Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4137/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja DU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnica Ana Pavić, odvjetnica u [adresa] protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-116/2024-35 od 30. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-116/2024-35 od 30. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I.,i II., te III. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka prihvaćen u iznosu od 2.103,24 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i pod točkom IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 17. travnja 2009., koji je ugovor zaključen između tužitelja DU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu Korisnika kredita i Založnog dužnika i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravni slijednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, u svojstvu Banke te potvrđen po javnom bilježniku Denisu Krajcaru, [adresa], dana 20. travnja 2009. pod brojem OV-4722/09 (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao pravni slijednik HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877da tužitelju DU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.604,19 EUR-a, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od dana dospijeća pa do konačne isplate kako slijedi:

• na iznos od 245,85 eura od 24. travnja 2015. godine pa do isplate,

• na iznos od 161,86 eura od 18. svibnja 2018. godine pa do isplate,

• na iznos od 1.196,19 eura od 11. kolovoza 2021. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023., po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 2.103,24 EUR, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 30. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan (točka III. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadu parničnih troškova kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I., II .i III. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka prihvaćen u iznosu od 2.103,24 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i pod točkom IV. izreke, pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nadoknadu troškova postupka, uz troškove žalbe, podredno predlaže presudu ukinuti, i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe ugovora o (stambenom) kreditu koji su stranke sklopile 17. travnja 2009. i to u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, pa posljedično tome i zahtjev za vraćanje naknade koju je tužitelj tuženiku platio za prijevremenu otplatu kredita.

5. U postupku koji je prethodio žalbi nije bilo sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 20. travnja 2009. sklopili Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 98.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna, na rok otplate od 240 mjeseci;

- da je člankom 8.2. Ugovora o kreditu pod nazivom „Prijevremena otplata kredita“ ugovoreno da tuženik za slučaj prijevremene potpune ili djelomične otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama banke.

6. Nadalje, sud prvog stupnja je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj kredit uzeo za kupnju stana te je isti kredit i prijevremeno otplatio i za tu prijevremenu otplatu platio naknadu, da mu nije objašnjeno kako će se zaračunati ta naknada niti je u banci posebno pregovarao o odredbi kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu, nije bio upozoren niti mu je itko na to ukazao, imao je osobnog bankara koji ga je savjetovao, da je ugovor pročitao, da ga je sastavila banka te da je on laik, a da mu je bilo bitno da mu je taj kredit najpovoljniji pada ga je zato i uzeo, da je stan koji je htio kupiti bio skuplji od iznosa kredita koji je u tom trenutku mogao podići, te da je podigao kredit od 100.000,00 eura, da je na kraju prodavatelju isplaćen iznos od 98.000,00 eura, a ostatak je morao dodati sam, da je pitao zašto kredit nije isplaćen u cijelosti, da mu je rečeno da je banka naplatila 2.000,00 eura za trošak obrade kredita, da je u banci najavio da planira kredit otplatiti prijevremeno, no da se ne sjeća da je upoznat s činjenicom da je dužan banci platiti naknadu za prijevremenu otplatu te da mu je rečeno da je takva politika banke, da je i ranije vršio nekakve dodatne veće prijevremene uplate za koje misli da je isto platio naknadu, da ne zna koliko je točno tu naknadu platio ali da je plaćena s računa.

7. Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radilo o namjenskom kreditu za kupnju stana, koji je tužitelj kao fizička osoba sklopio s tuženikom pri čemu nema nikakve naznake da je kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da se uopće bavi poduzetničkom djelatnošću. Teret dokaza da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu zanimanju korisnika kredita, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da korisnik nema svojstvo potrošača, bio je na tuženiku, a on, nije u tom smislu isticao odlučne činjenice niti predlagao dokaze.

8. U odnosu na ugovorenu odredbu iz članka 8.2. predmetnog ugovora koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, sud prvog stupnja je istaknuo da je odredbom članka 269. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO), propisano da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom članka 270. stavka 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

9. Sud prvog stupnja nije prihvatio tvrdnju tuženika da bi se radilo o situaciji iz članka 326. stavka 2. ZOO, ugovor je ispunjen, ali nije ostvaren drugi uvjet, a taj je da bi se radilo o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo tj. ZZP, o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuju prije svega Sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, tako da niti jedna povreda prava potrošača ne može se smatrati onom manjeg značaja, kako je to zaključio sud prvog stupnja.

10. Sud prvog stupnja je ocijenio kako tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi članka 8. st. 2. predmetnog ugovora prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi, te da je ta odredba bila točno određena, odnosno odrediva.

10.1. Sud prvog stupnja je utvrdio kako iz navedene odredbe proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu koja se odnosi na tzv. izlaznu naknadu sukladno odluci o naknadama banke, međutim da u ugovoru nije navedeno od čega se ista sastoji. S obzirom na navedeno, prema ocjeni suda, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora, a što proizlazi i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti ocijenio kao uvjerljiv, iskren, životan i logičan, u kojem navodi da mu je u banci kada je vršio prijevremenu otplatu kredita u više navrata naplaćena naknada i da o njoj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bilo pregovaranja, ugovor je pripremio tuženik, a prilikom prijevremene otplate u svezi naknade mu je rečeno da je takva politika banke.

11. Budući da je u postupku utvrđeno da sporna odredba članka 8.2. predmetnog ugovora o kreditu nije određena, a niti odrediva, niti je o istima tužitelj mogao pregovarati s tuženikom, to je ista, prema ocjeni suda prvog stupnja, u smislu odredbe članka 270. stavka 1. ZOO ništetna. Po pravnom shvaćanju suda prvog stupnja sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništetna, i u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP. Sud je istaknuo, da je unošenjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakvih tzv. izlaznih naknada, tužitelj financijski oštećen, jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

12. Slijedom svega navedenog, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim odredbu članka 8.2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koje se odnose na tzv. naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Pritom, sud prvog stupnja se pozvao i na pravno shvaćanje prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV – 308/2020 gdje je dan odgovor na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača?“…Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

13. U odnosu na prigovor zastare sud prvog stupnja se pozvao na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020.: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto je shvaćanje potvrđeno na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2. Stoga je prigovor zastare tuženika, sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim.

14. Sud prvog stupnja je, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva financijskim vještačenjem, tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da mu tuženik na ime plaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita isplati iznos 245,85 eura sa zateznom kamatom od 24. travnja 2015. pa do isplate, iznos od 161,86 eura sa zateznom kamatom od 18. svibnja 2018. godine pa do isplate i iznos od 1.196,19 eura sa zateznom kamatom od 11. kolovoza 2021. pa do isplate te je primjenom odredaba članaka 323. stavka 1., 1111. i 1115. ZOO, prihvatio, odnosno odlučio kao pod točkom II. izreke.

15. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

15.1. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pobijanu presudu, donio u skladu s mjerodavnim odredbama materijalnog i procesnog prava, a pravna su shvaćanja suda prvog stupnja obrazložena jasno i neproturječno, dok iz postupka proizlazi kako je tuženik bio u mogućnosti sudjelovati u postupku i poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika o povredi njegovih ustavnih prava (članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske(„Narodne novine“, br. 56/1990., 135/1997, 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.), odnosno konvencijskih prava, Naime, pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava te člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, „Narodne novine“, – Međunarodni ugovori, br. 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006. i 2/2010.), jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Obrazloženja sudskih odluka, odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu, a što ovdje, kako je prethodno navedeno nije slučaj, jer presuda sadrži relevantne i dostatne razloge o činjenicama odlučnim za pravilnu primjenu materijalnog prava koja je pravilno rezultirala prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. Stoga su u cijelosti neosnovani žalbeni navodi tuženika o povredi njegovih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom.

16. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, kao osnovan, u cijelosti.

17. Na žalbene navode kojima tuženik upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava, valja odgovoriti kako prema odredbi članka 1024. ZOO, korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

18. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO. Prema navedenoj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

19. Odredbe članka 1024. stavaka 3. i 4. ZOO predviđaju, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

20. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka pozivom na odredbu članka 1024. ZOO, tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Utoliko su neosnovani i žalbeni navodi vezani uz prigovore na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

21. Tuženik, međutim, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

22. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

23. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 8. stavak 2. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

24. Pored toga, što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). U tom smislu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerice u odlukama Rev 112/2024 od 1. veljače 2024., Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., Rev 179/2021- 2 od 13. rujna 2022., Rev 909/2022 od 11. listopada 2022. i dr., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. stoga se suprotno pravno shvaćanje tuženika, izneseno u žalbi, ne može prihvatiti.

25. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi.

26. Nadalje, ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

27. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavka 2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (u tom smislu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u prethodno citiranim odlukama)

28. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

29. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo u smislu odredbe članka 323. stavka 1 i članka 111. ZOO, kada je prihvatio zahtjev za isplatu utuženih iznosa.

30. I odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama je pravilna. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. ZOO, jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o prijevremenoj otplati kredita predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja.

31. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Naime, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, dakle u ovom slučaju od odluke ovoga suda, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja i svoje pravno shvaćanje utemeljio na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje prihvaća i ovaj sud, a što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

32. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članaka 154. stavku 1. i 155. stavku 1. ZPP.

33. U žalbenoj fazi postupka sporna je primjena odredbe Tbr. 48. st. 3. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022. i 126/2022 – dalje: Tarifa), odnosno, u suštini, je li sud kod odluke o troškovima parničnog postupka trebao primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka ili onu koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedinačne odvjetničke radnje.

34. Tuženik u žalbi upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava sudovi pogrešno u pogledu primjene Tarife i vrijednosti boda primijenili Tarifu u odnosu na odvjetničke radnje koje su poduzete prije donošenja Tarife/22, odnosno sadržajno Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine, br.138/2023.- dalje Tarifa/23), jer bi se radilo o retroaktivnoj primjeni i djelovanju Tarife što bi bilo protivno odredbi članka 90. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/1090., 135/1997., 08/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010. i 5/2014. – dalje: Ustav RH).

35. Prema Tbr. 48. stavka 3. Tarife/22 kada sud ili drugo tijelo odluči o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Tbr. 50. Tarife/22 propisano je da vrijednost boda iznosi 15,00 kuna (1,99 eura). Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023.) kada sud ili drugo tijelo odluči o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok vrijednost boda iznosi 2,00 eura prema Tbr.54.

36. Budući je u ovoj pravnoj stvari pobijana presuda kojom je odlučeno o troškovima postupka donesena 30. listopada 2025., proizlazi da se primjenjuje Tarifa/23 te je sud prvog stupnja pravilno kod odluke o parničnim troškovima primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife/23, dosudio i priznao parnične troškove po vrijednosti boda od 2,00 eura. .

37. U vezi navedenog ovaj sud ističe da je Tbr. 52 identičan svim ranijim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a odredba je jasna i primjenjuje se sve do onog trenutka kada bi eventualno ista bila proglašena u suprotnosti sa zakonom i Ustavom RH(u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske, primjerice u odlukama ovoga suda broj Rev 940/2020 od 14. srpnja 2023., Rev- 847/2021 od 13. veljače 2023. i Rev 562/2024 od 7. svibnja 2024. , Rev-1309/2024-2 od 1. listopada 2024.) Stoga je žalba tuženika i u tom dijelu, neosnovana.

38. Sud prvog stupnja je pravilno tužitelju priznao i trošak sudske pristojbe na presudu, jer obveza plaćanja pristojbe na presudu nastaje kada se stranci ili njezinu zastupniku dostavi prijepis odluke (članak 4. točka 4. Zakona o sudskim pristojbama, "Narodne novine", br. 118/2018., 51/2023.). Sud prvog stupnja pravilno je priznao trošak sastava podneska od 10. rujna 2024. jer je riječ o obrazloženom podnesku kojim je tužitelj postavio tužbeni zahtjev (članak 155 ZPP). Tužitelj suprotno žalbenim navodima nije prekludiran u poduzimanju navedene radnje u smislu odredbe članka 299. ZPP.

39. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavaka 1. i 2. ZPP, žalbu tuženika odbiti, kao neosnovanu, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi.

U Zagrebu 30. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor