Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2326/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Josipu Grubišiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn- 316/2023-8 od 28. veljače 2025., dana 24. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-316/2023- 8 od 28. veljače 2025. u dijelu pod točkom I. izreke kojim se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju 168,00 eura zajedno za zateznim kamatama te pod točkom II. izreke i sudi:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ŽI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 168,00 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do konačne isplate, i to za razdoblje od 10. travnja 2020. pa do 31.prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.“

„Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka od 196,75 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. veljače 2025. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.“

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda poslovni broj Pn-316/2023-8 od 28. veljače 2025.u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa od 168,00 eura zajedno za zateznim kamatama, odnosno za iznos od 177,29 eur sa pripadajućim zateznim kamatama.

III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 eura, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 eura, u roku od 15 dana.

V Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ŽI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 168,00 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu od dosuđenog tužbeni zahtjev odbija. Pod II se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 196,75 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. veljače 2025. do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužitelj u odbijajućem dijelu pod toč. I izreke iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se ista preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. U usvajajućem dijelu protiv presude žali se i tuženik, iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbe.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2.ZPP, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP.

6. Nezadovoljne presudom stranke osporavaju visinu dosuđene naknade, a tuženik ponavlja i prigovor zastare.

7. U predmetnom postupku nije sporno:

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona/97,

- da je tužitelj bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu, broj: K-13/18 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe,

- da je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio u 3. siječnja 2020.,

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske,

- da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev za naknadu neimovinske štete previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 EUR radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru. Istim dopisom tužitelj je upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske,

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos,

- da je tužitelj tužbu u predmetnom postupku podnio 11. lipnja 2023.

8. Sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare kao neosnovan s obrazloženjem da je tužba podnesena u trogodišnjem zastarnom roku, da je 10. travnja 2020., kad je tužitelj Ministarstvu pravosuđa podnio zahtjev za naknadu štete došlo do zastoja zastare koji je zastoj trajao do očitovanja Ministarstva dopisom od 2. veljače 2023. Također prvostupanjski sud navodi, da čak i kada bi se prihvatio stav tuženika da je zastara počela teći 10. srpnja 2020. (protekom tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa 10. travnja 2020.), da niti tada ne bi došlo do zastare jer je tužba podnesena 9. lipnja 2023., a istek trogodišnjeg zastarnog roka bio nastupio 10. srpnja 2023. Konačno navodi prvostupanjski sud, da iz očitovanja od 2. veljače 2023. proizlazi da je dug priznat pa bi onda zastara počela iznova teći, pa da u tom slučaju pogotovo prigovor zastare od strane tuženika ne bi bio osnovan.

9. Nadalje, sud prihvaća iskaze tužitelja (u predmetima Pn-321/23 i Pn-269/23) o okolnostima od pozivanja na razgovor, zadržavanja u pritvoru, kasnije istražnom zatvoru u kojima je proveo ukupno 1240 dana, uvjetima i okolnostima boravka u pritvoru odnosno istražnom zatvoru, osobnim i obiteljskim prilikama, zdravstvenom stanju, postupanju prema njemu kao i izvještavanju medija te o okolnostima okretanja leđa od strane ljudi, kao uvjerljive i logične te zaključuje da je očito da neosnovano lišenje slobode u tim okolnostima, i uopće lišavanje slobode, donosi osobi lišenoj slobode, tek kasnije oslobođenoj optužbe presudom težak nemir, probleme, duševne i fizičke patnje. Sud utvrđuje da je tužitelj, s obzirom na navedeno i okolnost da je oslobođen optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke, pretrpio neimovinsku štetu.

10. Konačno, sud zaključuje da tužitelju za jedan dan neosnovanog lišenja slobode za koji tužitelj u ovom predmetu zahtijeva naknadu štete (24. svibnja 2010), pripada iznos od 168,00 EUR-a, što predstavlja pravičnu novčanu naknadu za dan lišenja slobode te da je tužitelj ovlašten podnijeti pojedinačnu tužbu za svaki dan lišenja slobode te da bi, kada bi sud bio zadužen za svih 1240 dana lišenja slobode, do jedinstvenog iznosa naknade štete došao množenjem tih dana s iznosom naknade. Za više zatraženi ukupan iznos od 177,29 EUR-a na ime naknade neimovinske štete sud odbija tužbeni zahtjev kao djelomično neosnovan.

11. U žalbenom postupku je sporno, a što je bilo sporno i tijekom prvostupanjskog postupka, je li nastupila zastara potraživanja, zatim pravo tužitelja na naknadu štete odnosno može li samostalno egzistirati tužbeni zahtjev u odnosu na pojedinačne dane lišenja slobode te visina dosuđenog odnosno odbijenog iznosa tužbenog zahtjeva na ime naknade neimovinske štete.

12. Ocjenjujući prigovor zastare kao neosnovan, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo.

13. U odnosu na pitanje zastare u predmetnom postupku, mjerodavne su sljedeće zakonske odredbe.

13.1. U skladu s člankom 14. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25 - dalje: ZKP/08), osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. Prema članku 573. ZKP-a, stupanjem na snagu ZKP/08 prestaje važiti ZKP/97, osim, među ostalim, odredbi glave XXX. ZKP/97 (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen. Prema članku 480. stavak 1. točka 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

13.2. Pravo na naknadu štete u skladu s člankom 477. stavak 1. ZKP/97 zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema članku 477. stavak 2. ZKP/97, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

13.3. Prema članku 478. stavak 1. ZKP/97, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva, dok prema stavku 2. tog članka, dok traje taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa), ne teče zastara, što je, s obzirom na očitu omašku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP/97, dodatno obrazloženo odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), poslovni broj Rev-1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

14. U predmetnom postupku nije sporno da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe kad je drugostupanjskom odlukom VSRH, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. potvrđena prvostupanjska oslobađajuća presuda, kao i to da je navedenu drugostupanjsku odluku tužitelj zaprimio u 3. siječnja 2020. Dakle, u smislu odredbe članka 477. stavak 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći 3. siječnja 2020.

15. Nadalje, slijedom prethodno citiranih odredbi, očito je da je odštetni zahtjev podnesen nadležnom ministarstvu unutar zastarnog roka te je isti imao za posljedicu zastoj zastarijevanja, u smislu odredbe 478. stavak 2. ZKP/97. Zbog toga je, 10. travnja 2020. u skladu s tim propisom nastupio zastoj zastare, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

16. Međutim, zaključak suda da je, nakon što je tužitelj obaviješten od strane nadležnog Ministarstva da je njegov zahtjev osnovan (dopisom Ministarstva od 2. veljače 2023. koji je tužitelju otpremljen 20. veljače 2023.), ponovno počela teći zastara, odnosno da je zastoj zastare trajao od obraćanja Ministarstvu 10. travnja 2020., kad je tužitelj podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete, pa do dopisa Ministarstva od 2. veljače 2023. koji je tužitelju otpremljen 20. veljače 2023., nije osnovan.

17. Naime, utjecaj zastoja zastare definiran je člankom 238. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO) prema kojem, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, a prema stavku 2. istog članka, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

17.1. Odredbama članaka 235. -239. ZOO-a, propisani su pojedini slučajevi kad zastara ne teče, i to primjerice, između osoba koje se nalaze u određenim odnosima zbog kojih nije životno očekivati pokretanje postupaka (npr. za tražbine između bračnih drugova ili osoba zaposlenih u tuđem kućanstvu prema poslodavcu), ili kad zbog nesavladivih prepreka nije moguće sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. Dakle, sam smisao i svrha zastoja zastare je u činjenici da zbog određenih objektivnih ili subjektivnih okolnosti, nije moguće, ili pak životno očekivati, pokretanje spora radi ostvarenja tražbine.

18. U konkretnom slučaju, sukladno članku 478. ZKP/97, podnošenjem zahtjeva zastara je prestala teći, ali je taj zastoj zastare trajao tri mjeseca jer je odredbom istog članka, nakon proteka tromjesečnog, oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete.

18.1. Dakle, sama činjenica da u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je cijeli taj period trajao zastoj zastare, jer je tužitelj bio ovlašten, i imao mogućnost, podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca. Kada bi se primijenilo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u slučaju nedobivanja odgovora Ministarstva, zastara nikad ne bi nastavila teći pa onda nikad i ne bi mogla nastupiti, što nije prihvatljivo.

19. Sadržajno jednaku procesnu pretpostavku obraćanja prije podnošenja tužbe sadrži i ZPP, u odredbama članka 186.a, prema kojima se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu (stavak 1.), podnošenjem zahtjeva iz stavka 1. zastarijevanje zastaje (stavak 2.), a ako zahtjev iz stavka 1. ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.

20. U vezi navedenih, a u ovom predmetu ekvivalentnih zakonskih odredbi, jasna je praksa sudova Republike Hrvatske, pa tako i VSRH koji je, primjerice, u odlukama broj Revr-1081/2013.-2 od 3. siječnja 2017. i broj Revr 1204/2015-2 od 11. srpnja 2017., obrazložio sljedeće: „odredba čl. 186.a st. 3. ZPP jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, a koje su posljedice zastoja na računanje rokova zastare odgovara citirana odredba čl. 238. st. 2. ZOO. Slijedom tih odredbi proizlazi da zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. (…) kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj zastoj je trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu (čl. 186. st. 5. ZPP), a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti navedenom roku od tri godine.“

21. Slijedom navedenog, a suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, u predmetnom postupku zastoj zastare trajao je tri mjeseca, počevši od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa 10. travnja 2020. pa sve do 10. srpnja 2020. Međutim, prvostupanjski sud zanemaruje činjenicu da je do podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa 10. travnja 2020. već pretekao određeni rok zastare koji je počeo teći od zaprimanja odluke Vrhovnog suda broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., 3. siječnja 2020. (konkretno 3 mjeseca i 7 dana) i da je nastavio teći ponovno 10. srpnja 2020., pri čemu se vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa u zakonom određeni rok za zastaru.

21.1. Stoga, kako je od primitka oslobađajuće odluke 3. siječnja 2020. do podnošenja tužbe u ovom postupku proteklo tri godine, pet mjeseci i osam dana, od kojeg se razdoblja oduzima tri mjeseca kad zastara nije tekla odnosno kad je trajao zastoj zastare, jasno je da je protekao trogodišnji zastarni rok, propisan člankom 477. stavak 1. ZKP/97.

22. Nadalje, sud prvog stupnja podredno zaključuje da je izjavom Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. priznat dug pa da bi svakako došlo do prekida zastare te bi zastara, prema članku 245. stavak 1. ZOO-a počela teći iznova, odnosno da i zbog navedenog razloga zastara utužene tražbine nije nastupila.

23. Međutim, u okolnostima predmetnog postupka, niti ovaj zaključak o priznanju duga i prekidu zastare nije osnovan.

24. U ovom postupku nije sporno da je Ministarstvo pravosuđa, na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, dopisom od 10. travnja 2020., ponudilo tužitelju da mu plati iznos od 46.078,40 EUR radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a tužitelj na ponudu po visini nije pristao te je stoga podnio ovu tužbu radi naknade štete.

25. Prvenstveno ovaj sud ističe da priznanje duga, u smislu čl. 240. ZOO-a, mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri (tako i VSRH u odluci broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

26. Cijeneći utvrđene činjenice predmetnog postupka, prema stajalištu ovog suda navedeno očitovanje Ministarstva pravosuđa ne može se tumačiti kao priznanje duga iz članka 240. ZOO-a kojim se prekida zastarijevanje, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz članka 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski, i to sukladno odredbama posebnog zakona, ZKP/97, a koju je ponudu tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije sklopljen.

27. Prema praksi VSRH izraženoj u odlukama Rev-724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., a u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, a u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje: „Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja.“

28. S obzirom na to da su odredbe članka 387. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/1991) istovjetne odredbama članka 240. ZOO-a, navedeno tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjivo je i za primjenu članka 240. ZOO-a, odnosno ovaj slučaj.

29. Priznanje duga mora biti izričito i određeno tako da iz njega nedvojbeno proizlazi volja da se taj dug i podmiri, u konkretnom slučaju tuženik nije priznao dug nego je ponudio tužitelju izvansudsku nagodbu, sukladno čl. 150. ZOO-a, a koja nagodbe se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom odnosu.

30. U skladu s člankom 240. stavkom 2. važećeg ZOO-a, priznanje duga može se učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Iz spisa ovog predmeta ne proizlazi da je tužena dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ni osiguranja ili plaćanjem kamate, a činjenica da je tužena priznala pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor tužene kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno čl. 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

31. Dakle, kako odgovor tužene koji je prethodio predmetnom postupku ne predstavlja priznanje duga, na izravan ili na posredan način, dopisom od 2. veljače 2023. nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 240. ZOO-a te zastara nije mogla početi teći iznosa.

32. Sumirajući sve navedeno te cijeneći sve relevantne okolnosti, odnosno da je odluku Vrhovnog suda broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., kojom je postala pravomoćna odluka kojom je oslobođen optužbe, tužitelj zaprimio 3. siječnja 2020., da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa kada je nastupio zastoj zastare koji je trajao tri mjeseca, da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev previsoko postavljen, da smatra pravičnom naknadu od 46.078,40 EUR te da tužitelj nije prihvatio navedeni prijedlog sporazuma te je tužbu u predmetnom postupku podnio 11. lipnja 2023., ovaj sud zaključuje da je u predmetnom postupku protekao trogodišnji zastarni rok, propisan člankom 477. stavak 1. ZKP/97.

33. Kako je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo utvrditi da je prigovor zastare osnovan, a koji prigovor je tužena isticala tijekom cijelog prvostupanjskog te žalbenog postupka, prvostupanjska presuda se preinačava u pobijanom dijelu i tužbeni zahtjev odbija, kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, te je primjenom članka 373. stavak 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I izreke.

34. Obzirom na navedeno, tužbeni zahtjev nije osnovan niti u dijelu koji je odbijen prvostupanjskom presudom, pa je u tom dijelu valjalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu odluku.

35. S obzirom na to da se pobijana odluka preinačava i tužbeni zahtjev u cijelosti odbija, tužena je u cijelosti uspjela u sporu te joj se stoga priznaju sljedeći troškovi.

36. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 - dalje: Tarifa) i postavljenom zahtjevu na ročištu (str. 63. spisa), a prema vrijednosti predmeta spora tuženoj se priznaju troškovi sastava odgovora na tužbu 50 bodova, odnosno 100,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife) te pristupa ročištu 12. veljače 2025, 50 bodova, odnosno 100,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife), odnosno ukupno 200,00 eura. Stoga je, primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom II. izreke.

37. S obzirom na to da je žalba tužene osnovana u cijelosti, tužena ima pravo na trošak sastava iste sukladno Tbr. 10/1 Tarife (Tbr. 7/1 uvećano za 25%) od 62,50 bodova, odnosno 125,00 eura te je primjenom članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, odlučeno je kao pod točkom III. izreke.

38. Žalba tužitelja nije osnovana, pa je primjenom članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova sastava žalbe kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom IV izreke.

U Zagrebu 24. prosinca 2025.

Sudac

Josip Grubišić