REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5112/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Andrej Garić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Rački i Kolege u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB 52634238587 za Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB 36162371878, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zlataru, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-75/2025-2 od 21. srpnja 2025. kojom presudom je preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj Pr-14/2024-19 od 16. svibnja 2025., na sjednici održanoj 30. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e:

Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske odluke citirane u izreci ove odluke naznačujući pravna pitanja:

"1. S obzirom da se stanka ubraja u radno vrijeme, je li pravo radnika po osnovi neiskorištene stanke novčano ili nenovčano potraživanje iz radnog odnosa?

2. U slučaju kada je radnik (policijski službenik) radio za vrijeme stanke zbog nemogućnosti korištenja stanke uslijed poslodavčeve pogrešne organizacije rada, ima li radnik pravo od poslodavca tražiti isplatu razlike plaće po toj osnovi u smislu čl. 133. st. 3. Zakona o radu ili ima obvezu prethodno zatražiti slobodne dane po osnovi neiskorištenih stanki u smislu čl. 133. st. 1. Zakona o radu?

3. Derogira li odredba čl. 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 112/17, 12/18, 2/19) odredbe čl. 73. st. 1. i st. 5. te čl. 133. st. 3. Zakona o radu?

4. Može li se Zahtjev za mirno rješenje spora podnesen poslodavcu prije podnošenja tužbe sukladno čl. 186.a Zakona o parničnom postupku smatrati zahtjevom poslodavcu u smislu čl. 133. st. 1. Zakona o radu?

5. U slučaju spora u vezi s radnim vremenom (uključujući stanku), je li teret dokazivanja na radniku ili na poslodavcu?".

2. U odgovoru na prijedlog tuženik predlaže odbiti prijedlog tužitelja.

3. Postupajući na temelju odredbi čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., - dalje: ZPP) ovaj revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja koja je tužitelj postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4. Prva četiri pitanja nisu pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP. To iz razloga jer iz sadržaja postavljenih pitanja i cjelokupnog obrazloženja prijedloga jasno proizlazi da tužitelj još jednom izražava nezadovoljstvo pobijanom odlukom te osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, što u ovom stupnju postupka nije dopušteno, a na peto pitanje je odgovoreno u ovosudnoj odluci Rev-269/2025 od 1. travnja 2025., s kojim pravnim shvaćanjem je pobijana odluka sukladna.

Pri tome pobijana odluka se nije bavila pitanjem je li radnik dužan tražiti od poslodavca da mu omogući korištenje stanke, te za slučaj nekorištenja koja su prava tužitelja, već činjenicom je li tuženik kao poslodavac radniku omogućio korištenje stanke. U kontekstu nespornih činjenica - da tužitelj nije tražio slobodne dane zbog neiskorištenih stanki u dužem vremenskom razdoblju (od 1. siječnja 2021. do 30. prosinca 2022.), radi realizacije prava na slobodne dane zbog neiskorištenog dnevnog odmora (stanke), te da nije tražio da tuženik kao poslodavac evidentira njegove neiskorištene dnevne stanke, sud je formirao svoj zaključak je li omogućeno korištenje stanke ili ne, a ne ima li on prava koje sad tužitelj u naznačenim pitanjima pita. Tako i odluke viših sudova, na koje se tužitelj poziva u prijedlogu, nisu se bavile pitanjem je li radnik dužan tražiti od poslodavca da mu omogući korištenje stanke, već su utvrđivale činjenicu je li tuženik kao poslodavac radniku omogućio korištenje dnevnog odmora.

5. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 30. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Jadranko Jug