Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-89/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu pojedincu toga suda Amandi Snoj, u pra vnoj stvari tužiteljice KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Jovanu Doneskom, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Hanžeković&partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika i tužitelja, izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-825/2020-19 od 29. rujna 2021., dana 29. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-825/2020-19 od 29. rujna 20221. u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke, te u odnosu na toč. III. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 1.500,00 kn / 199,08 eura[1] sa zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2021. do isplate.

II. Uvažava se žalba tužitelja, preinačava se navedena presuda u toč. III. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 514,25 eur /3.875,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 29. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 88,76 eur / 668,75 kn sa zateznim kamatama koje teku od 29. rujna 2021. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 82,95 eura / 625,00 kn sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 773,06 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačno označene iznose u toj točki izreke, pod toč. II. utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju te je odbijen zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 107,13 CHF sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačno označene iznose u toj točki izreke, dok je pod toč. III. naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.500,00 kn sa zateznim kamatama od 29. rujna 2021. do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik navodeći da istu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga, odnosno zbog žalbenih razloga određenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i “Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje ZPP). Predlaže preinaku prvostupanjske presude sukladno žalbi, podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak, te zahtjeva naknadu troška žalbenog postupka te smatra da ima pravo naknade cjelokupnog troška parničnog postupka.

3. Protiv te presude u odnosu na toč. III. izreke žali se tužitelja zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP. Predlaže istu preinačiti i dosuditi mu cjelokupni trošak parničnog postupka.

4. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 773,06 kn, zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate po odluci o kamatnim stopama kreditora, ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 26. veljače 2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora na ime razlike između anuiteta prema početnoj kamatnoj stopi važećoj na dan isplate kredita i anuiteta koje tuženik obračunavao prema promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom trajanja kredita.

6. Nije sporno:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili 26. veljače 2007. navedeni ugovor o kreditu (kunska protuvrijednost od 33.000,00 CHF prema tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.), na rok otplate / 96 mjeseci, i to stambenog kredita;

- da je u čl. 8. st. 1. ugovorena kamatna stopa 5,99 % godišnje (redovna kamata), te u st. 2. promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora;

- da je tužitelj u svojstvu potrošača zaključio predmetni ugovor;

- da je kredit vraćen tuženiku;

- da razlika plaćenih anuiteta po tužitelju uzimajući u obzir početnu stopu redovne kamate od 5,99 % u odnosu na mijenjanje po tuženiku tijekom otplate kredita, ukupno iznosi 773,06 kn (nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka na listu 165 do 177 spisa);

- da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva stopa redovne kamate prema odluci banke), stranka kojeg je bio i tuženik utvrđena nepoštenost odredbi ugovora o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu vezivanja obveze potrošača za promjenjivu stopu redovne kamate prema Odluci banke.

7. Sporna je po tuženiku:

- primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na ugovore o kreditu (čl. 502. c ZPP);

- izbor i primjena materijalnog prava Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 dalje u tekstu ZZP/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/2009., 79/09., 89/2009., 133/09., 78/12., 56/13.- dalje u tekstu: ZZP/07/), te tumačenje ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ);

- zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate bile razumljive tužitelju, jesu li iste nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama o potrošačkim ugovorima.

- zastara;

- prigovor radi prijeboja.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti (čl. 365. ZPP) utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP u vezi čl. 476. st. 1. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP u vezi čl. 467. st. 1. ZPP) niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje se poziva tuženik, jer presuda sadrži jasne i neproturiječne razloge o svim odlučnim činjenicama, te se presuda može ispitati.

9. U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije primijenio odredbe čl. 74. st. 1. i čl. 75. st. 1. ZPP obzirom na postavljeni zahtjev za izuzeće suca iz čl. 72. toč. 7. ZPP (zahtjev na listu 95 do 97 spisa), "u slučaju postojanja" okolnosti za njegovu nepristranost, te da je time počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP valja reći da se žalba u ovom sporu male vrijednosti ne može podnositi zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka (čl. 467. st. 1. ZPP) pa stoga ti žalbeni razlozi ne mogu biti predmet razmatranja u ovom postupku.

10. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora i neosnovanosti prigovora zastare (pravilnost i zakonitost odluke o tužbenom zahtjevu pod stavkom I. izreke prvostupanjske presude).

11. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo

(članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007);

- da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP- a/2003, članak 99. ZZP-a/2007);

- da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka moraju biti sastavljene u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007);

- da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007);

- i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

12. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, među ostalim i odredbom članka 3. u kojoj se navodi:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

- da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

13. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutu u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138. a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP-a/2007).

14. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja utvrđuje da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedena odluka ima direktni učinak i obvezuje sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

15. Presudama za zaštitu kolektivnih interesa i prava /čl. 502 a. ZPP/, kako je navedeno, stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovnih kamata nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijentima kao potrošačima) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošača zbog ugovaranja promjenjive stope redovne kamate i vezivanje obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF, utvrđivanjem po srednjem tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta mjesečno, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koje bi utjecale na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nije stoga prvostupanjski sud bio u obvezi provoditi test poštenja u konkretnom slučaju i provoditi utvrđenja o korisničkim svojstvima predmetnog ugovora kako to smatra tuženik.

Naime, iako je do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 70/19.), sud bio vezan za utvrđenja iz predmeta kolektivnih tužbi samo u postupcima za naknadu štete, dok je predmet ovog postupka stjecanje bez osnova, valja reći da su obje kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvan ugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), a šteta je u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.- dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatom prema ugovorenoj promjenjivoj kamati nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe. Stoga je u ovom predmetu sud vezan presudom donesenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, navedenoj u točki 7., alineja 6 ove presude. Ni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2142/18, a ni u odluci Ustavnog suda RH U- III-2233/19 koje se također tiču primjene zakonske odredbe čl. 502.c, nisu zauzeti stavovi koji bi doveli u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda, pa su neosnovani svi žalbeni navodi u tom pravcu.

16. Nadalje Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-249/14 od 9. travnja 2015. doneseno je povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 u postupku tužitelja Udruge potrošača – Hrvatski savez Udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka radi zaštite kolektivnih interesa, izrazio pravno shvaćanje da su pojmovi koje koriste banke u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njihova obračuna visoko stručni i kao takvi razumljivi samo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva i da unatoč tome što su odluke tuženih banaka koje su utvrđivale pitanje promjene kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja potrošača je bio dostupno poslovnicama banaka, da nisu bile razumljive, te da se niti razlozi promjenjivosti kamatne stope ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

17. S obzirom da pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015., a kojima je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF i ugovaranju promjenjive kamatne stope, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika to obvezuje i prvostupanjski sud, te prvostupanjski sud nije niti trebao posebno obrazlagati ništetnost navedene odredbe ugovora s obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci.

18. Tuženik u predmetnoj parnici ne tvrdi da su ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, niti objašnjava sudu kako su bili definirani parametri za određivanje visine stope redovne kamate (kojim se to jasnim i preciznim kriterijima, uzimajući u obzir promjene tržišta troškova financiranja banaka rukovodio kad je svojim Odlukama mijenjao stopu ugovorene kamate), odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razrađivana uzročno-posljedičnu veza kretanja stope redovne kamate, a ako jest na koji način ih je prezentirao korisnicima kredita.

Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na presudu EU suda čl. 452/18 kojom se ukazuje na potrebu da nacionalni sud izvrši potrebne provjere u pogledu postojanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana u svakom pojedinom slučaju, kao i pozivanje na znanstveni članak prof. pravnog fakulteta u Zagrebu ĐM.

19. Nadalje, u pravomoćno okončanoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (Pž-7129/13) pružena je „apstraktna“ pravna zaštiti, kojoj ima smisla samo ako u budućnosti ima određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom koji se u takvoj parnici štiti, odnosno odlučeno je o znatnoj ugrozi kolektivnih interesa i prava korisnika kredita / potrošača/ iz razloga što banke nisu pregovarale sa potrošačima / korisnicima kredita o riziku koji za njih predstavlja promjenjiva stopa redovne kamate, a niti o kriterijima na temelju kojih će tijekom trajanja kredita jednostranom odlukom mijenjati kamatnu stopu (suprotno važećim propisima ZZP), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana.

20. U konačnici, utvrđeni uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate, usmjereni su ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, a što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe čl. 87. ZZP/23 (čl. 96 ZZP/07 odredba čl. 4. ZOO i Izmjene kako Zakona o zaštititi potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja Ugovora o kreditu (čl. 10. do 19.).

21. Dakle, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

22. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe ili njezinog dijela nije bilo.

23. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C- 308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

24. Financijskim je vještačenjem utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao po tuženiku obračunavanih anuiteta primjenom promjenjive kamatne stope kroz razdoblje vraćanja kredita, a prema tečaju na dan plaćanja anuiteta, iznosi 773,06 kn.

25. Obveza je tužitelja na otplatu predmetnog kredita a time i na plaćanje svakog pojedinog anuiteta bila vezana uz promjenjivu kamatnu stopu koja se obračunavala na sve dospjele a neplaćene iznose, a imajući u vidu da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), slijedi da je stjecatelj obvezan vratiti stečeno bez osnove, što u konkretnom slučaju znači da je tuženica zbog promjene kamatne stope dužna vratiti tužitelju svaki pojedini preplaćeni iznos u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, slijedom čega, je izračun vještaka u skladu s odredbama predmetnog ugovora, ali i sa odredbom čl. 22. ZOO.

26. Stoga, suprotno žalbi kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio navedeni iznos, to je po prvostupanjskom sudu pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (čl. 1111. st. 3. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO, čl. 29. st. 1., 2/2. 7. i 8. ZOO). Na navedene pojedinačne iznose iz stavaka I. izreke tuženik je dužan tužitelju platiti kamate od dana kad su plaćeni, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove te iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

27. Pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog niže kamatne stope u pojedinim razdobljima, te prihvatiti tuženikov prigovor radi prebijanja te utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 107,13 CHF sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate.

28. Naime, u ovom postupku je predmet spora, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti, i tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe, a što je tužitelj i tražio postavljenim tužbenim zahtjevom. Osim toga, plaćanjem nižih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji obveza vraćanja nečeg što nije primio i stoga niti ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja bi se mogla prebijati u ovom postupku.

29. Isto tako, za potraživanje tuženika zbog niže kamatne stope kada je tužitelj plaćao anuitete po nižoj kamatnoj stopi, ne postoji pravna osnova jer je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Stoga pozivanje na sudsku praksu koja je uvažila prigovor banke nema za posljedicu drukčiji ishod ove parnice.

30. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud u točki III. izreke prvostupanjske presude utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 107,13 CHF sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate te je stoga pravilno odbijen tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan, slijedom čega je žalba tuženika odbijena kao neosnovana te je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

31. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare.

31.1. To iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kredita u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju vezanu za promjenjivu kamatnu stopu od dana 13. lipnja 2014., a predmetna tužba podnesena je 12. lipnja 2019. (prije isteka roka zastare od pet godina /čl. 225. ZOO/).

32. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije iskazanog u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je između ostalog navedeno / presuđeno:

- „… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., LM i OM, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)“ točka 54. obrazloženja,

- „… u pogledu prigovora roka zastare tužbama koje su podnijeli potrošači kako bi ostvarili prava koja izvode iz prava Unije, valja istaknuti da takvo pravilo nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja su dodijeljena, osobito, Direktivom 93/13 i

Direktivom 2008/48.“ točka 56. obrazloženja,

- „… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)“ - točka 58. obrazloženja,

- „… nužno je voditi računa o podređenom položaju u kojem se potrošači nalaze u odnosu na trgovce, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, i okolnosti da je moguće da potrošači ne znaju ili ne mogu ocijeniti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 ili pak Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 65. do 67., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i navedena sudska praksa).“ točka 62. obrazloženja,

- „… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare od … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ točka 66. obrazloženja,

- „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ (točka 1. izreke).

33. Budući da je u gotovo svim sudskim odlukama vezano za početak roka zastare potrošačevog potraživanja restitucijskim zahtjevom iskazano pravno shvaćanje kao i ono u prvostupanjskoj i predmetnoj presudi, to se ne mogu prihvatiti navodi pod točkama IV. obrazloženja žalbe, kojim tuženik iskazuje neslaganje sa odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske, te njegovo pozivanje na stajališta prof. dr. sc. CM, docent doktor sc. MM i mr. sc. BM izražena u stručnim člancima.

34. Dakle, prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik, te je na osnovu ocijene svih provedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP svoje stajalište obrazložio jasnim i neproturječnim razlozima koji svoje uporište imaju u provedenim dokazima te je i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

35. Preostali žalbeni navodi koji se svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda, nisu razmatrani jer se iz tih razloga žalba u ovom sporu male vrijednosti ne može podnositi (čl. 467. st. 1. ZPP).

36. Osnovano tužitelj žalbom pobija odluku o troškovima parničnog postupka.

37. Prvostupanjski sud je pogrešno dosudio tuženiku trošak parničnog postupka temeljem čl. 154. st. 2. ZPP.

38. Naime, kako je tuženik podnio zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih radi djelomičnog povlačenja tužbe tužitelja (podnesak tužitelja od 17. svibnja 2021. - list 182 do 183 spisa) i povlačenju dijela tužbe tuženik se nije protivio (podnesak tuženika na listu 227 do 228 spisa), te je zatražio trošak osnovom čl. 158. st. 1. ZPP , to se o takvom zahtjevu odlučuje primjenom čl. 158. st. 1. ZPP , kojim je između ostalog propisano da je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci nadoknaditi parnični trošak.

39. Međutim, kako je tuženik prije i tijekom parnice u cijelosti osporavao osnovu i visinu potraživanja, ponavljajući u bitnom ista svoja pravna shvaćanja predmetnog spora neovisno o postavljenom tužbenom zahtjevu i nije, iako je mogao i bio svjestan tužiteljevog uspjeha, ponudio matematički izračun razlike u anuitetima kredita (obračun anuiteta prema početnoj kamatnoj stopi), to su razlozi za vođenje predmetne parnice na strani tuženika, zbog čega tužitelju, neovisno o djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva, odnosno povučenoj tužbi za iznos od 1.740,20 kn nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, pripada pravo na trošak od tuženika, koji je bio potreban, poglavito ako se ima u vidu da zbog zahtjeva koji je povučen tuženik nije niti imao poseban trošak.

40. Svaka drugačija odluka o troškovima postupka nepoštenog trgovca na teret potrošača, ne samo da nije u skladu sa principima koji se moraju uzeti u obzir u pronalaženju rješenja o troškovima, neovisno kako pravila o troškovima glase, već rezultira i ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog (potrošačevog) prava na pristup sudu i odvraćanjem potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (odluke suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19, presuda po zahtjevu broj 72152/13 od 16. rujna 2016.

Obzirom na navedeno tuženik nema prava na naknadu troškova u smislu čl. 158. st. 1. ZPP.

41. Dakle, za odlučivanje o dužnosti naknade troškova predmetne parnice, neovisno o djelomičnom povlačenju tužbe, u konkretnom slučaju, te kako je tužitelj u cijelosti uspio sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP uz primjenu važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023 - dalje OT).

42. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 25 bodova, Tbr. 7 OT), troška sastava tri obrazložena podneska (podnesak od 2. rujna 2019., 8. ožujka 2021., 17. svibnja 2021.) u iznosu od 25 bodova svaki (Tbr. 8/1 OT), trošak zastupanja na dva ročišta (20. siječnja 2021. i 8. srpnja 2021.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od 25 bodova za svaku, što sveukupno iznosi 150 bodova, pa uz primjenu Tbr. 46 OT i Tbr. 530 OT iznosi 375,00 eura.

43. Međutim, kako je tužitelj trošak zastupanja po odvjetniku za navedene radnje zatražio u iznosu od 1.875,00 kn / 248,80, a sud je tim zahtjevom vezan, to tužitelj ima pravo naknade troška za zastupanje po odvjetniku u zatraženom iznosu. Također ima pravo naknade plaćenog troška vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn / 265,45 eura.

Stoga je tužitelju valjalo priznati trošak parničnog postupka u iznosu od 514,25 eur / 3.875,00 kn i odlučiti kao pod toč. II/1 izreke ove presude.

44. Budući tužitelj sa žalbom protiv rješenja od 11. veljače 2020. nije uspio, nema pravo naknade tog troška, a nema pravo niti na trošak sastava podneska od 28. svibnja 2021. jer u njemu ponavlja navode iz prethodnih podnesaka pa je taj podnesak bio nepotreban, a nije dokazao niti da je platio sudske pristojbe u iznosu od 200,00 kn pa nema pravo niti na taj trošak.

Stoga nema pravo na ukupni trošak u iznosu od 88,76 eura / 668,75 kn (toč. II/2 ove presude).

45. Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci.

46. Budući je tužitelj sa žalbom djelomično uspio ima pravo troška žalbe (Tbr. 10/4 OT u iznosu od 37,5 bodova uz primjenu Tbr. 46 OT te 53 OT) srazmjerno tom uspjehu (88/93 %), što iznosi 88,33 eur.

47. Međutim, kako je taj trošak tužitelj zatražio u manjem iznosu od pripadajućeg, to mu je dosuđen zatraženi trošak u iznosu od 82,95 eura / 625,00 kn (toč. III. izreke ove presude.

U Zagrebu 29. prosinca 2025.

Sudac:

Amanda Snoj