REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4273/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mareli Puharić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovnog broja Gž- 55/2025-4 od 17. travnja 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-529/2023- 37 od 20. prosinca 2024., u sjednici održanoj 30. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužena je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije uspjela u sporu.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije je postavila pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2.1. Uz to se pozvala i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
3. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2.1. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.
4. Ovaj sud je prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.
O prijedlogu podnesenom u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP
5. Prvim postavljenim pravnim pitanjem se problematizira pravni pristup suda kojim se činjenično stanje utemeljilo (i) na utvrđenjima iz presude donesene u postupku vođenom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, primjenom čl. 502.c ZPP, bez, kako navodi tužena u tom pitanju, provođenja dodatnih predloženih dokaza. No, iz stanja spisa proizlazi da u ovom postupku jesu provedeni daljnji, po tuženoj predloženi dokazi i to saslušanjem djelatnika tuženice. Dakle, odgovor na to pravno pitanje nema utjecaj na odluku su sporu. Primjećuje se i da ni sama tužena u tom pitanju ne precizira o kojim i se dodatnim dokazima (ako ih uopće ima, koji bi bili predloženi a neizvedeni) radilo, pa je u tom dijelu pitanje nedostatno određeno.
5.1. Samo je usputno (iako i suvišno) za napomenuti da, ako se to pitanje razmatra u svjetlu nesaslušanja svjedoka – javnog bilježnika, za uputiti na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se prihvatljivom ocijenila praksa redovnih sudova po kojoj se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. etc.).
6. U pogledu drugog naznačenog pravnog pitanja, kojim se propituje utjecaj podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa na tijek zastare, pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci je usklađeno sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda u odluci poslovnog broja Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.
7. U trećem naznačenom pravnom pitanju tužena problematizira pitanje ispitivanja nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, o čemu je već odlučeno presudama povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji imaju direktan učinak i na konkretan predmet (tako i ovaj sud u Revd 911/2022-2 od 16. ožujka 2022.), a u smislu utjecaja (ne)poštenja na tijek zateznih kamata za uputiti je također na odluku ovoga suda broj Rev 249/2014 od 9. travnja 2015.
8. Četvrto i sedmo pravno pitanje se ne mogu kvalificirati kao materijalnopravna niti postupovnopravna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP; njima podnositelj zapravo upire na (eventualnu) pogrešnu primjenu odredba parničnog postupka počinjenu pred drugostupanjskim sudom, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije, one u smislu čl. 382. ZPP.
8.1. Naime, čak i u slučaju postojanja takove povrede u konkretnom slučaju – osobito u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda (v. čl. 385.a st. 1. ZPP) – njezine posljedice ne premašuju dosege ovoga konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse niti za razvoj prava kroz praksu, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom navedene revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava kroz praksu.
9. U odnosu na peto i šesto naznačeno pravno pitanje, koja se u svojoj biti odnose na promjenjivost, odnosno nepromjenjivost (i visinu) stope kamate nakon utvrđene ništetnosti, valja reći da je na to pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovorio u presudi broj Rev-308/22-2 od 19. travnja 2022. na način da je iskazao shvaćanje da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika. Pobijana je odluka u skladu s tim shvaćanjem.
10. Zato je – u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP (zbog pravnog pitanja koje stranka smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava) – valjalo, na temelju čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci, pod toč. I.
O prijedlogu podnesenom u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP
11. Prvenstveno je za napomenuti da je tužena svoje navode o povredi temeljnih prava izrazito paušalno i nesadržajno obrazložila, no, s obzirom na navode koji su izneseni i shvaćanja tužene koja su se mogla nazrijeti kroz njih, za obrazložiti je sljedeće.
12. Ovaj sud ocjenjuje da, iz njemu dostupnih dijelova spisa (v. čl. 387. st. 3. ZPP), ne proizlazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženoj bilo onemogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku – a proizlazi da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tužene; njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak o vjerojatnosti da tužena nije imala pravično suđenje.
12.1. Ovo osobito uzimajući u obzir usklađenost pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci sa ustaljenim pravnim shvaćanjem revizijskog suda, sve kako je gore navedeno i osobito uzimajući u obzir ono obrazloženo gore pod toč. 5. i 5.1.
13. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.
14. Glede navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
15. Zato je – a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP (pozivanjem na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom) – valjalo, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod toč. II.
Zagreb, 30. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
