1

                            Poslovni broj: 4 Gž-90/2022-5

 

 

   

             REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

         Tome Skalice 2, Slavonski Brod             

 

                                                                

                                                                            Poslovni broj: 4 Gž-90/2022-5

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

             

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. R.-R. iz S., OIB: …, zastupane po punomoćnici E. Ć., odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. & Ć. d.o.o. Z. protiv tuženice Z. b. d.d. Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici M. K. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P., j.t.d. Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv  presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 25. studenog 2021., poslovni broj: 10 P-8399/2019-27, u sjednici vijeća održanoj  8. siječnja  2024.,

 

p r e su d i o  j e   i   r i j e š i o   j e

 

 

Žalba tuženice Z. b. d.d. Z. djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. studenog 2021., poslovni broj: 10 P-8399/2019-27:

 

a) potvrđuje u pobijanim  točkama I i II izreke presude i točki II izreke rješenja

 

b) ukida u pobijanoj točki III izreke presude.

 

 

Obrazloženje

 

             

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja

 

presuđeno je:

 

"I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: … od 17. listopada 2007. u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d., koji ugovor je sklopljen između korisnika kredita M. R.-R. iz S., OIB: … i tužene Z.b. d.d., Z., OIB: ...

 

II Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj … od 17. listopada 2007. kojom je propisano da za slučaj izmjene promjenjive redove kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate tijekom trajanja otplate po Ugovoru o kreditu broj … od 17. listopada 2007. godine.

 

III Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., Z., OIB: …, da tužiteljici M.R.-R. iz S., OIB: … s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati 16.211,22 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi i to na iznos od:

 

- 101,81 kuna od dana 15. ožujka 2008.

- 101,81 kuna od dana 15. travnja 2008.

- 101,81 kuna od dana 15. svibnja 2008.

- 101,81 kuna od dana 15. lipnja 2008.

- 101,81 kuna od dana 15. srpnja 2008.

- 101,81 kuna od dana 15. kolovoza 2008.

- 101,81 kuna od dana 15. rujna 2008.

- 101,81 kuna od dana 15. listopada 2008.

- 101,81 kuna od dana 15. studenog 2008.

- 101,81 kuna od dana 15. prosinca 2008.

- 101,81 kuna od dana 15. siječnja 2009.

- 101,81 kuna od dana 15. veljače 2009.

- 101,81 kuna od dana 15. ožujka 2009.

- 101,81 kuna od dana 15. travnja 2009.

- 101,81 kuna od dana 15. svibnja 2009.

- 101,81 kuna od dana 15. lipnja 2009.

- 101,81 kuna od dana 15. srpnja 2009.

- 235,86 kuna od dana 15. kolovoza 2009.

- 235,86 kuna od dana 15. rujna 2009.

- 235,86 kuna od dana 15. listopada 2009.

- 235,86 kuna od dana 15. studenog 2009.

- 235,86 kuna od dana 15. prosinca 2009.

- 235,86 kuna od dana 15. siječnja 2010.

- 235,86 kuna od dana 15. veljače 2010.

- 235,86 kuna od dana 15. ožujka 2010.

- 235,86 kuna od dana 15. travnja 2010.

- 235,86 kuna od dana 15. svibnja 2010.

- 199,99 kuna od dana 15. lipnja 2010.

- 199,99 kuna od dana 15. srpnja 2010.

- 199,99 kuna od dana 15. kolovoza 2010.

- 199,99 kuna od dana 15. rujna 2010.

- 199,99 kuna od dana 15. listopada 2010.

- 199,99 kuna od dana 15. studenog 2010.

- 199,99 kuna od dana 15. prosinca 2010.

- 199,99 kuna od dana 15. siječnja 2011.

- 199,99 kuna od dana 15. veljače 2011.

- 199,99 kuna od dana 15. ožujka 2011.

- 199,99 kuna od dana 15. travnja 2011.

- 199,99 kuna od dana 15. svibnja 2011.

- 199,99 kuna od dana 15. lipnja 2011.

- 199,99 kuna od dana 15. srpnja 2011.

- 166,95 kuna od dana 15. kolovoza 2011.

- 166,95 kuna od dana 15. rujna 2011.

- 166,95 kuna od dana 15. listopada 2011.

- 166,95 kuna od dana 15. studenog 2011.

- 166,95 kuna od dana 15. prosinca 2011.

- 166,95 kuna od dana 15. siječnja 2012.

- 166,95 kuna od dana 15. veljače 2012.

- 166,95 kuna od dana 15. ožujka 2012.

- 166,95 kuna od dana 15. travnja 2012.

- 166,95 kuna od dana 15. svibnja 2012.

- 166,95 kuna od dana 15. lipnja 2012.

- 166,95 kuna od dana 15. srpnja 2012.

- 166,95 kuna od dana 15. kolovoza 2012.

- 166,95 kuna od dana 15. rujna 2012.

- 166,95 kuna od dana 15. listopada 2012.

- 166,95 kuna od dana 15. studenog 2012.

- 166,95 kuna od dana 15. prosinca 2012.

- 166,95 kuna od dana 15. siječnja 2013.

- 166,95 kuna od dana 15. veljače 2013.

- 166,95 kuna od dana 15. ožujka 2013.

- 166,95 kuna od dana 15. travnja 2013.

- 166,95 kuna od dana 15. svibnja 2013.

- 166,95 kuna od dana 15. lipnja 2013.

- 166,95 kuna od dana 15. srpnja 2013.

- 171,48 kuna od dana 15. kolovoza 2013.

- 171,48 kuna od dana 15. rujna 2013.

- 171,48 kuna od dana 15. listopada 2013.

- 171,48 kuna od dana 15. studenog 2013.

- 171,48 kuna od dana 15. prosinca 2013.

- 171,48 kuna od dana 15. siječnja 2014.

- 146,59 kuna od dana 15. veljače 2014.

- 146,59 kuna od dana 15. ožujka 2014.

- 146,59 kuna od dana 15. travnja 2014.

- 146,59 kuna od dana 15. svibnja 2014.

- 146,59 kuna od dana 15. lipnja 2014.

- 146,59 kuna od dana 15. srpnja 2014.

- 119,87 kuna od dana 15. kolovoza 2014.

- 119,87 kuna od dana 15. rujna 2014.

- 119,87 kuna od dana 15. listopada 2014.

- 119,87 kuna od dana 15. studenog 2014.

- 119,87 kuna od dana 15. prosinca 2014.

- 119,87 kuna od dana 15. siječnja 2015.

- 104,29 kuna od dana 15. veljače 2015.

- 104,29 kuna od dana 15. ožujka 2015.

- 104,29 kuna od dana 15. travnja 2015.

- 104,29 kuna od dana 15. svibnja 2015.

- 104,29 kuna od dana 15. lipnja 2015.

- 104,29 kuna od dana 15. srpnja 2015.

- 90,48 kuna od dana 15. kolovoza 2015.

- 90,48 kuna od dana 15. rujna 2015.

- 90,48 kuna od dana 15. listopada 2015.

- 90,48 kuna od dana 15. studenog 2015.

- 90,48 kuna od dana 15. prosinca 2015.

- 90,48 kuna od dana 15. siječnja 2016.

- 73,14 kuna od dana 15. veljače 2016.

- 73,14 kuna od dana 15. ožujka 2016.

- 73,14 kuna od dana 15. travnja 2016.

- 73,14 kuna od dana 15. svibnja 2016.

- 73,14 kuna od dana 15. lipnja 2016.

- 73,14 kuna od dana 15. srpnja 2016.

- 65,00 kuna od dana 15. kolovoza 2016.

- 65,00 kuna od dana 15. rujna 2016.

- 65,00 kuna od dana 15. listopada 2016.

- 65,00 kuna od dana 15. studenog 2016.

- 65,00 kuna od dana 15. prosinca 2016.

- 65,00 kuna od dana 15. siječnja 2017.

- 48,27 kuna od dana 15. veljače 2017.

- 48,27 kuna od dana 15. ožujka 2017.

- 48,27 kuna od dana 15. travnja 2017.

- 48,27 kuna od dana 15. svibnja 2017.

- 48,27 kuna od dana 15. lipnja 2017.

- 48,27 kuna od dana 15. srpnja 2017.

- 30,63 kuna od dana 15. kolovoza 2017.

- 30,63 kuna od dana 15. rujna 2017.

- 30,63 kuna od dana 15. listopada 2017.

- 30,63 kuna od dana 15. studenog 2017.

- 30,63 kuna od dana 15. prosinca 2017.

- 30,63 kuna od dana 15. siječnja 2018.

- 18,26 kuna od dana 15. veljače 2018.

- 18,26 kuna od dana 15. ožujka 2018.

- 18,26 kuna od dana 15. travnja 2018.

- 18,26 kuna od dana 15. svibnja 2018.

- 18,26 kuna od dana 15. lipnja 2018.

- 18,26 kuna od dana 15. srpnja 2018.

- 12,89 kuna od dana 15. kolovoza 2018.

- 12,89 kuna od dana 15. rujna 2018.

- 12,89 kuna od dana 15. listopada 2018.

- 12,89 kuna od dana 15. studenog 2018.

- 12,89 kuna od dana 15. prosinca 2018.

- 12,89 kuna od dana 15. siječnja 2019.

- 7,45 kuna od dana 15. veljače 2019.

- 7,45 kuna od dana 15. ožujka 2019.

- 7,45 kuna od dana 15. travnja 2019.

- 7,45 kuna od dana 15. svibnja 2019. do plateža,

u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do plateža u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena, kao i da tužiteljici nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 8.812,00 kuna, sve u roku 15 dana.

 

IV Odbija se tužiteljica s dijelom zahtjeva za 0,01 kn sa zateznim kamatama od 15. srpnja 2009. do isplate, kao neosnovanim.

 

riješeno je:

 

I Utvrđuje se da je tužba za iznos 3.775.56 kn povučena.

 

II Odbija se zahtjev tužene za naknadom troška postupka za povučeni dio.

 

2. Tuženica je protiv dijela prvostupanjske presude i rješenja pravodobno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložila da drugostupanjski sud pobijanu presudu u točki I, II i III izreke i točki II rješenja preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz obvezu naknade troškova parničnog postupka prema predanom troškovniku sa zakonskom zateznom kamatom od 25. studenog 2021., do isplate ili da istu presudu i rješenje u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje. Traži troškove žalbenog postupka.

 

2.1. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH i 70/19,  dalje u tekstu: ZPP) zbog toga što je meritorno presudio o tužiteljevom deklaratornom tužbenom zahtjevu, pri čemu prvostupanjski sud nije oglasio ništetnim samo dijelove odredaba Ugovora o kreditu, koji se odnose na način promjene kamatne stope, već je oglasio ništetnim i odredbu članka 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji uređuje isplatu kredita, odnosno obvezu korisnika kredita na vraćanje kredita banci, zatim isplatu u mjesečnim anuitetima te je i u odnosu na članak 2. Ugovora usvojeni tužbeni zahtjev nejasan i neodređen jer se ne može nakon usvajanja tužbenog zahtjeva pouzdano utvrditi kako ta ugovorna odredba glasi, s obzirom da je tužbeni zahtjev usvojen prepričavanjem i interpretiranjem, bez konkretizacije koja se postiže citiranjem ugovorne odredbe i navođenjem broja/oznake konkretne ugovorne odredbe. Dalje navodi da je obrazloženje presude manjkavo jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i razlozima za usvajanje tužbenog zahtjeva te odbijanje tuženikovih prigovora i to stoga što se u ovom sporu ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora, što i sam prvostupanjski sud podrazumijeva pa da je slijedom toga prvostupanjski sud bio dužan provesti test nepoštenosti, a ne automatski povezati odluku o promjenjivoj kamatnoj stopi sa znatnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana te da se tužiteljica nije izjasnila po pitanju navodne nemogućnosti pregovaranja. Daljnju bitnu povredu tuženica vidi u tome što tužiteljica nije tužbom obuhvatila i založnog dužnika i sudužnika I. R., koji je stranka ugovora i jedinstveni suparničar u smislu odredbe članka 201. ZPP-a te u slučaju  spora o ništetnosti i djelomičnoj ništetnosti ugovora i nužni suparničar.

 

2.2. Osim toga tuženica smatra da je prvostupanjski sud propustio utvrditi sadržaj Općih uvjeta tuženice, zatim obrazložiti prigovore tuženice u odnosu na osporenu vrijednost predmeta spora i određenost kamate nakon 1. ožujka 2013. te nadalje ističe da je tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe imala sve potrebne podatke za postavljanje određenog i uređenog tužbenog zahtjeva i to: otplatne planove, pregled promjena kamatnih stopa od 27. svibnja 2019., promet po kreditu i privatno vještačenje, da se tuženica protivila naknadnom uređenju tužbenog zahtjeva, da je podneskom od 24. ožujka 2021. tužiteljica po drugi put preinačila tužbeni zahtjev, čemu se tuženica protivila i istaknula prigovor zastare i u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva  i da o navedenoj preinaci, koja se očituje u tome što je tužiteljica, unatoč ukupnom sniženju tužbenog zahtjeva, proširila utuženo razdoblje na 1. ožujak 2008. i od 1. siječnja 2017. pa nadalje sve do svibnja 2019., prvostupanjski sud nikad nije odlučio, iako je preinaka više nego očita. Osim navedenog ističe da je tužiteljica izmijenila i tijek zakonske zatezne kamate, da je preinaka tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka iznimka od pravila pa je sud dužan preinaci pristupiti restriktivno i utvrditi posebne okolnosti koje preinaku čine dopustivom, međutim da se u konkretnom slučaju radi o nedopustivoj preinaci jer je protivna mandatornoj odredbi članka 190. stavka 1. ZPP-a pa da je prvostupanjski sud bio dužan u granicama odredbe članka 190. stavka 2. ZPP-a utvrditi je li tužiteljica bez svoje krivnje izvršila preinaku nakon zaključenja prethodnog postupka. Osim toga, tuženica smatra da je presudom prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev za isplatu jer je dosudio iznose koje tužiteljica u tužbi nije tražila, a niti do zaključenja prethodnog postupka, zatim da prvostupanjski sud nije dao razloge zašto odbija prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva i da je prvostupanjski postupak vođen na štetu tuženice jer je procesno neprihvatljivo da tuženica tek prilikom objave presude dozna koji od dva različita tužbena zahtjeva jest pravi zahtjev i to dakle u stadiju postupka kad se o tom zahtjevu više ne može raspravljati.

 

2.3. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 299. ZPP-a, u svezi članka 354. stavka 1. ZPP-a, s obzirom da je tužiteljica trebala dokazati svoje svojstvo prosječnog potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i s obzirom da se potrošačka svrha ugovora i status potrošača ne presumiraju, već je bilo potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe pri čemu je teret dokaza te činjenice na potrošaču,  a da je iz obrazloženja prvostupanjske presude vidljivo je da prvostupanjski sud nije niti pokušao obrazložiti može li se tužiteljica s obzirom na zanimanje i zaposlenje smatrati uopće prosječnim potrošačem, a osim toga na navedene okolnosti nije ni ispitao tužiteljicu.

 

2.4. U svezi istaknutog prigovora zastare tuženica navodi da se isti prigovor zasniva na ustaljenoj višegodišnjoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pitanju početka i prekida zastare za povrat stečenog bez osnove, koji počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala (VSRH Rev-421/92 i Revr 1787/2012) i da su u trenutku pokretanja parničnog postupka, zastarni rokovi za zahtjeve tužiteljice istekli za sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. te da u konkretnim okolnostima ne postoji nikakvo pravno uporište za retroaktivnu primjenu pravnog shvaćanja koje prvostupanjski sud zagovara te da je istovremeno neodrživ stav suda da zastarni rok još nije ni počeo teći, nego će tek početi teći. Osim toga tuženica ističe, da kad bi se i prihvatio ovakav stav prvostupanjskog suda, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem traži zakonsku zateznu kamatu je neosnovan jer da vjerovnik nije ovlašten obračunavati zakonsku zateznu kamatu na tražbinu koja nije dospjela pa u slučaju i da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice plaćanje zatezne kamate ne bi smjelo uslijediti prije dana podnošenja tužbe i preinake od 24. ožujka 2021.

 

2.5. Tuženica zaključno osporava i odluku o troškovima postupka prije svega iz razloga što smatra da nije osnovan tužbeni zahtjev i zbog toga što prvostupanjski sud nije kritički cijenio jesu li podnesci tužiteljice bili potrebni za vođenje postupka, kao niti je li opravdana dosuda troška zastupanja na ročištima na kojima se nisu izvodili dokazi pa da je propušteno primijeniti odredbe članka 154. i 155. ZPP-a, kao i načelo ekonomičnosti. 

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalbe tuženice djelomično je neosnovana, a osnovana je u odnosu na točku III izreke presude

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu utvrde ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između parničnih stranaka dana 17. listopada 2007., a solemniziranog 23. listopada 2007.,  pod brojem Ov-14360/07, kod javne bilježnice B. L. iz Z. i kojim je tužiteljici odobrena isplata iznosa od 290.000,00 kn radi izgradnje kuće te da se naloži tuženici isplatiti tužiteljici novčani iznos od 16.211,22 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

 

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da se na pravni odnos stranaka primjenjuje članak 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine",  broj: 79/07, 125/07 i 79/09: dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a da prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti članaka 5. Direktive 93/13/EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12; dalje ZIDZZP/12), zatim da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja i da je iskazom tužiteljice utvrđeno njezino svojstvo potrošača, da je odluka o promjenjivoj kamatnoj stopi neodređena i suprotna načelima obveznog prava, da je tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku budući da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama bila takva da nejasno definira parametre za promjenu kamatnih stopa i da ovi parametri nisu razumljivi prosječnom korisniku kredita osim kamatne stope navedene u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i da tuženica prilikom obavijesti tužiteljice o promjeni kamatnih stopa nije tužiteljicu upoznala s parametrima koje dovode do promjene kamatne stope. Dalje prvostupanjski sud utvrđuje da su banke visokospecijalizirane novčarske ustanove i da su bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom korisniku kredita i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama te da je znanje i iskustvo bankara u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje prosječnog korisnika kredita nadmoćno pa su banke bile dužne svakog korisnika kredita ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, što nije u konkretnom slučaju učinjeno pa promjenjiva kamatna stopa nije bila određena ni odrediva, a takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prvostupanjski sud stoga utvrđuje  da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice. Pri tome prvostupanjski sud ne prihvaća istaknuti prigovor zastare jer smatra da u ovom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnost dijela ugovornih odredbi, a u odnosu na navode tuženice da je nakon vještačenja tužbeni zahtjev preinačen, kojoj se preinaci tuženica protivi, obrazlaže da je tužiteljica  snizila tužbeni zahtjev pa u konkretnom slučaju nije došlo do preinake.

 

7.  U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

7.1. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1., u svezi članka 299. ZPP-a jer je pravilno prvostupanjski sud na temelju ugovora o kreditu utvrdio da tužiteljica ima status potrošača, s obzirom da iz ugovora  proizlazi  da su tužiteljici kao fizičkoj osobi odobrena kreditna sredstva za izgradnju kuće te da je tužiteljica iskazala da radi na radnom mjestu odgojiteljice u vrtiću, da je kredit utrošila za izgradnju kuće, dakle da je predmetni pravni posao  sklopila u svojstvu potrošača i da sredstva kredita nije koristila u nikakve poslovne svrhe. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor, a pri tome je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora o kreditu, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači i da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Stoga je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno ispitao tužiteljicu na okolnosti svojstva potrošača po službenoj dužnosti.

 

7.2. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu između parničnih stranaka nepoštena i da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da se tužiteljica u ovoj pravnoj stvari ne može pozivati na pravomoćnu kolektivnu presudu, slijedom čega je proveo dokazni postupak u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka, a prema parametrima iz kolektivne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014, o čemu je pravno shvaćanje također zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023. Naime, u citiranoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na revizijsko pitanje zauzeo je slijedeći pravni stav: "Sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, nije vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po članku 502.a ZPP." Kao odgovor na slijedeće revizijsko pitanje Vrhovni sud je zauzeo slijedeći pravni stav: "Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu ZID ZPK/13 nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti."

7.3. U odnosu na zastaru potraživanja zauzet je u istoj odluci slijedeći pravni stav: "U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja." Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorne odredbe), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka (Ouod ab initio vitiosum est noj potest tractu temporis convalescere) pa neosnovano tužena prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa. Tako je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci preinačavajući odluku Županijskog suda kamate dosudio od isplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

7.4. Nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1., u svezi članka 109. i 201. ZPP-a jer u parnici radi utvrđenja ništetnosti pravnog posla, stranke ugovora (konkretno dužnik i sudužnik) jesu jedinstveni supraničari, ali nisu nužni suparničari (tako i Vrhovni sud RH u predmetu Rev-x 985/2013-2).

7.5. Nadalje, neosnovano tuženica prigovora da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge ne uvažavanja prigovora osporene vrijednosti predmeta spora. Na temelju članka 40. stavka 3. ZPP-a, prvostupanjski sud će na brz i prikladan način na pripremnom ročištu provjeriti vrijednost predmeta spora te će u slučaju da vrijednost predmeta spora nije točno naznačena, rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, odrediti vrijednost predmeta spora. S obzirom da je tužiteljica ispravno u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačila vrijednost glavnog zahtjeva, prvostupanjski sud nije bio dužan donijeti rješenje iz navedenog zakonskog članka pa niti obrazlagati ispravnost naznačene vrijednosti predmeta spora.

7.6. Neosnovani su i žalbeni razlozi da je deklaratorni tužbeni zahtjev naznačen prepričavanjem i interpretiranjem bez točne konkretizacije i citiranja ugovorne odredbe i dijela ugovorne odredbe koja se utvrđuje ništetnom jer je tužbeni zahtjev jasan i razumljiv te je tužbenim zahtjevom točno određeno koji se dijelovi ugovora utvrđuju ništetnim.

8. Međutim, osnovano tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a  iz razloga što prvostupanjska presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama u odnosu na točku III tužbenog zahtjeva pa se ne može u cijelosti ispitati.

 

9. Prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijskog vještačenja snizila ukupni tužbeni zahtjev pa slijedom toga ne donosi odluku o preinaci tužbenog zahtjeva, iako se tuženica protivila preinačenju tužbenog zahtjeva jer osnovano smatra da je tužiteljica pojedine novčane iznose povećala. Odluka prvostupanjskog suda ne sadrži obrazloženje o pojedinim mjesečnim iznosima koje je tužiteljica povećala, a konkretno za razdoblje od  1. siječnja 2015. (dospijeće 15. veljače 2015.) pa do 31. prosinca 2016., dok za razdoblje od 1. siječnja 2017. pa do 30. travnja 2019. koje postavlja u uređenom tužbenom zahtjevu, tužbom nije niti tražila isplatu pa osnovano tuženica ističe da je tužbeni zahtjev preinačen za navedeno razdoblje. 

 

9.1. Na temelju članka 191. stavak 1. ZPP-a preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. U skladu sa stavkom 3. navedenog članka, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Na temelju članka 190. stavak 1. ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a na temelju stavka 2., iznimno od odredbe stavka 1. navedenog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, na temelju članka 190. stavka 3. ZPP-a, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. U odnosu na dopuštenost preinake u potrošačkim sporovima ovaj drugostupanjski sud ukazuje na zaključak sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021.

 

9.2. Stoga je tužiteljica tužbenim zahtjevom od 24. ožujka 2021. djelomično smanjila tužbeni zahtjev, a djelomično povećala tužbeni zahtjev i to povećanjem mjesečnih iznosa za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2016. i zahtjevom za isplatu mjesečnih iznosa za razdoblje od 1. siječnja 2017. pa do 30. travnja 2019., slijedom čega je prvostupanjski sud bio dužan donijeti odluku o preinaci tužbenog zahtjeva pa osnovano tuženica ističe da prvostupanjska presuda ne sadrži odluku o njezinim prigovorima, odnosno o preinaci tužbenog zahtjeva, kao i obrazloženje povećanog dijela tužbenog zahtjeva, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka  354. stavka 2. točka 11.  ZPP-a.

 

10. S obzirom na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka  354. stavka 2. točka 11.  ZPP-a,  žalba tuženice je djelomično uvažena i to u odnosu na točku III izreke prvostupanjske presude te je  prvostupanjska odluka ukinuta u navedenoj točki III izreke presude  i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje,  dok je žalba kao neosnovana odbijena u odnosu na točku I i II izreke prvostupanjske presude u kojem dijelu je prvostupanjska presuda potvrđena.

 

11. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će donijeti odluku o preinaci tužbenog zahtjeva, nakon čega će donijeti novu i zakonitu odluku u skladu sa člankom 338. stavkom 3. i 4. ZPP-a, koju će valjano obrazložiti, a tom će odlukom odlučiti i o troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).  Prvostupanjski sud će u ponovljenom postupku voditi računa i o tome,  koji su pojedini mjesečni iznosi preinačeni, a koji smanjeni te će u izreku konačne odluke unijeti i odluku o preinaci tužbenog zahtjeva.

 

12. Žalba tuženice u odnosu na točku II izreke rješenja kojim je tuženica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka za povučeni dio tužbenog zahtjeva nije osnovana. Naime, pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženicu s navedenim zahtjevom, a to stoga što bi takvo dosuđenje troškova postupka bilo prekomjeran i nerazuman teret za tužiteljicu koja svojim držanjem nije dala povod za parnicu, kako to navodi i  sud  Europske unije u predmetima C-224/19 i C-259/19. Ujedno se ukazuje i na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u  predmetu poslovni broj Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021., koji glasi: "Uostalom, sukladno Direktivi EU br. 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Osim toga, drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (Odluka suda EU C-224/19 i C259/19, te predmet C. i B. protiv H., br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH, br. U-III4029/2013 od 19. prosinca 2017.)".

 

13. Iz navedenih razloga, a na  temelju članka 369. stavka 1. ZPP-a i članka 368. stavka 1. ZPP-a, u svezi članka 381. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci rješenja.

 

Slavonski Brod, 8. siječnja  2024

 

                                                                                                      Predsjednica vijeća

 

Irena Dikanović-Terzić