Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-949/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ksenije Grgić kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Gordane Držaić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Boris Klemen, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: P-928/2023-42 od 19. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 30. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: P-928/2023-42 od 19. prosinca 2023. pod stavcima I., II., III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: P-928/2023-42 od 19. prosinca 2023. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.140,85 EUR/16.130,23 kune[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom I. izreke pobijane presude. Stavkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.899,44 EUR/74.587,33 kune zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom II. izreke pobijane presude. Stavkom III. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.401,93 EUR/18.097,34 kune zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2023. pa do isplate. Stavkom IV. izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.072,98 EUR/8.084,36 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2023. pa do isplate. Stavkom V. izreke odbijen je u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude pod stavcima I., II., III. i V. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 312,50 kuna/41,48 EUR.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 18. veljače 2021., radi isplate preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu broj [broj kredita] od 14. veljače 2005., uslijed ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 90.717,56 kuna/12.040,29 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

5. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je u predmetnom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, budući da u predmetnom postupku nije bilo nezakonitog postupanja suda, niti je postupanjem prvostupanjskog suda tuženik bio onemogućen u raspravljanju pred sudom.

6. Nadalje, a suprotno daljnjim žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani i žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanih dijelova presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Prilikom ispitivanja pobijanih dijelova prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio u bitnom sljedeće:

- da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-bank d.d. (dalje: prednik tuženika) dana 14. veljače 2005. sklopio ugovor o kreditu broj [broj kredita] (dalje: Ugovor), na temelju kojeg mu je prednik tuženika isplatio iznos od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je određena u skladu s odlukama prednika tuženika,

- da je tužitelj u spornom razdoblju ispunjavao obveze po ugovoru o kreditu od 14. veljače 2005. i to tako što je plaćao rate sukladno ugovornim odredbama koje se odnose na ugovornu kamatu i valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak (CHF),

- da je tužitelj u spornom razdoblju platio veći iznos nego što bi ga platio da je svoju obvezu plaćanja rata kredita plaćao na temelju kamatne stope ugovorne kamate koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno na temelju tečaja CHF u odnosu na kunu koji je važio u vrijeme isplate kredita,

- da iz nalaza i mišljenja Darka Prpića, stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire u trgovačkom društvu Darfin d.o.o. od 19. siječnja 2021. proizlazi da razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početni otplatni plan za sve anuitete iznosi 16.130,23 kune/2.140,85 EUR, a da razlika s osnove valutne klauzule u istom smislu iznosi 74.587,33 kune/9.899,44 EUR, dakle, sveukupno 90.717,56 kuna/12.040,29 EUR,

- da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje: ZZP/03),

- da tuženik nije dokazao da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o sadržaju odredaba čl. 3. i čl. 6. Ugovora u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03 (tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje FB koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog kredita),

- da su navedene odredbe Ugovora ništave sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03.

9. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik dužan tužitelju vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

10. Pritom valja reći sljedeće:

- da je Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i prednika tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12,

- da je u tom predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo,

- da je navedena prvostupanjska odluka djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.,

- da je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je protiv navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak,

- da je potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vratio predmet na ponovno suđenje u tom dijelu,

- da je nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF,

- da je, odlučujući povodom revizije tuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i prednika tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu i koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da je, dakle u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je, između ostalih, i prednik tuženika u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu i koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da je stoga prednik tuženika povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom Ugovoru uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te kad je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

11. Nadalje, odredbom iz čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., dalje: ZZP) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12. U smislu ranije navedene odredbe, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

13. Nadalje, kako je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a odredba istog Ugovora (čl. 3.) kojom je ugovorena valuta glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje prednika tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima (pri čemu valja istaknuti da, iako je tuženik predlagao saslušanje svjedokinje FB koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog kredita, isti je podneskom od 7. prosinca 2023. odustao od tog svog dokaznog prijedloga), to je osnovano zaključiti da su ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate i tečaja valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita ništetne, s time da je i prednik tuženika bio tužena stranka u postupcima po kolektivnim tužbama.

14. Po ocjeni ovog suda, tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih općih akata. Također, valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, prednik tuženika je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

15. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika, i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

16. Odustajanjem od dokaznog prijedloga koji se odnosio na saslušanje svjedokinje FB, koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik u predmetnom postupku nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo s tužiteljem od strane prednika tuženika. Konkretne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i tečaja valute bile su unaprijed formulirane od strane prednika tuženika, te su takve odredbe nerazumljive, a time i nepoštene, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, a koja ocjena je između ostalog utemeljena i na tumačenju mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača u duhu prava Europske unije (predmet Suda Europske unije broj C-472/10).

17. Ranije navedenim pravomoćnim odlukama kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je, između ostalih, i prednik tuženika s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku prednika tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li konkretne odredbe Ugovora ništetne, pa prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku, a to ne može činiti ni ovaj sud, ne može više ispitivati pravilnost i zakonitost donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.

18. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 14. veljače 2005., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između tužitelja i prednika tuženika ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku predmetnog postupka nije dokazao.

19. Međutim, valja reći da Zakon o zaštiti potrošača ne daje definiciju što je to kolektivni interes. To je opći interes potrošača kao neformalne društvene grupe, on je apstraktan i moguće ga je konkretizirati samo kroz opis činjenja kojim se povrjeđuje propis o zaštiti kolektivnog interesa i prava potrošača. Zakon o zaštiti potrošača ne govori o kolektivnoj zaštiti interesa i prava više individualnih potrošača, što bi moglo podrazumijevati kolektivnu zaštitu pojedinačnih interesa i prava u jednom postupku, nego govori o zaštiti kolektivnih interesa i prava, pri čemu načelno zabranjuje svaku poslovnu praksu koja je protivna kolektivnim interesima i pravima svih potrošača bez obzira da li su individualni interesi i prava pojedinih potrošača uopće povrijeđeni. Sukladno tome, postupak za zaštitu kolektivnog interesa po zakonu nije ovlaštena pokrenuti osoba koja je određenim nepoštenim ponašanjem povrijeđena nego ona kojoj je zakonodavac dao posebno ovlaštenje štititi kolektivni interes potrošača. Ponašanje kojim se kolektivni interes povrjeđuje odnosno nepoštena poslovna praksa izričito je zabranjena kogentnim odredbama čl. 96. ZZP- a, a zaštita kolektivnog interesa sastoji se u podnošenju tužbi, donošenju sudske odluke kojom se utvrđuje da se određenim ponašanjem ili korištenjem određenih odredaba u standardnim ugovorima koje nisu poštene vrijeđa kolektivni interes potrošača s ciljem sprječavanja takvog ponašanja sada i ubuduće.

20. Dakle, budući da za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa, za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po ZZP-u nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja kompletnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili.

21. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa tako i ovaj sud.

22. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu ništetnim. Točno je i da odredbe čl. 502.c st. 1. i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 14/14., 110/15. i 14/19) govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF prednika tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

24. Suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni. U konkretnom slučaju navedeni Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio u svojstvu potrošača, tako da se radi o potrošačkom ugovoru koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

25. Nadalje, pravilno je ocijenjen neosnovanim istaknuti prigovor zastare tražbine. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, a suprotno prigovorima tuženika, ukazuje ocjena prvostupanjskog suda kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci prednika tuženika, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani.

27. Povećanje ukupnog iznosa otplate kredita za tužitelja, kao potrošača, imajući u vidu gospodarsku moć tuženika kao bankarske institucije i tužitelja kao potrošača, ne predstavlja za tužitelja neznatan iznos, te se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

28. Također, pogrešno je stajalište tuženika da se pobijanom presudom sugerira i nameće da su stranke htjele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu. To stoga što iz obrazloženja pravomoćne odluke koja je donesena u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, nije bilo upitno da stranke mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, s time da način na koji je to učinjeno predstavlja povredu prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita, pa suprotno navodima žalbe, time što je utvrđena ništetnost dijela predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj Odluci prednika tuženika, o kojoj se nije pregovaralo i bez da su u vezi toga ugovoreni bilo kakvi kriteriji, nije strankama oduzeta mogućnost da ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, niti je sud na taj način mijenjao volju stranaka.

29. Vezano za žalbene navode tuženika kojima prigovara metodi kojom je izvršen izračun preplaćenog iznosa valja kazati da tuženik u tijeku predmetnog postupka nije prigovorio matematičkoj točnosti financijskog vještačenja, već su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak. S tim u vezi valja istaknuti da je tuženik predlagao da vještak napravi dopunu nalaza i mišljenja, no kako se dakle radi o prigovorima materijalno pravne prirode, tako su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da vještak nije odgovorio na njegove primjedbe, s obzirom da o istaknutim prigovorima tuženika niti ne odlučuje vještak, već sud, pa nije ni bilo potrebe za usmenim dopunskim očitovanjem vještaka u smislu čl. 260. st. 1. i 2. ZPP-a, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je u predmetnom postupku počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 260. st. 1. ZPP-a.

30. Stoga, žalbeni navodi tuženika kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na visinu potraživanja tužitelja, a koja je utvrđena sukladno nalazu i mišljenju vještaka Darka Prpića, neosnovani su i kao takvi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

31. Također, i po ocjeni ovog suda, a s obzirom na iznesena utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je ocijenio i prvostupanjski sud. To iz razloga jer je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da je prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO-a, a kako je to ranije detaljno obrazloženo u odluci, pa je neosnovano pozivanje tuženika na njegovo poštenje.

32. Iz navedenog proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

33. Slijedom svega navedenog, odluka prvostupanjskog suda pod stavcima I. i II. izreke prvostupanjske presude pravilno je donesena sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, u svezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

34. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška parničnog postupka (stavak III. izreke prvostupanjske presude) pravilno je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1., 2. i 5., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 138/23., dalje: Tarifa), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22., 33/23. i 114/23), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19), Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 37/23), te čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

35. Pritom valja dodati da tuženik neosnovano ističe da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio Tarifu. Naime, u prosincu 2023., kada je prvostupanjski sud odlučivao o trošku parničnog postupka, na snazi je bila Tarifa kojom je propisana vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife), a koja se primjenjuje od 25. studenog 2023. Odredbom iz Tbr. 52. st. 3. Tarife propisano je da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je upravo u smislu odredaba Tarife odlučio o zahtjevu tužitelja za naknadu troška parničnog postupka, iako se pritom očitom omaškom pozvao na Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 69/93., 87/93., 16/94., 11/96, 91/04. i 148/09).

36. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troška parničnog postupka (stavak V. izreke prvostupanjske presude) pravilno je donesena sukladno odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a.

37. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove oduke.

38. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 30. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Grgić