Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2432/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ksenije Grgić kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Gordane Držaić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay &Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-164/2022-32 od 1. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 30. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 164/2022-32 od 1. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-164/2022-32 od 1. ožujka 2024. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.281,11 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom I. izreke pobijane presude. Stavkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.922,97 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2024. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 390,03 EUR, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku, konačno postavljen podneskom od 28. lipnja 2023., za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi tečajnih razlika do kojih je došlo uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli po Ugovoru o kreditu broj [broj kredita] od 13. studenog 2006. (dalje: Ugovor) u ukupnom iznosu od 3.281,11 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio sljedeće:

- da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, dana 13. studenog 2006. zaključen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (čl. 6.), u kunskoj protuvrijednosti 24.083,27 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20%, uz rok otplate kredita 84 mjeseca (čl. 4.) u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (čl. 7.),

-da su u otplatnom planu i knjigovodstvenoj kartici precizno navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope,

- da je tužitelj u svom životno uvjerljivom iskazu naveo da mu je predmetni kredit predočen kao najpovoljniji, i da ga je sklopio jer su bile dobre kamate, no da mu djelatnik tuženika nije objasnio pojedine stavke ugovora, pa da nije shvatio da će se iznos rate mijenjati ovisno o tečaju,

- da tuženik u predmetnom postupku nije predložio saslušanje djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), slijedom čega nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe,

- da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač (ovdje tužitelj) osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018) pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, da je tako ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF nepoštena i ništetna,

- da je tužitelj kao korisnik kredita u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa da je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječan potrošač upravo na tuženiku, i da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), da je teret dokaza takve činjenice na tuženiku kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18/18),

- da je iz Ugovora razvidno da je predmetni kredit tužitelj podigao kao fizička osoba i to za izričitu namjenu - kupnju motornog vozila, što je i tužitelj istaknuo u svom iskazu, pa da se iz navedenog ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja, stoga da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača u predmetnoj parnici,

- da iz samog Ugovora proizlazi da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio zaposlen kod pravne osobe HEP-Termoelektrane Osijek, te da je u iskazu ustvrdio da nikada nije bio vlasnikom obrta ili nositelj poslovnog udjela u nekom trgovačkom društvu, slijedom čega je ocijenjen neosnovanim dokazni prijedlog tuženika za pribavu dokumentacije (podaci Obrtnog registra, Sudskog registra i Ministarstva financija) iz koje bi se eventualno moglo zaključiti o nepostojanju statusa potrošača,

- da autokrediti nisu bili isključeni iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača,

- da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a da provedenim dokazima tuženik nije uspio dokazati da je u konkretnom slučaju postupio drugačije, slijedom čega je utvrđeno postojanje osnove predmetnog zahtjeva temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje: ZZP/03), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 14/14, 110/15 i 14/19., dalje: ZZP/14), u svezi čl. 3., čl. 4., čl. 269., čl. 272. i 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), te čl. 502.a i 502.c. ZPP-a,

- da je u odnosu na pitanje zastare mjerodavno objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. siječnja 2022., da je tako prigovor zastare neosnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a,

- da je financijskim vještačenjem provedenim po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Petri Blašković, čiji nalaz i mišljenje su sačinjeni stručno i objektivno, utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta iznosi ukupno 3.281,11 EUR,

- da je nakon provedenog vještačenja tužitelj preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, a da je sud dopustio preinaku jer tužitelj prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao imati potpuna saznanja o iznosu koji je preplaćen, pa da se radi o situaciji iz čl. 190. st. 2. ZPP-a, i da je stoga preinaka tužbenog zahtjeva dopuštena kao svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama,

- da je prigovor tuženika o svrsi vještačenja primarno pravne naravi, a da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da je ništetna odredba o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica CHF,

- da plaćanjem tzv. negativnih razlika tužitelj nije ništa primio odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga da ne postoji niti obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što tužitelj nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi,

- da je odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a da u konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljem, niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF, pa da je, sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na strani tuženika,

- da pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži iznos u odnosu na početno ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega da tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a,

- da bi umanjivanje tužbenog zahtjeva za tzv. negativnu razliku bilo nepravično umanjenje tužiteljeve imovine, i samim tim suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17),

- da iz svega navedenog proizlazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, ono što je stekao bez osnove, i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, budući da je kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 3.281,11 EUR, pri čemu su pojedini mjesečni iznosi s datumima dospijeća pobliže navedeni u tablici, slijedom čega da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, sve sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

8. Činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda i zaključke prvostupanjskog suda, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud u predmetnom postupku propustio utvrditi ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli valja reći da činjenica da tužitelj u ovom postupku nije deklaratornim zahtjevom zatražio utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli nije od značaja, jer ništetnost nastupa po zakonu, pa neisticanje takvog zahtjeva nije zapreka da sud, koji na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, ne razmatra i ocjenjuje ništetnost navedenih odredaba kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. U konkretnom slučaju iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a što je prvostupanjski sud upravo i utvrdio kao prethodno pitanje za donošenje odluke u ovom postupku. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati da je u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredaba, a slijedom čega da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

11. S tim u vezi, valja reći da odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP-a). Stoga, a što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na predmetni Ugovor o kreditu.

13. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

14. Što se tiče žalbenih navoda tuženika u kojima on ističe da tužitelj u predmetnom postupku nije uspio dokazati da ima status potrošača, valja reći da su isti u cijelosti neosnovani, s obzirom da je iz konkretnog Ugovora razvidno da je predmetni kredit tužitelj podigao kao fizička osoba, tada zaposlena u pravnoj osobi HEP- Termoelektrani Osijek, i to za izričitu namjenu ugovorenu u čl. 6. Ugovora, a to je kupnja motornog vozila, pri čemu valja istaknuti i to da je tužitelj u svom iskazu, kojeg je prvostupanjski sud pravilno ocijenio životno uvjerljivim i logičnim, naveo da je vozilo kupljeno i korišteno isključivo u privatne svrhe.

15. Prema tome, tužitelj je u predmetnom postupku dokazao svojstvo potrošača, te je prvostupanjski sud, uslijed nepostojanja okolnosti koje bi ukazivale na bilo kakvu eventualnu poslovnu djelatnost tužitelja, pravilno postupio kada je odbio provesti tuženikov dokazni prijedlog za pribavu dokumentacije (podaci Obrtnog registra, Sudskog registra i Ministarstva financija) iz koje bi se moglo utvrditi je li tužitelj objekt financiran Ugovorom eventualno unio u imovinu obrta/društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa.

16. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode tuženika, valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

17. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

18. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika, i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

19. Dakle, kako proizlazi iz svega navedenog, a posebno iskaza tužitelja, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg ZZP/03, jer tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa stoga nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženika da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova.

20. Također, valja napomenuti da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču mora biti ne samo gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti kako načina promjene kamatne stope, tako i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Kako su u konkretnom slučaju izostali jasni i razumljivi kriteriji kojima svaki prosječni građanin može predvidjeti njihove ekonomske posljedice, neosnovani su navodi tuženika da sporne odredbe ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Stoga valja zaključiti da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, pri čemu valja istaknuti da je tuženik predlagao saslušanje svjedokinja MI i JI na okolnost da su tužitelju bile poznate sve relevantne informacije, da bi onda tijekom predmetnog postupka odustao od saslušanja predloženih svjedokinja, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tuženik u predmetnom postupku nije dokazao da je u konkretnom slučaju postupljeno drugačije nego što je to bilo utvrđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

22. U odnosu na žalbeni navod o nedopuštenosti retroaktivne primjene ZZP/14 i slijedom toga nezakonite primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda na ovaj postupak, drugostupanjski sud ponovno ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno stajalište da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da postoji temeljem članka 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP/14, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

23. Stoga se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu čl. 502 c. ZPP-a koja je stupila na snagu 1. srpnja 2013., iako je Ugovor o kreditu zaključen 2006., jer je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisan izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

24. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe u Ugovoru o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne i da tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike, odnosno povrat danog u izvršenju ugovora, koji je provedenim vještačenjem, sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP-a, utvrđen u iznosu od 3.281,11 EUR, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza i mišljenja vještaka.

25. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO-a), pripada pravo i na isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice, i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku, odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu s odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO-a.

26. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, kako je već navedeno.

27. Nadalje valja reći da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu, nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.

28. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

29. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredaba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora, s obzirom da takvo pravo u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, ali ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je pravilno prihvaćen zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđen više plaćeni iznos, a u konačnici se ističe da tuženik u predmetnom postupku nije niti istakao prigovor radi prijeboja, a niti protutužbeni zahtjev.

30. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu, ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tuženika, materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 11. siječnja 2022., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok u smislu čl. 225. ZOO-a u odnosu na valutnu klauzulu.

31. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je pod stavkom I. izreke pobijane presude naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.281,11 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, u svezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

32. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška parničnog postupka (stavak II. izreke pobijane presude) pravilno je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i 3., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 138/23., dalje: Tarifa), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22., 33/23. i 114/23., dalje: ZPDV), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 53/19. i 92/21), te čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

33. Pritom valja istaknuti da je trošak sastava podneska od 28. lipnja 2023. tužitelju pravilno priznat u iznosu od 62,50 EUR u smislu odredaba iz Tbr. 8. toč. 3., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife i čl. 38. st. 1. ZPDV-a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a, slijedom čega je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude očitom omaškom pogrešno naveo da navedeni trošak kao nepotreban nije priznat tužitelju.

34. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove oduke.

35. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 30. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Grgić