Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2372/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vedrana Medakovića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-932/2024-9 od 17. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 30. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, P-932/2024-9 od 17. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. te pod točkom III. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 201,55 € sa zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2025. do isplate kao i pod točkom IV.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 932/2024-9 od 17. travnja 2025. u dijelu izreke pod točkom III. kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 201,55 € do iznosa od 726,55 € (za iznos od 525,00 €), s pripadajućom zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 525,00 € s pripadajućom zateznom kamatom.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-932/2024-9 od 17. travnja 2025. kojim je odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku kao neosnovan.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba iz čl.6 st.6.1. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] sklopljenog dana 11.07.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 16.07.2007. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi iz Osijeka pod brojem OV-15.512/07, koja glasi: „Jednokratno 1,10 % (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ Pod točkom II. naloženo je tuženiku isplatiti tuženiku iznos od 66,36 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2007. do isplate. Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 726,55 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2025. do isplate dok je pod točkom IV. izreke odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

1.2. Rješenjem istog suda odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl.6 st.6.1. Ugovora o kreditu br. 737235 sklopljenog dana 11.07.2007. između tužitelja i tuženika koja se odnosi na naknadu za obradu kredita i isplata iznosa od 66,36 € na ime ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su stranke temeljem Ugovora o kreditu br. 737235 sklopljenog dana 11.07.2007. zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 9.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja u čl.6 st.6.1.Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku za obradu zahtjeva i administraciju kredita plati jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn/66,36 €[1] koji se naplaćuje neposredno prije isplate kredita;

- da iz Potvrde banke od 9. srpnja 2024. proizlazi da tuženik potvrđuje da je tužitelj bio korisnik kredita broj 737235 koji je isplaćen 9. srpnja 2024., te da je po navedenom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 500,00 kn/66,36 €;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je pročitao odredbu o ulaznoj naknadi, da ju je razumio koliko je mogao, ali nisu mu rekli niti obrazložili kako su izračunali visinu naknade, kao ni što čini ta naknada, odnosno koje troškove plaća ili što plaća tom naknadom. Zatim, proizlazi da nije tražio da maknu tu odredbu jer banka radi po principu „uzmi ili ostavi“, a naknada je plaćena sredstvima iz kredita. Isto tako, proizlazi da je automobil kupio za svoje potrebe te u to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu, a tražio je da mu se pojasni navedena odredba, ali nije dobio nikakvo posebno objašnjenje.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj izvršio predmetnu ugovornu obvezu prema tipskom ugovoru koji je sastavio tuženik i dao tužitelju na potpis, a bez da je tužitelj na bilo koji način bio upoznat od čega se pojedinačno sastoji ova naknada. Naime, ocjenom dokaza, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada za obradu kredita odnosi te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da navedena odredba nije bila razumljiva jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine, a isto tako iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati dok je tuženik trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknada, te mu dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Prema tome, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, ali tuženik to tijekom postupka nije dokazao.

9. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke te zaključuje da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto tako, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade te je predmetna odredba ugovora o kreditu bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, a nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu rekli koji iznos mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, slijedom čega je prvostupanjski sud utvrdio da je navedena odredba nepoštena, pa time i ništetna, slijedom čega odlučuje kao pod točkom I. izreke.

10. Nadalje, budući da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe, slijedom čega je sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO), tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, tako da prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom II. izreke pobijane presude.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl.6 st.6.1. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, kako to jasno proizlazi iz njegovog iskaza.

12. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03-dalje ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,10 % naknade jednokratno od iznosa kredita, odnosno minimalno =500,00 kn, a naplaćuje se neposredno prije isplate te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl.6 st.6.1. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

13. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade za obradu kredita niti mu je itko objasnio od čega se sastoji ta ulazna naknada, tj. na što se odnosi, a platio ju je od odobrenog kredita i to prilikom isplate samog kredita to smatra da je odredba po kojoj je trebao to učiniti ništetna, jer nije znao zašto to mora učiniti ni na što se odnosi, a niti nije utjecaja na tu odredbu, tako da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

14. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako, tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

16. Dakle, u smislu odredbe čl. 81. ZZP, o odredbi čl.6 st.6.1.Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, nije se pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

17. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

18. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pri čemu to ne traži nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženika te je i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj s time upoznat, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).

21. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

22. Iz okolnosti predmetnog spisa da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu sam tužitelj i tvrdi da je morao platiti naknadu za obradu kredita tj. ulaznu naknadu i nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade, slijedom čega proizlazi da bez predmetne naknade za obradu nije bilo moguće sklopiti ugovor.

24. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

25. Valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

26. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

27. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,10% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

28. Naime, žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

29. Međutim, odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo te je osnovan prigovor tuženika da tužitelju ne pripada parnični trošak prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.340,50 EUR-a. Naime, u slučaju kad se pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavlja i deklaratorni koji predstavlja pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva, kao vrijednost predmeta spora treba uzeti samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Stoga, vrijednost predmeta spora nije pravilno utvrđena jer je trebalo imati u vidu samo vrijednost kondemnatorng tužbenog zahtjeva obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju ništetnom utvrđene ugovorne odredbe) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) (istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008.).

30. Tako je tužitelju trebalo priznati za trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 € sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 12. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 € sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 20. studenog 2024. u iznosu od 50,00 €, trošak pristupa na ročište za objavu presude 25,00 € sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 175,00 € te trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR-a, što sveukupno iznosi 201,55 €.

31. U odnosu na žalbene navode glede sudske pristojbe valja reći da je odredbom čl. 6. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 51/23 dalje: ZIDZPP/23), izmijenjena odredba čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18 i 51/23) tako, da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a navedena odredba je stupila na snagu 20. svibnja 2023. tako da ne postoji obveza tužitelja na plaćanje pristojbe nakon toga. Međutim, u odnosu na sudsku pristojbu na tužbu, valja reći da je prijelaznim i završnim odredbama, odnosno člankom 37. ZSP/23 određeno da se pristojbena obveza nastala do dana stupanja na snagu ZSP/23 plaća po Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 74/95, 57/96, 138/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15), slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

32. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. te pod III. u pogledu odluke o parničnom trošku za iznos od 201,55 € sa pripadajućim zateznim kamatama kao i pod točkom IV. te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I. Kako je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 726,55 €, to je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, valjalo preinačiti odluku o parničnom trošku u dijelu pod točkom III. izreke kojom je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 201,55 € do iznosa od 726,55 € (za iznos od 525,00 €), te zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka odbiti za iznos od 525,50 € pa odlučiti kao u izreci pod točkom II.

33. U odnosu na rješenje kojim je odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku kao neosnovan, valja reći da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se ima uzeti da je odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti, koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika takva da tužitelj, na kojeg se kao potrošača primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj. Pravna posljedica takvih odredbi je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja prava tužitelja iz ugovora, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora, po ocjeni ovog suda čine odredbu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti nepoštenom, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Slijedom navedenog, kako među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP te je navedena odredba ništetna, to je pitanje mjesne nadležnosti trebalo odrediti imajući u vidu odredbe iz čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP, odnosno odredbu iz čl. 59. ZPP.

34. Naime, odredbom iz čl. 46. st. 1. ZPP propisano je da je, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika. Prema odredbi iz čl. 48. st. 1. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Međutim, prema odredbi iz čl. 59. ZPP, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinca (Podružnica) nalazi.

35. Stoga, upravo podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Osijeku, gdje tužitelj ima prebivalište, to je postupio sukladno odredbi čl. 59. ZPP izabravši sud u Osijeku kao nadležan sud za postupanje u predmetnom postupku budući da je Ugovor, kao i sve poslove u vezi toga obrađivala Podružnica pravnog prednika tuženika u Osijeku, a što tuženik posebno niti ne osporava u žalbenom postupku.

36. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer je sa žalbom uspio samo u dijelu sporednog traženja te je stoga valjalo, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke rješenja.

U Zagrebu 30. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Vedran Medaković