Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-656/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Šolaji, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Luka Rijeka d.d. Rijeka, Riva 1, OIB: 92590920313, zastupanog po punomoćnici Maji Vukelić Brčić, odvjetnici iz Rijeke, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovnog broja Pr- 242/2022-14 od 19. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 30. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovnog broja Pr-242/2022-14 od 19. travnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom usmjerenim na isplatu iznosa od 10.883,27 € neto s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, kao i zahtjevom za utvrđenjem da je ništetan i bez pravnog učinka Sporazum o prestanku ugovora o radu bez oznake datuma, sklopljen između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca te zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška. Pod točkom II. izreke je naloženo tužitelju da nadoknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.250,00 € u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude i odluke o trošku, pravovremenu žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točkom 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP) i prijedlogom drugostupanjskom sudu uvažiti navode žalbe i preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno presudu rješenjem ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na novo odlučivanje.

Potražuje i trošak sastava žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava navode iz žalbe tužitelja uz prijedlog odbiti istu kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu uz nalog tužitelju da naknadi tuženiku i troškove žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje iznos od 10.883,27 € neto s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a temeljem tvrdnje da mu je tuženik kao poslodavac isplatio nižu otpremninu od pripadajuće pa da mu je time nastala šteta u vidu izmakle koristi.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje u smislu čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, kao niti bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. i 354. st. 2. točke 11. ZPP-a na koje se tužitelj poziva. Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, kao što ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, kao što ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

7. Sud prvog stupnja je osim toga ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je potom pravilno primijenio materijalno pravo.

8. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu nadzornika prekrcaja,

- da je tuženik 14. 12. 2020. donio Odluku o kolektivnom višku radnika u sklopu koje je utvrdio mogući prestanak potrebe za radom ukupno 118 radnika u razdoblju od 90 dana, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori najmanje petorici radnika,

- da je tužitelj predstavljao jednog od 118 poimenice navedenih radnika, a kako se radilo o radniku starijem od 60 godina, sukladno Kolektivnom ugovoru tuženika za odluku je trebala suglasnost Radničkog vijeća,

- da je Radničko vijeće dopisom od 22. 12. 2020. uskratilo suglasnost za otkazivanjem ugovora o radu određenom broju radnika između kojih i tužitelju,

- da je tuženik kao poslodavac 31.12.2020. podnio tužbu protiv Radničkog vijeća Luka Rijeka pod brojem spisa Pr-2235/20 radi nadomještanja suglasnosti temeljem članak 151. stavak 4. i 5. Zakona o radu, te je prvostupanjski sud uvidom u navedeni predmet utvrdio da je bio u tijeku te je Radničko vijeće naknadno podneskom od 23.12.2021. dalo suglasnost za otkazom ugovora o radu u odnosu na tužitelja,

- da je tužitelj nastavio raditi kod tuženika sukladno ugovoru o radu na raspoređenim poslovima do navršene 65. godine života, te mu je nesporno prestao radni odnos sa 24.4.2022. radi odlaska u starosnu mirovinu,

- da su tužitelj i tuženik na temelju čl. 112. toč. 4. Zakona o radu i čl. 43. Pravilnika o radu za radnike Luke Rijeka zaključili Sporazum o prestanku ugovora o radu kojim je utvrđeno da tužitelju prestaje ugovor zbog odlaska u starosnu mirovinu sa 24. 4. 2022., te da mu pripada pravo na otpremninu u iznosu od 8.000,00 kn / 1.061,78 €[1] koji iznos mu je nesporno isplaćen,

- da je temeljem iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka KV, PV te CV, prvostupanjski sud utvrdio kako je u međuvremenu od Odluke o kolektivnom višku radnika, došlo do promjene u načinu rada i organizaciji poslovanja tuženika, da je donesena nova sistematizacija te su svi radnici kojima do tada nije prestao radni odnos zaključili nove ugovore o radu pa je upitno da li će se istima otkazati ugovori radu i da li za istim više postoji potreba, a o čemu će svakako odlučivati poslodavac u trenutku kada bude i ako bude donosio Odluke o otkazu Ugovora o radu, ali ne više nužno temeljem Odluke o kolektivnom višku radnika od 14. prosinca 2020.

9. Polazeći od utvrđene činjenice da je tužitelj ostao obavljati poslove svojeg radnog mjesta do 24.4.2022. kao datuma kojim je ostvario uvjete za starosnu mirovinu, te da mu nije otkazan ugovor o radu prije tog trenutka temeljem Odluke o kolektivnom višku radnika donesene od strane tuženika 14. 12. 2020., a takva Odluka ne predstavlja i obvezu tuženika da otkaže ugovor o radu obzirom da je Radničko vijeće prvo uskratilo suglasnost za otkazivanjem ugovora o radu pa je tuženik pokrenuo i parnični postupak radi nadomještanja suglasnosti, a koji nije dovršen, pa kako je tužitelj nesporno ostao raditi i ostvario uvjete za starosnu mirovinu u koju je otišao ispunjenjem zakonskih uvjeta, to neosnovano potražuje iznos otpremnine temeljem odluke o kolektivnim višku radnika kojom mu nije otkazan ugovor o radu, pri čemu ne postoji protupravnost u postupanju tuženika niti je tužitelju nastala šteta jer je do umirovljenja radio i dobivao plaću, a otpremnina je predviđena za radnike kojima je upravo radi otkazivanja ugovora o radu i ranijeg prestanka radnog odnosa došlo do gubitka prihoda iz rada, što kod tužitelja nije bio slučaj, pa primjenom odredbi čl. 111. Zakona o radu u vezi čl. 1045. i 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023; dalje: ZOO) prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev za naknadom štete, dok u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sporazuma sklopljenog između stranka, polazeći od toga da sklapanje takvog sporazuma ne predstavlja radnju koja bi bila protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, a niti tužitelj ukazuje na postojane drugih razloga za ništetnost tog pravnog posla, prvostupanjski sud odbija i taj tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti.

10. Tužitelj u žalbi osporava stajališta i zaključke prvostupanjskog suda, smatra da je obrazloženje presude nejasno i proturječno jer da tuženika kao poslodavca obvezuje Odluka o kolektivnom višku radnika, a to što je radničko vijeće uskratilo suglasnost za otkaz ugovora o radu tužitelju tužitelja ne izuzima iz primjene te odluke budući je isključivo poslodavac zatražio njezinu zamjenu odlukom suda. Uz navedeno, tužitelj smatra da sklapanje sporazuma radi prestanka radnog odnosa samo po sebi ne isključuje pravo potraživanja naknade štete pa drži da je sporazum ništetan obzirom na očitu nezakonitost a jer je radni odnos tužitelja prestao na temelju zakona te je jedini cilj njegova sklapanja po tužitelju bio pokušaj izbjegavanja tuženikove obveze iz odluke o kolektivnom višku radnika. Smatra da je i činjenično i materijalno stanje pogrešno primijenjeno te da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako Odluka o kolektivnom višku radnika ne obvezuje tuženika u konkretnom slučaju.

11. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na povrede na koje je to ovlašten i dužan činiti, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio osnovanost iznesenih tvrdnji i stajališta žalitelja te žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke u sklopu koje je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo te donio zakonitu odluku koju je obrazložio na dostatan i razumljiv način.

12. Iako je ostao raditi do ispunjavanja uvjeta za starosnu mirovinu s danom 24. 04. 2022., tužitelj potražuje isplatu iznosa od 10.883,27 €, polazeći od tvrdnje da je tuženik kao poslodavac 14. 12. 2020. donio Odluku o kolektivnom višku radnika kojom je za ukupno 118 radnika između kojih i njega, predvidio mogućnost prestanka potrebe za radom te isplatu otpremnine u iznosu od 90.000,00 kn / 11.945,05 € za svakog, pa kako je poslodavac nakon odlaska tužitelja u mirovinu dodijelio tužitelju otpremninu u iznosu od 8.000,00 kn / 1.061,78 € ( koja je nesporno isplaćena ) to potražuje razliku s osnove instituta naknade štete – izmakle koristi, smatrajući da je oštećen za utuženi iznos te da mu je tuženik trebao isplatiti ukupan iznos otpremnine kako je bio predviđen Odlukom od 14. 12. 2020..

13. Međutim, kako Odluka o kolektivnom višku radnika od 14. 12. 2020. u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja nije ostvarila pravni učinak, a tužitelj je ostao raditi na radnom mjestu do ispunjavanja uvjeta za odlaskom u starosnu mirovinu odnosno do 24.4.2022., to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da u tako utvrđenom činjeničnom stanju ne postoje zakonske pretpostavke za naknadom štete.

14. Naime, predmetni postupak je pokrenut 24. 06. 2022. pa ugovorni odnos između stranaka i materijalno pravnu osnovu valja promotriti kroz odredbe Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14., 127/17. i 98/19; dalje: ZR ). U tom smislu je odredbom čl. 126. st. 1. ZR-a propisano da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

15. Dakle, pravo na otpremninu ostvaruje radnik kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu, te je za predmet ovog postupka odlučno da tuženik stvarno i faktično nije otkazao ugovor o radu tužitelju koji je ostao raditi na svom radnom mjestu do odlaska u starosnu mirovinu.

16. Stoga se tužitelj neosnovano poziva na Odluku od kolektivnom višku radnika od 14. 12. 2020. i stajalište da temeljem iste ostvaruje pravo na isplatu otpremnine u ukupnom iznosu od 90.000,00 kn / 11.945,05 €, obzirom da je takva otpremnina mogla biti isplaćena te pripadati tužitelju samo u slučaju da je faktično temeljem te Odluke i došlo do otkaza ugovora o radu, a što se u stvarnosti nije dogodilo.

17. Pri tome radi tužitelja valja ukazati da iz predmetne Odluke jasno i nedvosmisleno proizlazi kako je poslodavac istom utvrdio samo mogući prestanak potrebe za radom većeg broja radnika i to u razdoblju od 90 dana od dana donošenja odluke, te je u skladu sa obvezama propisanim čl. 150. i 151. ZR-a zatražio suglasnost radničkog vijeća na namjeravane otkaze, a koju je radničko vijeće u odnosu na tužitelja uskratilo.

18. Nadalje, prvostupanjski sud je provedenim postupkom ( iskazima svjedoka KV, PV te CV, ) utvrdio da do kolektivnog utvrđivanja viška radnika i otkazivanja ugovora o radu temeljem Odluke od 14. 12. 2020. u stvarnosti nije došlo, pri čemu su naknadno nastupile promjene u načinu rada i organizaciji poslovanja te je donesena nova sistematizacija a radnici kojima do tada nije prestao radni odnos su zaključili nove ugovore o radu.

19. Stoga, kako tuženik tužitelju nije otkazao ugovor o radu temeljem Odluke o kolektivnom višku radnika od 14. 12. 2020. a tužitelj je ostao raditi na poslovima svog radnog mjesta do ispunjavanja uvjeta za starosnu mirovinu, to potonji neosnovano i nepravilno smatra da može ostvarivati pravo na isplatu otpremnine u iznosu koji je bio predviđen takvom Odlukom koja u konačnici nije proizvela učinak i dovela do otkazivanja ugovora o radu tužitelju.

20. Uslijed iznesenog prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj nije dokazao zakonske pretpostavke za nastankom štete budući da u postupanju tuženika nije ispunjena pretpostavka u vidu protupravnosti te tužitelju nije nastala šteta jer je preostalo vrijeme do umirovljenja radio i dobivao plaću pa za taj period ne može ostvarivati i pravo na otpremninu koja je predviđena prije svega za radnike koji radi ranijeg otkazivanja ugovora o radu gube prihode iz rada.

21. U odnosu na zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti sporazuma o prestanku ugovora o radu, iako pravilno ističe da sklapanje sporazuma samo po sebi ne isključuje pravo potraživanja naknade štete, takav sporazum ne utječe niti zamjenjuje zakonske pretpostavke za nastankom štete koje u konkretnom slučaju nisu ispunjene. Uz navedeno, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da takav sporazum nije protivan odredbi čl. 322. ZOO-a kao niti odredbi čl. 112. st. 1. toč. 4. ZR-a, a sam tužitelj ne ukazuje da bi sporazum sklopio protivno odredbama čl. 275. ili 280. ZOO- a.

22. Slijedom iznesenog žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, pa je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao pod točkom I. izreke.

23. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako u osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i visini (čl. 155. st. 1. ZPP), pri čemu tužitelj samu visinu nije osporavao.

24. Zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio pa je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke.

25. U odnosu na zatraženi trošak odgovora na žalbu tuženika, isti nije dosuđen budući da takav trošak nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a), pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu, 30. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić