Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2571/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja FR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici Ante Glamuzina, Josip Grošeta, Mateja Vidaković Sertić, Jurica Grbić i Frane Bogdan, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, na temelju generalne punomoći F1400/19, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4191/2024-10 od 7. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 30. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4191/2024-10 od 7. svibnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđeno da je odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 29. siječnja 2007. zaključenog između tužitelja FR, J [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, ništetnom te da ista ne proizvodi pravne učinke.

U točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 295,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3.2.2007. do isplate po stopi određenoj u toj točki, sve u roku 15 dana.

U točki III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Pod točkom IV. izreke je odbijen kao neosnovanom zahtjev tuženika za isplatu troškova parničnog troška kao neosnovanom.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, kao i troška sastava žalbe sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja drugostupanjske odluke.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. U tijeku prvostupanjskog postupka sud je pravilno utvrdio:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili dana 29. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj [broj kredita] za iznos 14.808,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora),

- da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora), ugovoreni rok otplate je 60 mjeseci (članak 4. Ugovora),

- da je čl. 3. ugovorena naplata jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita i koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužitelju, prilikom isplate (korištenja) kredita 2. veljače 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u visini 2.225,34 kn (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a kako to jasno stoji u Potvrdi na listu 14 spisa,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da mu je kredit bio potreban za kupnju osobnog auta za osobne potrebe i da nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva; da je informacije o kreditu dobio u auto salonu gdje su ga uputili u banku i nije se sjećao da li je ugovor tamo već bio pripremljen; da je ugovor pročitao prije potpisivanja i da je pitao zašto se plaća predmetna naknada, ali mu je rečeno da bez toga ne može i da se odnosi na obradu kredita.

7. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja se pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koje su bile na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu.

U skladu s odredbom čl. 59. al. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da predmetni Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu prvostupanjskog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u jednokratnu naknadu. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom, koja ovisi o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

8. Nadalje, prvostupanjski sud navodi da je, imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. al. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito da je tuženik na tužitelja odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl. 59. al. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 3,30% njegove visine) utječe, prema shvaćanju suda prvog stupnja, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9. Sud prvog stupnja također zaključuje kako iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, zbog čega ocjenjuje da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno (jednokratnu naknadu ustezanjem od isplaćenog iznosa kredita), to prvostupanjski sud zaključuje da je sporna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

10. Opisana utvrđenja, zaključke i ocjene tuženik nije uspio dovesti u sumnju svojim žalbenim navodima.

11. Tuženik u bitnome navodi da prvostupanjski sud ne utvrđuje na ispravan način pretpostavke nepoštenosti.

12. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća utvrđenje i zaključak suda prvog stupnja da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, o spornoj odredbi govora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo te da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano na koji su to troškovi tuženici nastali.

13. Za ocjenu je li ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, nije dovoljno samo utvrditi je li ta odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva u formalnopravnom i gramatičkom smislu, već je potrebno utvrditi je i udovoljeno zahtjevu transparentnosti u smislu čl. 84. ZZP/03, te imati u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditu, te posebno je li udovoljeno zahtjevu postupanja u dobroj vjeri.

14. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP/03 treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

15. Prema shvaćanju revizijskog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i u odluci Rev-502/2024-2 od 15. svibnja 2024.).

16. U konkretnom slučaju je prvostupanjski sud, pošavši od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirao u čemu se taj trošak sastoji, utvrdili da je tuženik, koji je takvu odredbu nametnuo tužitelju kao potrošaču, uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

17. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog (ne)prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud (u tom smislu i Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

18. Odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) je propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. U ovom slučaju je utvrđeno da je odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika, a kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

20. Na kraju, tuženik je osporio pravilnost odluke o troškovima postupka, navodeći da je prvostupanjski sud priznao tužitelju trošak sastava podneska od 28. studenoga 2024. u kojem se tužitelj ne očituje ni na kakve nove navode tuženika niti ne iznosi nove činjenice važne na odluku u sporu, već naprosto citira sudsku praksu.

21. Na opisane žalbene navode valja odgovoriti kako je iz sadržaja spisa vidljivo da u spisu uopće ne postoji podnesak od 28. studenoga 2024., već da spisu prileži podnesak tužitelja od 8. siječnja 2025. (list 36-38 spisa) u kojem se očituje na navode iz odgovora na tužbu, dok je iz troškovnika na listu 46 spisa vidljivo da tužitelj potražuje naknadu troška samo jednog podneska opisanog kao „očitovanje na odgovor na tužbu“ u iznosu od 200,00 eura + PDV, uz koji je očito pogrešno naznačen datum 28. studenoga 2024. Budući da se tužitelj u podnesku od 8. siječnja 2025. očitovao na navode iz odgovora na tužbu te je zatražio naknadu troška samo za jedan obrazloženi podnesak („očitovanje na odgovor na tužbu“), a prvostupanjski sud mu je i priznao trošak jednog obrazloženog podneska uz koji je pogrešno naveo datum 28. studenoga 2024. (dok je ispravan datum podneska s očitovanjem na odgovor na tužbu 8. siječnja 2025.), neosnovani su žalbeni navodi da se ne radi o podnesku za koji bi trebao biti priznat trošak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

22. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke.

23. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu (točka II izreke).

U Zagrebu 30. prosinca 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac