Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Kž-727/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv okrivljene FS, zbog kaznenog djela iz čl. 149. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017. i 118/2018., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi privatne tužiteljice AS, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovnog broja: K-255/2023-37 od 5. svibnja 2025., na sjednici 23. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba privatne tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Varaždinu presudom poslovnog broja: K-255/2023-37 od 5. svibnja 2025., oslobodio je optužbe okrivljenu FS, zbog kaznenog djela protiv časti i ugleda klevetom, opisano i kažnjivo u čl. 149. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. i 101/2017., dalje: KZ/11, u svezi čega valja primijetiti da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi brojeve „Narodnih novina“ 118/2018. i 126/2019. u kojima su objavljene izmjene i dopune tog Zakona koje nisu bile na snazi u vrijeme počinjenja djela, a ne ukazuje se kao blaže za počinitelja), dakle da je pred drugim iznijela neistinitu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, znajući da je neistinita, a djelo počinila putem tiska zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba.
1.1. Na temelju čl. 149. st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08-24) privatna tužiteljica AS dužna je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u iznosu od 100,00 eura u roku 15 dana od pravomoćnosti presude te nužne izdatke okrivljenice te nužne izdatke i nagradu braniteljice okrivljenice u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.
2. Protiv te presude žalbu je podnijela privatna tužiteljica AS putem punomoćnice Maje Kauzler-Geček, odvjetnice u Varaždinu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpunu utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima, s prijedlogom da viši sud usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu u cijelosti, tako da okrivljenu osudi po zakonu, odnosno ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Prije svega, privatna tužiteljica nije u pravu kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-24 time što je izreka pobijane presude proturječna njezinim razlozima.
4.1. Konkretno, žaliteljica upire da se prvostupanjski sud u izreci pobijane presude poziva na odredbu iz čl. 453. toč. 3. ZKP/08-24, međutim, u toč. 28.2.1. obrazloženja pobijane presude se navodi da po stavu suda omaška u izražavanju optuženice ne predstavlja svjesno iznošenje neistinite činjenice, iz čega bi, po mišljenju žaliteljice, proizlazilo da sud utvrđuje postojanje okolnosti koje isključuju krivnju optuženice, a što je druga zakonska osnova za donošenje oslobađajuće presude propisana u čl. 453. st. 2. ZKP/08-24.
4.2. Vezano za takve žalbene navode valja primijetiti da je u odredbi iz čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.
– odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. , 36/24. i 72/25., dalje: ZKP/08-25) propisano da će presudu kojom se optuženik oslobađa optužbe sud izreći ako nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo , dok je u toč. 2. citirane odredbe propisano da će sud osloboditi optuženika optužbe ako ima okolnosti koje isključuju krivnju.
4.3. Okolnosti koje isključuju krivnju propisane su u općem dijelu KZ/11, konkretno, nije kriv onaj tko prekorači granice nužne obrane zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom (nužna obrana - čl. 21. st. 4. KZ/11), nije kriv onaj tko počini protupravnu radnju da bi od sebe ili drugoga otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti ako zlo koje je počinjeno nije nesrazmjerno teže od zla koje je prijetilo i ako nije bio dužan izložiti se opasnosti (krajnja nužda – čl. 22. st. 2. KZ/11), nije kriva neubrojiva osoba i ne može joj se izreći kazna (neubrojivost - čl. 24. KZ/11), te nije kriv onaj koji u vrijeme počinjenja djela nije znao da je njegovo djelo protupravno, a to nije bio dužan niti je mogao znati (zabluda o protupravnost i – čl. 32. st. 1. KZ/11).
4.4. Imajući u vidu prethodno navedene okolnosti koje isključuju krivnju, obrazloženje pobijane presude na koje upire žaliteljica u dijelu gdje prvostupanjski sud izražava stav da omaška u izražavanju optuženice ne predstavlja svjesno iznošenje neistinite činjenične tvrdnje, po stavu ovog žalbenog suda evidentno ne predstavlja utvrđenje okolnosti koje isključuju krivnju, dapače, imajući u vidu cjelokupni kontekst obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud zaključuje kako nije dokazano da bi optuženica neistinitu činjeničnu tvrdnju iznijela svjesno i htijući, odnosno znajući da je neistinita, dakle, ne nalazi dokazanim postojanje jednog od bitnih obilježja predmetnog kaznenog djela.
4.5. Stoga žalba privatne tužiteljice u navedenom pravcu nije prihvaćena.
4.6. Privatna tužiteljica smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitnu pov redu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 -24 i time što postoji bitna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih iskaza i isprava.
4.7. Vezano za takve žalbene tvrdnje, valja primijetiti da ta povreda postoji kada je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke pogrešno prenio sadržaj isprava i iskaza danih u postupku, što žaliteljica, međutim, u žalbi ne tvrdi, već samo smatra da je prvostupanjski sud prilikom analize iskaza svjedoka izostavio, po njezinom mišljenju, ključne dijelove njihovih iskaza, s posljedicom pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tako da se ovdje ne radi o žalbenim tvrdnjama koje se podvode pod žalbenu osnovu citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već o žalbenim navodima koji ulaze u okvire žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.
5. Žaliteljica nije u pravu niti kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na kojem temelji svoju odluku.
5.1. Suprotno privatnoj tužiteljici, sud prvog stupnja je na temelju sveobuhvatne, savjesne, pažljive i kritičke analize i pravilne ocjene vjerodostojnosti izvedenih dokaza, s pravom zaključio da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi optuženica počinila terećeno kazneno djelo.
6. Na ovom mjestu uvodno valja primijetiti da kazneno djelo klevete iz čl. 149. KZ/11 čini onaj tko pred drugim iznese ili prenese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti i ugledu, znajući da je neistinita, iz čega proizlazi da za postojanje ovog kaznenog djela nije dovoljno dokazati da je iznesena činjenična tvrdnja neistinita, već i da je počinitelj znao da je ista neistinita.
6.1. Ovim kaznenim djelom oživotvoruje se ustavno pravo na zaštitu časti, ugleda i dostojanstva, s time da pritom valja imati na umu i drugo jednako važno ustavno načelo – pravo na slobodu izražavanja (čl. 38. Ustava Republike Hrvatske i čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih pravi i temeljnih sloboda).
6.2. Vezano za pravo na slobodu izražavanja valja dodatno primijetiti da je Europski sud za ljudska prava razvio nekoliko važnih načela, između ostalog i načelo da javne osobe moraju trpjeti viši stupanj kritike od privatnih osoba, te je dopuštena čak i oštra pa i provokativna kritika, ako se odnosi na obnašanje javne funkcije i doprinosi raspravi od javnog interesa.
6.3. To se napominje iz razloga što se pretežiti dio inkriminiranih izjava odnosi na rad privatne tužiteljice kao ravnateljice Gradskog muzeja Varaždin u svezi čega valja primijetiti da se ravnatelj gradskog (javnog) muzeja također smatra javnom osobom budući da upravlja javnom ustanovom, raspolaže javnim sredstvima, obavlja javnu funkciju i odgovoran je javnosti za svoj rad, a slijedom čega sukladno ranije navedenom načelu mora trpjeti pojačanu javnu kritiku, osobito u vezi sa svojim radom, trošenjem javnog novca, stručnim odlukama i općenito načinom obnašanja dužnosti.
6.4. Granica prava na slobodu izražavanja i iznošenja mišljenja, između ostalog i prava na javnu kritiku osoba koje obavljaju javnu funkciju je upravo kleveta, odnosno iznošenje činjeničnih tvrdnji za koje onaj tko ih iznosi zna da su neistinite i kojima može štetiti nečijoj časti i ugledu.
7. Slijedom navedenog, u ovom slučaju se kao odlučno ukazuje pitanje je li optuženica inkriminiranim izjavama prekoračila granice prava na slobodu izražavanja i iznošenja mišljenja, između ostalog i prava na javnu kritiku osoba koje obavljaju javnu funkciju, na način da je iznosila ili prenosila neistinite činjenične tvrdnje koje mogu škoditi časti i ugledu privatne tužiteljice, znajući da su neistinite.
8. Vezano za inkriminiranu izjavu optuženice koja glasi „…da nikada kao zaposlenica Muzeja (pa ni kao ravnateljica) nije pridonijela stručnom radu niti realizaciji programa…“, privatna tužiteljica u žalbi prije svega ističe da u svom razgovoru s novinarom Regionalnog tjednika uopće nije spominjala optuženicu, niti se bavila njezinim stručnim radom, niti je sebi prisvajala zasluge koje joj ne pripadaju, već je samo istaknula nespornu činjenicu da je za vrijeme njezinog mandata kao ravnateljice unaprijeđen Entomološki odjel sa zbirkom kukaca koji je prostorno proširen , a realiziran je i stalni postav – Svijet kukaca, budući da je kao ravnateljica svojim organizacijskim radom tome pridonijela tako da se radi o istinitim činjenicama koje potvrđuje niz svjedoka (US, OS, RS).
8.1. Uz to, žaliteljica ističe da ona sebi nikada nije prisvajala zasluge za stručnu provedbu projekta otvaranja Entomološkog odjela, dok je s druge strane nesporna činjenica da je postav tog odjela otvoren za vrijeme trajanja njezinog mandata , a u što je uložen i njezin rad i trud kao ravnateljice muzeja sukladno ovlastima i obvezama koje ravnatelj ima sukladno statutu Gradskog muzeja Varaždin, a što potvrđuju i ranije spomenuti svjedoci.
8.2. Međutim, prvostupanjski sud je odbio njezine dokazne prijedloge na navedene okolnosti, pri čemu posebice ističe dokazni prijedlog da se izvrši uvid u statute Gradskog muzeja Varaždin.
8.3. Stoga smatra da optuženica nije imala nikakve osnove za tvrdnje da svojim radom kao zaposlenica muzeja (pa ni kao ravnateljica) nije pridonijela stručnom radu niti realizaciji programa.
8.4. U odnosu na razmatranu inkriminiranu izjavu optuženice koja glasi „…da nikada kao zaposlenica Muzeja (pa ni kao ravnateljica) nije pridonijela stručnom radu niti realizaciji programa…“, prvostupanjski sud prije svega pravilno uočava da ta izjava predstavljala njezinu reakciju na tvrdnje privatne tužiteljice iz prethodno obavljenog članka u kojem je isticala svoje zasluge za „unapređenje Entomološkog odjela sa zbirkom kukaca“, a što je ona, kao voditeljica odjela te autorica idejne koncepcije i scenarija muzejskog postava „Svijet kukaca“ i većeg broja tematskih izložbi, očito doživjela kao pripisivanje njezinih zasluga za stručni rad i realizaciju programa tog odjela.
8.5. Stoga je iz cjelokupnog konteksta te izjave jasno vidljivo da optuženica govori o tome da privatna tužiteljica u stručnom smislu nije doprinijela realizaciji programa Entomološkog odjela, s time da i sama privatna tužiteljica u svom iskazu ne negira tu činjenicu, pri čemu posebno naglašava da si ona nikada nije prisvajala zasluge za stručnu provedbu projekta otvaranja Entomološkog odjela, te pritom ističe svoj doprinos i trud u realizaciji tog projekta kao ravnateljice muzeja, a sukladno ovlastima i obvezama koje je prema statutu Gradskog muzeja Varaždin imala na toj funkciji.
8.6. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski suda, a suprotno žaliteljici, izvodi pravilan zaključak da predmetna izjava ne predstavlja neistinitu činjeničnu tvrdnju, odnosno tvrdnju koja prelazi granice prava na slobodu izražavanja i iznošenja mišljenja, između ostalog i prava na javnu kritiku osoba koje obavljaju javnu funkciju.
8.7. Nadalje, a vezano za inkriminiranu izjavu koja glasi: „…U svojim mandatima ravnateljice GMV-a AS je upregla sve svoje snage i ovlasti opstruirajući programe…“, prvostupanjski sud po stavu ovog žalbenog suda na temelju rezultata dokaznog postupka također s pravom zaključuje da nije dokazano da bi optuženica te izjave iznijela znajući da su neistinite, već se i ovdje radi o mišljenju (dojmu) optuženice o radu i odnosu privatne tužiteljice kao ravnateljice muzeja prema provedbama programa Entomološkog odjela Gradskog muzeja Varaždin.
8.8. Tako prvostupanjski sud pravilno uočava da je optuženica u spis predala i određene dokaze, primjerice kataloge nastale prije mandata privatne tužiteljice, primjerke tiskanih obrazaca koje je optuženica sama printala i fotokopirala u vrijeme mandata privatne tužiteljice, kao i katalog za izložbu „Život na Dravi nekad i sad“ , kojima argumentira svoju tvrdnju da se za vrijeme mandata privatne tužiteljice nije poštivao standard da za svaku izložbu bude tiskan tipizirani katalog s 30 -tak stranica, s tvrdim koricama, s time da je u svome iskazu dodatno navela da je svaka njezina inicijativa nailazila na muk privatne tužiteljice, da je nedostajalo komunikacije, da su se rokovi stalno produživali, dok takvih problema nije imala s dva ravnatelja prije, te tri ravnatelja nakon privatne tužiteljice.
8.9. Povezujući navedeno još i sa rezultatima dokaznog postupka koji ukazuju da je optuženica uložila izniman angažman za unaprjeđenje rada Entomološkog odjela kao i za otvaranje stalnog postava „Svijet kukaca“, prvostupanjski sud, a suprotno žalitelj ici, pravilno zaključuje da nije dokazano da bi predmetna izjava predstavljala svjesno iznošenje neistinitih činjeničnih tvrdnji, koja prelazi granice prava na slobodu izražavanja i iznošenja mišljenja, između ostalog i pravo na javnu kritiku osoba koje obavljaju javnu funkciju, pri čemu valja podsjetiti da javne osobe moraju trpjeti viši stupanj kritike od privatnih osoba, te je dopuštena čak i oštra pa i provokativna kritika, ako se odnosi na obnašanje javne funkcije i doprinosi raspravi od javnog interesa.
9. Što se tiče inkriminirane izjave koja glasi: „…Što se tiče tvrdnje da je AS iznimna stručnjakinja, željela bih Vas upozoriti na stav stručnog kolegija izražen u pismu upućenom gradonačelniku i Gradskom vijeću 14. lipnja 2012. povodom njezina imenovanja za vršiteljicu dužnosti u prijelaznom razdoblju. Napominjem da su to pismo potpisali svi tada aktivno stručni muzejski djelatnici te da je ubrzo nakon toga smijenjena…“, žaliteljica je doduše u pravu kada primjećuje da izjava optuženice u dijelu gdje navodi da su pismo potpisali svi tada aktivni stručni muzejski djelatnici, te da je nakon toga smijenjena ne odgovara istini, budući da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kao nesporno da predmetno pismo nisu potpisali svi stručni djelatnici, te da privatna tužiteljica nakon spomenutog pisma nije smijenjena već joj je prestao mandat vršiteljice dužnosti ravnateljice, međutim, po stavu ovog žalbenog suda prvostupanjski sud je sagledavajući predmetnu izjavu u njezinom cjelokupnom kontekstu i intenciji pravilno zaključio da se ista također ne može ocijeniti kao svjesno iznošenje neistinitih činjeničnih tvrdnji.
10. Tako sud prvog stupnja pravilno uočava da je optuženica u svojoj obrani pojasnila kako se u članku pogrešno izjasnila kada je napisala da je privatna tužiteljica ubrzo nakon toga smijenjena. Takvo objašnjenje optuženice, naročito kada se ima u vidu nesporna činjenica da je privatnoj tužiteljici nakon tog pisma istekao mandat vršiteljice dužnosti, s time da na natječaju za ravnatelja na koji se javila nije izabrana, se i po stavu ovog žalbenog suda ukazuje kao životno i logično.
10.1. Imajući uz to dodatno u vidu da je navedeno pismo upućeno gradonačelniku i Gradskom vijeću 14. lipnja 2012. potpisalo čak 10 stručnih djelatnika muzeja u kojem se u bitnome navodi da privatna tužiteljica u proteklom periodu nije obavljala svoje profesionalne zadatke, da je povjerenstvo utvrdilo njezin neprofesionalni i štetni odnos prema vrijednoj muzejskog građi, da nije ispunila svoje obveze na izložbi Vjera i vjerovanja zbog čega su neiskorištena sredstva vraćena u Ministarstvo kulture, te da je u tom razdoblju zabilježeno niz organizacijskih problema i konfliktnih situacija s većinom muzejskih djelatnika, a neki su sporovi riješeni i sudskim putem, na štetu muzejske ustanove koju je zastupala, a slijedom čega predlažu da se za vršitelja dužnosti ravnatelja muzeja imenuje osoba neokaljanog profesionalnog statusa, prvostupanjski sud, suprotno žalitelju, s pravom zaključuje da se imajući u vidu cjelokupni kontekst i intenciju razmatrane izjave optuženice, kojom je očito željela suštinski ukazati da su i drugi stručni djelatnici muzeja dijelili njezino mišljenje o lošem radu i stručnosti privatne tužiteljice kao ravnateljice muzeja, niti ovdje ne radi o izjavi koja se može ocijeniti kao svjesno iznošenje neistinitih činjeničnih tvrdnji, odnosno kao o izjavi kojom je prijeđena granica prava na slobodu izražavanja i iznošenja mišljenja, između ostalog i prava na javnu kritiku osoba koje obavljaju javnu funkciju.
11. Naposljetku, imajući u vidu ranije izloženi sadržaj pisma koje je potpisalo deset stručnih djelatnika muzeja, u povezanosti s rezultatima dokaznog postupka iz kojih proizlazi da je realizacija postava „Svijet kukaca“ trajala pet godina, da je za vrijeme mandata privatne tužiteljice trojica kustosa dobilo opomene, dok su optuženoj i ŽS otkazani ugovori o radu, zbog čega je bio pokrenut i radni spor koji je završio povlačenjem tužbi nakon potpisane promemorije na sastanku u uredu gradonačelnika od 6. ožujka 1998., te su optuženica i ŽS vraćene na posao, dok je troškove sudskog postupka snosio muzej, s time da su svjedoci NS, VS, IS, BS, ŽS, MS, SS i DS u svojim iskazima opisali niz situacija u kojima su i sami imali konfliktne situacije s privatnom tužiteljicom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da niti inkriminirana izjava koja glasi: „AS obnašala je dužnost ravnateljice muzeja od 1991. do 2004. godine…U tom razdoblju zabilježen je niz organizacijskih problema i konfliktnih situacija s većinom muzejskih djelatnika, a neki sporovi riješeni i sudskim putem, na štetu muzejske ustanove koju je zastupala…“, ne predstavlja iznošenje neistinitih činjeničnih tvrdnji, već se i ovdje radi o izjavi koja ulazi u okvire prava na slobodu izražavanja i iznošenja mišljenja, između ostalog i prava na javnu kritiku osoba koje obavljaju javnu funkciju.
12. Slijedom navedenog, privatna tužiteljica pravilnost takvog utvrđenja prvostupanjskog suda nije dovela u pitanje žalbenim navodima kojim upire da je tajnim glasovanjem svih zaposlenika GMV-a bila izabrana u Upravno vijeće GMV-a i uz to je bila i sindikalni povjerenik muzeja.
13. Stoga, privatna tužiteljica nije u pravu kada smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi optuženica inkriminiranim izjavama ostvarila zakonsko biće terećenog kaznenog djela.
13.1. Suprotno žaliteljici, rezultati dokaznog postupka i po stavu ovog žalbenog suda upućuju na zaključak da optuženica inkriminiranim izjavama nije prekoračila granice prava na slobodu izražavanja i iznošenja mišljenja, između ostalog i prava na javnu kritiku osoba koje obavljaju javnu funkciju, pri čemu valja ponoviti da javne osobe moraju trpjeti viši stupanj kritike od privatnih osoba, te je dopuštena čak i oštra pa i provokativna kritika, ako se odnosi na obnašanje javne funkcije i doprinosi raspravi od javnog interesa.
14. Na ovom mjestu valja primijetiti da privatna tužiteljica u žalbi uvodno istaknutu žalbenu osnovu zbog odluke o troškovima ovog postupka, u njezinom daljnjem tekstu ne konkretizira niti posebno obrazlaže.
15. Kako slijedom svega navedenog žalba privatne tužiteljice nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ZKP/08-25 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 - 25 odlučiti kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 23. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća
Tomislav Brđanović
U zamjenu potpisao
Sudac
Rajko Kipke
