Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-34/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, DŽC, izvjestiteljice i DŽ, članice, u pravnoj stvari tužitelja AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Sinovčiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8721/2020-35 od 13. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 30. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8721/2020-35 od 13. studenog 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju AŽ bruto iznos od 1.473,71 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu preko 1.702,95 EUR–a do 1.827,95 EUR–a (za iznos od 125,00 EUR–a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, te pod točkom III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

- nalaže se tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 1.473,71 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, izuzev zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 1.827,95 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu preostalog dijela zatraženog bruto iznosa od 96,86 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude, pod točkom I. izreke, u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 1.473,71 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu preko 1.702,95 EUR–a do 1.827,95 EUR–a (za iznos od 125,00 EUR–a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, te pod točkom III. izreke, žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev u tome dijelu odbije i da se zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da joj se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 250,00 EUR–a.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 8. veljače 2023. (list 252-253 spisa) sukladno pisanom nalazu i mišljenju dipl. oec. Petre Blašković, stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze od 28. srpnja 2022. (list 228-235 spisa), da mu tuženica na ime razlike plaće koja je nastala zbog neplaćenog prekovremenog rada u razdoblju od 1. srpnja 2015. pa do 25. svibnja 2020. (osim za rujan, listopad i studeni 2015., svibanj 2016., travanj 2017., ožujak, svibanj, lipanj, srpanj i rujan 2018. te svibanj, lipanj, kolovoz i rujan 2019.), isplati bruto iznos od 1.570,57 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate, izuzev zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.519,31 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju ista upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Prvostupanjski sud je na temelju dokaza koji su izvedeni tijekom postupka i koji su pravno relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu, pravilno utvrdio:

- da je tužitelj zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke te da je do 25. svibnja 2020. obavljao poslove radnog mjesta policijskog službenika–prometnog motociklista u I. postaji prometne policije Zagreb, nakon čega je obavljao poslove radnog mjesta policijskog službenika– operatera na sredstvima veze u operativno–komunikacijskom centru policije,

- da iz iskaza svjedoka TŽ i svjedoka ĆŽ, koji su u razdoblju od 2015. pa do 2020. godine obavljali poslove radnog mjesta policijskog službenika– prometnog motociklista, kao i iskaza tužitelja, proizlazi da:

- tužitelj u utuženom razdoblju nije cijeli tjedan radio u smjenama, niti u turnusu, već u određenim razdobljima neujednačenom kombinacijom navedenih načina rada, bez posebnog reda,

- da tužitelj nije bio obaviješten o rasporedu rada ili promjeni rasporeda radnog vremena najmanje tjedan dana unaprijed, kao i da se u navedenim situacijama nije radilo o hitnom prekovremenom radu i drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, s time da u određenim situacijama nije poštovano pravo tužitelja na dnevni odmor,

- da je odredbom iz čl. 44. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'' broj 104/13, 104/13, 150/13, 153/13, 71/16 i 123/16 – u daljnjem tekstu: KU 1) (koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. srpnja 2015. pa do 31. listopada 2017.), kao i odredbom iz čl. 38. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'' broj 112/17, 12/18, 2/19 i 119/19 – u daljnjem tekstu: KU 2) (koji je bio na snazi u preostalom dijelu utuženog razdoblja od 1. studenog 2017. pa do 25. svibnja 2020.), ugovoreno da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%,

- da je odredbom iz čl. 44. st. 11. KU 1, kao i odredbom iz čl. 38. st. 11. KU 2, ugovoreno da je, ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad svaki sat rada duži od dnevnog radnog vremena te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno,

- da je odredbom iz čl. 120. st. 1. KU 1, kao i odredbom iz čl. 101. st. 1. KU 2, ugovoreno da za tumačenja odredaba i praćenje primjene KU 1, odnosno KU 2 ugovorne strane imenuju zajedničku komisiju u roku od 30 dana od dana potpisivanja KU 1, da je odredbom iz čl. 120. st. 6. KU 1 ugovoreno da su ugovorne strane dužne pridržavati se danog tumačenja, a da je odredbom iz čl. 101. st. 8. KU 2 ugovoreno da tumačenja komisije imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora i da se dostavljaju podnositelju upita i svim potpisnicima KU 2, koji su se dužni pridržavati danog tumačenja,

- da iz tumačenja [obrt] br. 39/44 od 12. svibnja 2015. proizlazi:

- da službenik i namještenik mora biti obaviješten o rasporedu rada ili promjeni rasporeda radnog vremena najmanje tjedan dana unaprijed, osim u slučaju hitnog prekovremenog rada i drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, pri čemu se kod prijeke potrebe radi o izvanrednim okolnostima (iznimne situacije) koje poslodavac nikako nije mogao unaprijed predvidjeti,

- da se, kada službenik i namještenik odradi radno vrijeme u promijenjenom rasporedu rada, o prekovremenom radu može raditi samo ako su ispunjeni uvjeti iz članka 44. KU 1,

- da kod svakog određivanja rasporeda radnog vremena službenika i namještenika poslodavac mora voditi računa o određenim ograničenjima, odnosno obvezama da službeniku i namješteniku osigura odmor u minimalnom trajanju propisanom zakonom i kolektivnim ugovorom,

- da je tijekom postupka provedeno financijsko vještačenje, s time da je zadatak vještaka bio da na temelju dokumentacije u spisu i dokumentacije koju je tuženica dužna na zahtjev predati izvrši obračun razlike plaće tužitelja u utuženom razdoblju s osnove prekovremenog rada dužeg od dnevnog i tjednog fonda sati, kao i da utvrdi način organizacije rada po tjednima i mjesecima,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka od 28. srpnja 2022. proizlazi:

- da je tužitelju u utuženom razdoblju rad bio organiziran na drugačiji način, a što je vidljivo iz evidencija radnog vremena,

- da je iz evidencija radnog vremena vidljivo i da tužitelj nije cijeli tjedan radio u smjenama, niti je cijeli tjedan radio u turnusu, već nekako neujednačenom kombinacijom svih navedenih načina rada, bez posebnog reda,

- da je iz svih obračunskih isprava za isplatu plaće tužitelja te usporedbom istih s evidencijama radnog vremena vidljivo da tuženik nije iskazao sve sate koji su iskazani u evidencijama o korištenju radnog vremena, a koje bi predstavljali sate iznad tjednog fonda radnih sati, kao prekovremeni rad tužitelja,

- da potraživanje tužitelja po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada iznosi 1.570,57 EUR–a[1] (11.833,43 kn),

- da su tužitelj i tuženica prigovorili nalazu i mišljenju vještaka, i to tužitelj u pogledu obračunatog iznosa razlike plaće, a tuženica u pogledu utvrđenja da je tužitelju u utuženom razdoblju rad bio organiziran na drugačiji način, kao i pogledu obračunatog broja prekovremenih sati,

- da je vještak u svom dopunskom pisanom očitovanju od 11. siječnja 2023. u cijelosti otklonio prigovore tužitelja i tuženice na pisani nalaz i mišljenje od 28. srpnja 2022.,

- da je tužitelj podneskom od 8. veljače 2023. konačno postavio tužbeni zahtjev sukladno pisanom nalazu i mišljenju vještaka od 28. srpnja 2022. na način da mu tuženica na ime razlike plaće do koje je u utuženom razdoblju došlo zbog neplaćenog prekovremenog rada isplati bruto iznos od 1.570,57 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama,

- da je tuženica podneskom od 15. veljače 2023. istaknula prigovor zastare u odnosu na dio tužiteljevog potraživanja koje je dospjelo do 19. kolovoza 2015.

8. Uzimajući u obzir činjenično stanje koje je utvrđeno u ovom predmetu, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je, imajući pritom u vidu i da je u odnosu na dio tužiteljevog potraživanja za srpanj 2015. (12,15 EUR–a) i kolovoz 2015. (84,71 EUR–a) nastupila zastara u smislu odredbe iz čl. 139. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14, 127/17 i 98/19 – u daljnjem tekstu: ZR), zaključio da tužitelj osnovano od tuženice potražuje konačni bruto iznos od 1.473,71 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate te kada je primjenom odredaba iz čl. 44. st. 1. i 11. i čl. 120. st. 1. i 6. KU 1, čl. 38. st. 1. i 11. i čl. 101. st. 1. i 8. KU 2, u svezi čl. 92. st. 3. ZR–a i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao pod točkom I. izreke (pobijane) presude.

9. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te na isto pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao pod točkom I. izreke (pobijane) presude.

10.1. Konkretno, tuženica neosnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tužitelj u utuženom razdoblju nije cijeli tjedan radio u smjenama, niti u turnusu, već u određenim razdobljima neujednačenom kombinacijom navedenih načina rada, bez posebnog reda, tako da je tužitelju u utuženom razdoblju rad bio organiziran na drugačiji način, budući da navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka i tužitelja te nalaza i mišljenja vještaka od 28. srpnja 2022.

10.2. Suprotno mišljenju tuženice, nalaz i mišljenja vještaka od 28. srpnja 2022., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tužitelju u utuženom razdoblju rad bio organiziran na drugačiji način i u dijelu u kojem je utvrđen ukupan broj neplaćenih prekovremenih sati rada, sastavljeni su sukladno odredbi iz čl. 258. st. 1. ZPP–a, dakle savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

11.1. Tuženica neosnovano pobija i odluku o trošku parničnog postupka pod točkom I. izreke prvostupanjske presude, u dijelu u kojem je tužitelju priznat i dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude od 13. studenog 2024., kao i odluku o trošku parničnog postupka pod točkom III. izreke prvostupanjske presude, kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka.

11.2.1. Naime, odvjetnici sukladno odredbi iz Tbr. 9. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 – u daljnjem tekstu: Tarifa) imaju pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude, pri čemu valja istaknuti da to pravo nije ograničeno mogućnošću stranaka da presudu u pojedinom predmetu preuzmu s e–oglasne ploče suda, budući da to ne proizlazi iz odredaba Tarife, niti iz odredaba ZPP–a kojima se regulira naknada troškova parničnog postupka.

11.2.2. S obzirom na to da je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude od 13. studenog 2024., kao i da vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 1.570,57 EUR–a, tužitelj ima pravo na naknadu troška pristupa na konkretno ročište u iznosu od 100,00 EUR–a, uvećanom za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 25,00 EUR–a, što zbrojeno iznosi 125,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 13. studenog 2024., kada je prvostupanjska presuda donesena pa do isplate, sve sukladno odredbama iz Tbr. 9. t. 3., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife, čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23 i 35/24) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

11.3. Isto tako, tuženica nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu, sve u smislu odredbe iz čl. 154. st. 5. ZPP–a.

12.1. Na kraju valja reći i da ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe iz čl. 352. st. 1. ZPP–a, nije razmatrao preostale žalbene navode tuženice u kojima ona ističe da je ukupno dosuđeni bruto iznos od 1.473,71 EUR–a veći od zbroju pojedinačno dosuđenih bruto iznosa (1.473,68 EUR–a).

12.2. Kako tuženica u svom očitovanju na nalaz i mišljenja vještaka od 28. srpnja 2022. nije prigovorila matematičkom izračunu razlike plaće tužitelja, bilo u pogledu pojedinačnih mjesečnih bruto iznosa, bilo u pogledu ukupnog (zbrojenog) bruto iznosa, tako konkretni žalbeni navodi predstavljaju novu činjenicu, s time da isti ne upućuju na to da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može podnijeti.

13. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

14. Tuženica nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspjela, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 30. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac