Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2305/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčiću, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici Josip Mađarić, Hrvoje Lui i Goran Gložinić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P- 574/2024-9 od 27. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 30. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-574/2024-9 od 27. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđeno da je ništetna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], sklopljenog dana 03.02.2006. između tužitelja OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, potvrđenog dana 03.02.2006. po javnom bilježniku Mirodaru Kovaču iz Vinkovaca pod brojem OU-146/2006, u dijelu odredbe koji glasi: “3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”.

U točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju, u roku 15 dana, iznos od 363,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 4. veljače 2006. pa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. obračunava za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg

U točki III. izreke je naloženo tuženiku platiti tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 928,09 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 27. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Pod točkom IV. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu dijela parničnog troška u iznosu od 53,09 eura, kao neosnovanom.

2. Protiv navedene presude pod točkama I., II. i III. izreke žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, kao i troška sastava žalbe sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja drugostupanjske odluke.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. U tijeku prvostupanjskog postupka sud je pravilno utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu dana 3. veljače 2006. na iznos od 17.592,46 CHF, s rokom otplate od 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima, te da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita platio na ime naknade za obradu kredita iznos od 363,70 eura (2.740,31 kn).

7. Ispitujući pravilnost primjene materijalnog prava po službenoj dužnosti, u skladu s ovlaštenjem iz odredbe čl. 365 .st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pod točkom 8. obrazloženja pogrešno naveo da je u odnosu na spornu činjenicu, tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu potrebno primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07 – dalje: ZZP/07), koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Naime, predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 3. veljače 2006., a što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, tako da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koje su bile na snazi u vrijeme zaključenja tog Ugovora.

8. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 je propisivala da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Polazeći od utvrđenja da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te da se nedvojbeno radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03 (ovdje se prvostupanjski sud pravilno pozvao na mjerodavnu zakonsku odredbu).

10. Žalitelj u bitnome navodi da prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo te da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Tuženik nadalje u žalbi obrazlaže da je tužitelj po vlastitom izboru odabrao valutnu klauzulu CHF, da je imao na raspolaganju odabir između više predloženih ugovora te da je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora najviše odgovarala valutna klauzula CHF.

12. Na opisane žalbene navode valja odgovoriti da predmet ovog spora uopće nije zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF niti zahtjev za isplatu novčanog iznosa zbog ništetnosti u tom dijelu, pa su opisani žalbeni navodi neodlučni i neosnovani.

13. Tuženik također navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su bile jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Na žalbene navode u kojime osporava pravilnost prvostupanjske odluke koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, treba odgovoriti kako sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 3.30%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura bilo kakvih troškova koji bi bili pokriveni tom jednokratnom naknadom koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, pri čemu korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva I odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita očito prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. S obzirom da je sporna odredba, za koju tužitelj tvrdi da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, to, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tuženik nije dokazao suprotno, odnosno da se o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, a što bio je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a, zbog čega je tuženikova žalba neosnovana u pogledu glavne stvari.

16. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja reći da tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod, a kako je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019., primjenjuje se novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.

17. S obzirom da je pravilom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 81. st. 1. te čl. 87. st. 1. i 4. ZZP/03 trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke.

18. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka II izreke).

U Zagrebu 30. prosinca 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac