tužitelj-protutuženik ustvari želio postići iste učinke kao što je ugovorna zabrana takmičenja zaposlenika sa poslodavcem, ali pri tome izbjegavajući zakonsku obvezu da tuženiku-protutužitelju isplaćuje naknadu plaće tako da ugovara nedopuštenu odredbu za naplatu troškova školovanja od tuženika-protutužitelja. Pri tome, tuženik-protutužitelj nije mogao utjecati na visinu troškova školovanja, a nije mogao niti odbiti sudjelovanje na školovanju, jer bi to predstavljalo grubo kršenje obveza iz radnog odnosa i razlog za izvanredan otkaz ugovora (članak 7. stavak 2. Ugovora o radu).

19. U odnosu na žalbene navode da se prvostupanjski sud nije osvrnuo na pravomoćnu presudu zbog ogluhe Općinskog suda u Osijeku, Pr-1836/2021-6 od 27. kolovoza 2021., kojom je u identičnom slučaju koji se vodio kod ovog suda po tužbi REMIX d.o.o. protiv tuženika BJ (zbog vraćanja troškova školovanja) sud naložio ranije zaposlenom radniku (BJ) da tužitelju-protutuženiku na ime nastalih troškova školovanja isplati iznos od 18.298,92 kn, a što da ima za zaključak da je i u ovoj pravnoj stvar tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika potpuno osnovan, valja reći da se u svakom predmetu donosi odluka prema okolnostima konkretnog slučaja te sud nije vezan odlukama u kojima je tužitelj podnosio tužbe protiv drugih radnika.

20. Daljnji žalbeni navodi tužitelja-protutuženika odnose na preocjenjivanje dokaza i iznošenja vlastitih stavova i razmišljanja, na što žalitelj nije ovlašten jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.

21. Zbog navedenih razloga valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja-protutuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev.

U odnosu na protutužbeni zahtjev

22. Tuženik-protutužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da mu je tužitelj-protutuženik nakon završenih obuka, školovanja, na koja je bio upućivan, bio dužan ponuditi novi ugovor o radu za radno mjesto servisnog tehničara za koje je bio obučavan i u skladu s time obračunati i isplatiti plaću za isti posao, kao i drugom radniku UJ, koji je završio istovremeno isto osposobljavanje te sa kojim je adekvatno tome kod poslodavca zaključen i odgovarajući Ugovor o radu te mu adekvatno novom radnom zvanju i osposobljenosti omogućeno obavljanje ovih poslova te isplata primjerene tome plaće pa stoga traži razliku plaće koja odgovara razlici plaće koju je ostvarivao u odnosu na plaću koju je ostvario UJ.

23. Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik-protutužitelj nije dokazao da mu je tužitelj- protutuženik obećao da će mu, ukoliko uredno bude ispunjavao obveze školovanja, ponuditi sklapanje ugovora o radu za radno mjesto servisnog tehničara, uz veću plaću. Naime, kod tužitelja-protutuženika niti ne postoji radno mjesto servisnog tehničara, već se radilo samo o nazivu koji se upisivao u aplikaciju grupacije Porsche Croatia pa prema tome nitko nije niti mogao biti raspoređen na to, nepostojeće radno mjesto. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik-protutužitelj nije niti dokazao da je radniku UJ koji je s njim pohađao školovanje povišena plaća, naime izrijekom navodi da to ne zna, niti je s imenovanim o tome pričao, već samo paušalno navodi da vjeruje da je imenovani dobio povišicu, a niti nema osnove nit dokaza da bi tuženik- protutužitelj i UJ trebali imati istu plaću, jer je evidentno da je UJ zaposlen kod tužitelja-protutuženika od 9. ožujka 1998. time da je od 2. kolovoza 2013. zaposlen je na radnom mjestu voditelja radione, koje radno mjesto je hijerarhijski nadređeno tuženiku-protutužitelju, da se radi o osobi s puno znanja i iskustva, za razliku od tuženika-protutužitelja. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud utvrđuje da protutužbeni zahtjkev nije osnovan, budući tuženik-protutužitelj nije ničim dokazao da mu je tužitelj-protutužitelj obećao da će ga zbog urednog izvršavanja obveze školovanja unaprijediti, da će s njim sklopiti novi ugovor o radu, odnosno će mu povećati plaću kao i da će ta plaća iznositi koliko i plaća uspoređujućeg radnika UJ, koji je u hijerarhiji bio nadređen tuženiku-protutužitelju i koji je bio dugogodišnji radnik tužitelja-protutuženika s položenim majstorskim ispitom, slijedom čega odlučuje kao pod točkom II. izreke.

24. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o neosnovanosti protutužbenog zahtjeva prihvaća i ovaj sud.

25. Naime, iz sklopljenog Ugovora o radu proizlazi da je čl. 5. ugovorena plaća dok je čl. 7. Ugovora o radu ugovoreno da je radnik obvezan sudjelovati na školovanjima koja će radniku omogućiti obavljanje poslova radnog mjesta te ispunjavanje uvjeta koje poslodavcu propisuje uvoznik, dok je odbijanje sudjelovanja na školovanju grubo kršenje obveza iz radnog odnosa i razlog za izvanredni otkaz.

26. Iz navedenog slijedi da je školovanje ugovoreno kao obveza radnika radi obavljanja poslova radnog mjesta te niti iz jedne odredbe predmetnog ne proizlazi da bi školovanje radnika utjecalo na visinu plaće odnosno nema dokaza da će radniku porasti plaća zbog odlaska na edukacije. Navedeno, proizlazi i iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja-protutuženika VJ koji je naveo da samo školovanje radnika nije utjecalo na visinu plaće već se radilo obvezi radnika da se školuju kako bi uopće mogli obavljati svoj osao i pratiti nove tehnologije u servisiranju vozila.

27. Navedeno proizlazi i iz iskaza tuženika -protutužitelja koji je naveo da nakon što je odradio tečajeve i edukacije nije dobio nikakvu diplomu niti stekao novo zvanje te se ništa nije mijenjalo u sadržaju njegovog posla te je i dalje radio isti posao. Isto tako, proizlazi da mu poslodavac nije govorio o nikakvom novčanom iznosu, ali je osobno očekivao povišicu jer je vidio da u drugim servisnim centrima radnici imaju veće plaće nego kod njih.

28. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nema osnove na temelju koje bi se tuženiku-protutužitelju isplaćivala veća plaća budući da je ispunio preuzetu ugovornu obvezu o školovanju.

29. U odnosu na žalbene navode da tužitelj-protutuženi nije dostavio nikakvu sistematizaciju radnih mjesta odnosno katalog radnih mjesta, specifikacija radnih mjesta, popisa radnih mjesta i/ili sličnog naziva, a iz kojeg bi bilo razvidno, koja radna mjesta kod tužitelja-protutuženog uopće postoje kao niti kakova su prava i obveze skopčane s tim, a niti odluke o objavi istih, pa nije jasno na čemu sud u presudi temelji svoje utvrđenje o postojanju ili nepostojanju određenog radnog mjesta, valja reći da je i sam tuženik-protutužitelj u svom iskazu naveo da servisni tehničar nije postojao kao radno mjesto niti kod tužitelja niti kod grupacije, a isto tako je naveo da niti ne zna da li je kome od polaznika rasla plaća jer nikad o tome nisu razgovarali, slijedom čega nije bilo niti potrebno pribavljati navedenu dokumentaciju, a niti izvoditi dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine plaće.

30. Također, neosnovani su i žalbeni navodi da je tužitelj tuženiku -protutužitelju morao ponuditi radno mjesto j, koje je primjereno njegovom radu i pravilima o napredovanju i nekakovom daljem osposobljavanju, za kojeg i sam poslodavac tvrdi da ga je bilo te da je radnik ovo osposobljavanje obavio jer je radni odnos ugovorni odnos, a isto tako i sam žalitelj je iskazao da nije dobio nikakvu diplomu niti stekao novo zvanje te se ništa nije mijenjalo u sadržaju njegovog posla već je i dalje radio isti posao, a niti je takvo nešto bilo ugovoreno među strankama.

31. Isto tako, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio pravila o teretu dokazivanja jer tuženik-protutužitelj ni na koji način nije dokazao da je imao osnovu za isplatu povećane plaće, a isto tako pogrešno je uzeo kao usporednog radnika UJ koji je u hijerarhiji bio nadređen tuženiku-protutužitelju i koji je bio dugogodišnji radnik tužitelja-protutuženika s položenim majstorskim ispitom tako da su neosnovani navodi da je tuženiku trebala biti povećana plaća koliko i plaća uspoređujućeg radnika UJ. Pri tome i sam tuženik u svom iskazu navodi da je kao usporednog radnika uzeo UJ jer je s njime išao na tečajeve dok ne zna da li je njemu uopće i porasla plaća jer o tome nikad nisu pričali.

32. Daljnji žalbeni navodi odnose na preocjenjivanje dokaza i iznošenja vlastitih stavova i razmišljanja, na što žalitelj nije ovlašten jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Naime, tuženik osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju povredu postupka tuženik sadržajno u žalbi također ističe.

33. Zbog navedenih razloga valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika-protutužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim je odbijen protutužbeni zahtjev.

34. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom predmetu treba voditi računa o svim okolnostima slučaja odnosno da budući je tužitelj-protutuženik odbijen s tužbenim zahtjevom odnosno tuženik-protutužitelj je odbijen s protutužbenim zahtjevom, da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, prvostupanjska odluka u pogledu odluke o parničnom trošku nije nerazumljiva i nejasna nego je prvostupanjski sud pravilno kvalitativno cijenio da tužitelj nije uspio sa tužbenim zahtjevom dok tuženik nije uspio sa protutužbenim zahtjevom pa bez obzira što prvostupanjski sud nije utvrdio visinu protutužbenog zahtjeva, valja zaključiti da tuženik nije uspio s osnovnom takvog zahtjeva tako da je pravilno odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak u smislu odredbe čl. 154. st. 4. ZPP.

35. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje o parničnom trošku pod točkom III. izreke te odlučiti kao u izreci ove odluke pod točkom II. izreke.

U Zagrebu 30. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Vedran Medaković