Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2216/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda mr. sc. Iris Gović Penić kao predsjednik vijeća, Sanja Joka Umićević, kao član vijeća i sudac izvjestitelj i Ines Kovačević kao član vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Marinku Brajku i Marinu Brajku, odvjetnicima u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-344/2024-10 od 20. ožujka 2025., u sjednici vijeća 30. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-344/2024-10 od 20. ožujka 2025.

II Preinačuje se navedena presuda u dijelu toč. III. izreke kojom nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 eur i odlučuje:

Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 125,00 eur sa zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Tuženik je dužan tužitelju naknaditi trošak žalbe uz iznosu od 44,52 eur u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, sklopljenog dana 02. listopada 2007. g između tužitelja AR i prednika tuženika Slavonske banke d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00 % (dvazareznula) jednokratno, unaprijed…..“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 308,36 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 10. listopada 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 849,54 eura sa zateznim kamatama počev od dana 20. ožujka 2025. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.“

2. Protiv te presude žale se obje stranke.

3. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači prema žalbenim navodima. Traži trošak žalbe.

4. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Žalba tuženika je neosnovana, a žalba tužitelja je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim čl. 6. Ugovora o kreditu od 2. listopada 2007. zaključenog između tužitelja i prednika tuženika, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 2% jednokratno, unaprijed“ te zahtjev za isplatu iznosa od 308,36 eur na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne odredbe odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe tuženik jer su u prvostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni pa ista nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

8. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je osnovom izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

9. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredit i prednik tuženika (Slavonska banka d.d.) kao kreditor zaključili ugovor o namjenskom kreditu bez depozita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist banke dana 2. listopada 2007. te je u čl. 2. ugovoreno da banka odobrava namjenski kredit za kupovinu osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 26.450,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita te je u čl. 6. istog ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 2% jednokratno, unaprijed; da je navedeni kredit tužitelj u cijelosti otplatio; da je namjena kredita bila kupovina osobnog vozila; da je naknada ugovorena čl. 6. ugovora o kreditu naplaćena tužitelju 9. listopada 2007. u visini od 529,00 CHF odnosno 308,36 eur i da tužitelj s tuženikom o spornoj odredbi ugovora o kreditu nije pregovarao.

10. Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu čl. 6. ugovora o kreditu od 2. listopada 2007. te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 308,36 eur.

11. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

12. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. S obzirom na to da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

14. S tim u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO).

16. Kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

17. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

18. Iz svega iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo jer je utvrdio da tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, da tužitelju nije bilo obrazloženo na što se konkretno odnosi ta naknada, da takva ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu tužitelja kao potrošača cijeneći pri tome da je tužitelj isplatio na ime te naknade iznos koji je utužen, a s druge strane tuženik temeljem iste ugovorne odredbe nije imao obvezu prema tužitelju kao i da tuženik nije niti obrazložio koji mu je i u kojem iznosu trošak nastao, a koji bi trebao biti eventualno namiren ugovorenom naknadom.

19. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio o parničnom trošku temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, međutim pogrešno je primijenio materijalno pravo kada tužitelju nije priznao trošak zastupanja po punomoćniku - odvjetniku za pristup ročištu za objavu.

20. Naime, punomoćnik tužitelja pristupio je ročištu za objavu 20. ožujka 2025. godine pa stoga tužitelj ima pravo na navedeni trošak sukladno čl. 155. st. 1. ZPP i Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje OT) jer je isti trošak bio potreban za postupak - 50 bodova ili 100 eur što uvećano za iznos PDV-a daje iznos 125,00 eur.

21. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP) te preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu toč. III. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 eur te naložiti tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 125,00 eur (čl. 380. toč. 3. ZPP).

22. O zateznim kamatama na parnični trošak odlučeno je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a.

23. Trošak žalbe tužitelja sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku sukladno čl. 154. st. 1. ZPP, čl. 155. st. 1. ZPP te Tbr. 10/4 OT - 12,5 bodova ili 25,00 eur, a uvećano za PDV iznosi 31,25 eur te trošak sudske pristojbe na žalbu 13,27 eur odnosno sveukupno 44,52 eur.

U Zagrebu 30. prosinac 2025.

Predsjednik vijeća

mr.sc. Iris Gović Penić