Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2130/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vedrana Medakovića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja VK, OIB [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljice BK, OIB [osobni identifikacijski broj], 3. tužiteljice GK, OIB [osobni identifikacijski broj] te 4. tužitelja ZK, OIB [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], a svi zastupani po punomoćniku Tomislavu Nikoliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, sa sjedištem u [adresa], zastupane po Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3935/2024-6 od 31. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 30. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3935/2024-6 od 31. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. stavak I. te pod točkom I. stavkom II. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od ukupno 2.780,25 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i naknaditi im parnični trošak u iznosu od 4.451,68 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2025. do isplate.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke prihvaćen je dio tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je ništav i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2 st. 1 Ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita] kreditna partija 71026999539 solemniziran po javnom bilježniku Ignac Vuger br. OU-625/2005, a koji glasi: “temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (st. I. izreke), dok je pod stavkom II. naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 2.780,25 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude kao i naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 4.451,68 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2025. do isplate. Nadalje, pod točkom II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtijevaju solidarnu isplatu, dok je pod točkom III. izreke odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtijevaju zatezne kamate na pojedine iznose sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. st. I. i st. II. žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu od 4. svibnja 2005., u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika, te isplatu preplaćenih iznosa po kreditu sklopljenom sa prednikom tuženika, a radi ništetne odredbe ugovora o kreditu.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da iznos koji je dosuđen u toč. I. izreke jest 2.780,25 €, dok zbroj pojedinačnih iznosa daje zbroj od 2.780,18 € pa da je time izreka nerazumljiva i sama sebi proturječna, valja reći da su neosnovani jer iako je u pravu tuženik kada ističe da pojedinačni mjesečni iznosi dosuđeni pod točkom I. izreke u svom zbroju ne odgovaraju ukupno dosuđenom iznosu od 2.780,25 €, u situaciji kada ti iznosi u svom zbroju ne premašuju ukupno dosuđeni iznos, jer je takva razlika posljedica propusta tužitelja da zatezne kamate potražuje na cjelokupni glavnični iznos, onda navedena razlika izreku presude ne čini nerazumljivom, niti sud, odlučujući u granicama postavljenog zahtjeva, tada čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

6. Nadalje, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o aktivnoj legitimaciji tužitelja, uzimljući u obzir da su upravo tužitelji osnovom pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj O-803/2011 od 12. rujna 2011. utvrđeni kao nasljednici TK, svaki u dijela 1/4 dijela i budući da upravo njima, kao pravnim slijednicima korisnika kredita, koji je i imao obvezu njegova plaćanja, pripada pravo zahtijevati navedenu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove, sve imajući pri tomu u vidu utvrđene činjenice da su uplate kreditne obveze prednice tužitelja vršene u ime i za njezin račun, odnosno po njezinom nalogu, kao korisnice kredita, a koje je tuženik, kao kreditor prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje kreditnih obveza same prednice tužitelja, tako da je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu.

7. Naime, prema odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj: 48/03) tko je naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni slijednik, što znači da je naslijedio sve što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, tj. stvari i prava, osim onih koja se zbog svoje pravne naravi ili po zakonu ne mogu naslijediti te je, u konkretnomu slučaju, pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu te isplatu neosnovano stečenog iznosa imovinsko pravo koje prelazi na nasljednike pa su, posljedično tomu, tužitelji ovlašteni podnijeti ovu tužbu, a ne radi se o neprenosivim pravima, kako to pogrešno ističe žalitelj te nije ni od utjecaja činjenica da predmetno rješenje ne sadrži nikakvu naznaku nasljedstva potraživanja po Ugovoru koji je predmet postupka.

8.Neosnovani su i žalbeni navodi da je prvostupanjski sud propustio pravilno primijeniti odredbu čl. 186. ZPP kao i odredbu čl. 186.b ZPP, jer iz stanja spisa proizlazi da su u tužbi tužitelj zatražili dostavu dokumentacije i postavili djelomično u odnosu na isplatu tzv. stupnjevitu tužbu iz odredbe čl. 186.b. st. 3. ZPP, te nakon što je tuženik tek po rješenju suda dostavio podatke, tužitelji su nakon izvedenog financijskog vještačenja podneskom od 02. svibnja 2022. specificirali tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu iznosa od 20.947,80 kn/2.780,25 €. Stoga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP koju sadržajno ističe žalitelj jer uređenje tužbenog zahtjeva koji je neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi ne predstavlja niti djelomično povlačenje tužbe, niti preinaku tužbe. (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-44/2023 od 12. ožujka 2024.), a niti je tužitelje trebalo zvati na ispravak tužbe u smislu odredbe čl. 109. ZPP. Osim toga, iz spisa predmeta je razvidno da su tužitelji zatražili dokumentaciju od tuženika 24. svibnja 2019., a dokumentacija je preuzeta od banke tek 3. lipnja 2019., pa je jasno da tužitelji u tako kratkom roku nisu mogli angažirati vještaka radi postavljanja tužbenog zahtjeva budući su tužbu podnijeli sudu 12. lipnja 2019. tako da su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

9. Također, neosnovano tuženik ističe da prednica tužitelja nije imala svojstvo potrošača odnosno da nije odlučno što je nakon godine i četiri mjeseca tek došlo do iznajmljivanja jer se ne promatra samo i isključivo trenutak sklapanja Ugovora o kreditu, već razdoblje otplate kredita pa čak i nakon toga. Naime, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

10. Naime, u samom ugovoru o namjenskom kreditu je navedena njegova namjena tj. dovršetak kuće, premda nije navedeno koje i gdje se nalazi a istim ugovorom je tužiteljev prednica založila i ovu nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] u [adresa], pri čemu iz rješenja o nasljeđivanju tužiteljeva prednika proizlazi da je bila vlasnica predmetne nekretnine u cijelosti, kao i u vrijeme sklapanja ugovora kako proizlazi iz navedenoga zemljišnoknjižnog izvatka dok je uvidom u rješenje o nasljeđivanju razvidno da je tužiteljev prednik bio suvlasnik u 3/4 dijela nekretnine u [adresa] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Stoga, kako iz iskaza 1. tužitelja proizlazi da je predmetni kredit upotrijebljen za završetak obiteljske kuće koja se nalazi u [adresa] očito je zaista ovaj kredit iskorišten za tu svrhu, a ne za dovršetak kuće u [adresa], slijedom čega je prvostupanjski sud iz podataka Porezne uprave utvrdio da je prednica tužitelja bila obveznik plaćanja poreza od iznajmljivanja nekretnine u [adresa] od 18. srpnja 2006. do 24. svibnja 2011. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je prednica tužitelja bila potrošač u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, prihvaćajući 1. tužiteljev iskaz u tom dijelu kao sukladan navedenim ispravama, a činjenica da je nakon godinu i četiri mjeseca nakon tog počelo iznajmljivanje kuće nije odlučno za status „potrošače“, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

11. Osim toga, Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 29015, Costea, C-110/14, EU:C:2015/357 protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 navodeći u bitnome: "…pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o mežebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže", zatim "…uza prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezao uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu svojstva potrošača."

12. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani. Stoga je prednica tužitelja potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP pri čemu valja reći da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev-18/2018 od 26.svibnja 2020.)

13. Nadalje, tuženik žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tuženik.

14. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su prednik tužitelja i tuženik zaključili Ugovor o namjenskom kreditu od 4. svibnja 2005. kojim je prednici tužitelja isplaćen kredit u iznosu 85.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, zatim je ugovorena redovna kamata, promjenjiva u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatnim stopama, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50%, s namjenom dovršetka kuće te se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 671,07 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja te sadrži glavni dug, kamate obračunate na osnovi kamatne stope koja vrijedi na dan sklapanja ugovora a za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno navedenoj tuženikovoj Odluci, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete s tim što će o tim izmjenama kreditor obavijestiti korisnika kredita u skladu sa svojim Općim uvjetima poslovanja pa je korisnik kredita i založio cijeli suvlasnički dio nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Općinskog suda u Trogiru što u naravi predstavlja česticu zgradu [katastarska čestica]-kuća površine 136 m2 i česticu 1074/5-dvor površine 367 m2;

- da je uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za zkl.ul.br.[broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno da je TK uknjižena 2005. godine, kad je izvadak izdan kao vlasnica predmetne nekretnine dočim je uvidom u pravomoćno rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-803/2011 od 12. rujna 2011. utvrđeno da je umrla **.**.2011. te su njeni nasljednici tužitelji svaki u 1/4 dijela i to upravo ove navedene nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i one upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- da iz iskaza 1. tužitelja proizlazi da je kredit pok. TK trebao radi dovršetka obiteljske stambene zgrade te je ovaj kredit i potrošila na radove na obiteljskoj kući koja se nalazi u [adresa] koju su htjeli koristiti za stanovanje u mirovini i prodana je 2013. kad više nije mogao otplaćivati kredit, dok je od 2005-2013. korištena tako što su u njoj živjeli punac i punica, a nije korištena za iznajmljivanje te je TK otplaćivala kredit do smrti, a zatim je nastavio isti otplaćivati on, a isto tako je naveo da je odjednom obrok kredita porastao od 2.200,00 kn na 4.000,00 kn i nešto;

- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke;

- da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, te je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka od 28. lipnja 2021. proizlazi da je razlika s osnove promjene kamatne stope za sve anuitete za koji je utvrđen više plaćeni iznos 20.947,00 kn tj. 2.780,25 €, sve s mjesečnim svotama i nadnevcima plaćanja kako je to pobliže navedeno u prvoj tablici nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

15. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati. Stoga, na temelju takvih ugovornih odredaba i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv prednici tužitelja. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da nije sporno da je tuženik obavještavao prednicu tužitelja o promjeni kamatnih stopa, makar povremeno, ali ona nije bio upoznata s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču, u što spada prednica tužitelja.

16. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno pa upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dok prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava. Prema tome, prvostupanjski sud zaključuje da je ugovorna odredba ništetna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.103.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.104.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, tako da odlučuje kao pod točkom I. st. I. i st. II. izreke.

17. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

18. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između prednice tužitelja i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što su tužitelji podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinili. Također su neosnovani i žalbeni navodi tuženika da se presude iz kolektivne pravne zaštite ne mogu primijeniti na izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove jer se iste, suprotno pravnom stavu tuženika, mogu odnositi i na slučajeve kada potrošač zbog ništetnosti pojedinih ugovora zahtijeva isplatu s osnove restitucije.

20. Naime, u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je utvrđeno da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna jer o njoj banke (među kojima i tuženik) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima. Stoga čak i upoznavanje prednice tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ne bi bilo od utjecaja, kraj činjenice da banka s njom nije pojedinačno pregovarala o promjeni (povećanju) kamatne stope, pri čemu tuženik nije ni na koji način dokazao da je pojedinačno pregovarao s prednicom tužitelja, a niti je predložio izvođenje dokaza u tom smislu, tako da su neosnovani žalbeni navodi da je izostalo obrazloženje o tome koje je činjenice sud utvrđivao za konkretnog tužitelja odnosno prednika tužitelja te da se obrazloženje u potpunosti svodi na reproduciranje sadržaja odluka kolektivne zaštite.

21. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je prednica tužitelja mogla samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

22. U tom smislu je neosnovan, te neodlučan žalbeni navod tuženika da prednica tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije postupala s dužnom pažnjom. Naime, pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo onaj potrošač koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću”. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način da bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit. Međutim, sadržajem neodređene formulacije promjenljive kamatne stope, postupanje je suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi takva da se na temelju nje jedino zna kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se ne može ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Radi se o ugovornoj odredbi čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije razumljiv.

23. Također, valja napomenuti da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Kako su u konkretnom slučaju izostali jasni i razumljivi kriteriji kojima svaki prosječni građanin može predvidjeti njihove ekonomske posljedice, neosnovani su navodi tuženika da sporne odredbe ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

24. Prema tome, odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredbe, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Stoga, tuženik nije dokazao da je o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarao sa prednicom tužitelja te je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača jer prednica tužitelja nije imala utjecaj na njihov sadržaj.

25. Uz navedeno takva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotna je odredbi čl. 4 ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. (čl.10. ZOO).

26. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kojim je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika takva, da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena odnosno, ništetna jer odredba ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja tako da tužiteljima pripada pravo na povrat preplaćene kamate povrat danog u izvršenju ugovora, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom I. st. I. i st. II. izreke.

27 Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP, utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza, pri čemu tuženik nije osporavao pisani nalaz i mišljenje vještaka u matematičkom smislu.

28. U odnosno na žalbene navode da je trebalo uzeti u obzir i razdoblja „negativnih razlika“ koja nesporno postoje i koja je vještak prikazao u nalazu i mišljenju, valja reći da je pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta u pojedinim razdobljima.

29. Naime, u ovom postupku je predmet spora, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti, i tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njen prigovor iznosu preplate) sa pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja, a niti je došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača jer tužitelji nisu ništa stekli bez bez osnove.

30. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne i tužiteljima pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene kamate odnosno povrat danog u izvršenju ugovora. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje - ZOO) kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te obvezao tuženika da isplati tužiteljima iznos od 2.780,25 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate.

31. Također, prvostupanjski sud pravilno je otklonio kao neosnovan i tuženikov prigovor zastare. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu. Stoga rok zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Kako je tužba podnijeta 12. lipnja 2019. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, tako da tražbina tužitelja nije zastarjela. Navedeno pravno shvaćanje suda prvog stupnja uostalom je u skladu i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.

32. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da su tužitelji podneskom od 2. svibnja 2022. preinačio dio tužbenog zahtjeva pa da je u odnosu na te iznose nastupila zastara, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani. To stoga što su tužitelji već u tužbi potraživali zateznu kamatu na svakomjesečni preplaćeni iznos počevši od izvršene uplate do dana povrata, slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok.

33. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljima osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

34. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljima dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

35. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 323. i čl. 1111. kao i čl. 1115. ZOO/05 mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

36. U odnosu na žalbene navode da tužitelji nisu u spis dostavili nikakve dokaze o uplatama, a da istovremeno promet po kreditu ne sadrži naznaku uplatitelja anuiteta za sve uplate po osnovi kojih tužitelj traži povrat preplate pa da nisu dokazali svoju materijalno-pravnu legitimaciju, valja reći da su neosnovani. Naime, prema stanju spisa očito da je predmetne uplate tuženik proknjižio kao uplate učinjene u ime i za račun ispunjenja upravo obveza prednice tužitelja kao korisnika kredita. Kako je stoga tuženik navedene uplate očigledno primio u ime i za račun ispunjenja obveze tužitelja kao korisnika kredita, prigovori da tužitelji nisu dokazali da se navedene uplate mogu pripisati tužiteljima su neutemeljeni i ne dovode u pitanje zakonitost odluke suda prvog stupnja o materijalno pravnoj legitimaciji tužitelja.

37. Nadalje, neosnovano tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 502.a i c ZPP. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Suprotno stajalištu tuženika navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatsko u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj: 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.

38. Odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio koji su troškovi bili nužni za vođenje parničnog postupka te je iste dosudio pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23, 107/25- dalje: OT) pa nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da su tužiteljima troškovi postupka dosuđeni u previsokom iznosu.

39. U odnosu na žalbene navode da iz zapisnika s ročišta 13.03.2025. proizlazi da je punomoćnik tužitelja na raspravi predao troškovnik, a isti nije predao putem e- komunikacije, da je time odluka o troškovima nezakonita, a dosuđeni trošak neosnovano dosuđen u iznosu u kojem je dosuđen, valja reći da su neosnovani. Naime, odredba čl. 164. st. 3. ZPP propisuje da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Kako su tužitelji predali zahtjev za naknadu troškova na ročištu prije zaključenja glavne rasprave neposrednom predajom troškovnika u spis, to je pravodobno i pravilno podnesen zahtjev za naknadu troškova postupka o kojem je i prvostupanjski sud pravilno odlučio.

40. Protivno žalbi tuženika i prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je odluku o troškovima postupka pravilno donio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a isto tako, pravilno je tužiteljima priznao troškove podneska od 4.11.2019., podneska od 24.2.2020., podnesak od 26.9.2022. te podnesak 13.3.2023. kao i podnesak- žalba jer se istima tužitelji očitovali na navode tuženika, kao i na provedeno vještačenje. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljima trošak sastava podneska od 2.5.2022. i podneska od 13.3.2023. jer je navedenim podnescima konačno specificira tužbeni zahtjev pa su bili potrebni za vođenje parnice.

41. Također, tužiteljima je pravilno dosuđen kao potreban i nužan trošak za pristup na ročište od 12.12.2019., na ročište od 02.02.2021. te za pristup na ročišta od 17.4.2023. i 13.3.2025. Stoga su žalbeni navodi tuženika i u odnosu na trošak postupka neosnovani.

42. Isto tako, neosnovano žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud za sve dosuđene radnje primijenio vrijednost boda od 2,00 EUR, iako se radi o postupku koji je započeo 2019. Naime, prvostupanjski sud je pravilno prilikom obračuna parničnih troškova primijenio izmijenjenu i dopunjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 37/22). Naime, navedene Izmjene objavljene su 24. listopada 2022., a stupile su na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama (čl. 2. Izmjene Tarife), 1. studenoga 2022. i primjenjuju se u konkretnom slučaju. Naime, prema Tbr. 48/3 kad sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 31. ožujka 2025. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 2,00 € umjesto 1,33 €/10,00 kn te se ne radi o retroaktivnom djelovanju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka sukladno uspjehu u sporu.

43. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. st. I. i st. 2. te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

44. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 30. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Vedran Medaković